Istinski logos () je djelo grčkog platonističkog filozofa Kelsa koje predstavlja kritiku po njemu lažnog hrišćanskog logosa.[http://www.scribd.com/doc/24541593/Celzo-Origen Branko Bošnjak, Grčka filozofska kritika Biblije (Kelsos contra apologeticos]) Ovo Kelsovo djelo se smatra prvom sveobuhvatnom filozofskom kritikom hrišanstva.H.Chadwick, Origen:Contra Celsum, CUP 1965. p xxviii

Djelo je napisao je 178. godine. Pretpostavlja se da je pisano u Aleksandriji.Chadwick, H., Origen:Contra Celsum, CUP (1965), p. xxviii-xxix Naslov dela -{Alethes logos}- Kelsos je vjerovatno odabrao prema Platonovom citatu, koji govori ο imenu, govoru, slici i spoznaji bića. Izvorno Kelsovo djelo je izgubljeno, ali je ponovo rekonstruisano iz potpuno sačuvane Origenove kontra-kritike pod nazivom Protiv Kelsa (; ) iz 248. godine. Otprilike devet desetina sadržaja u tih 8 knjiga Protiv Kelsa je sačuvano. Origen prati Kelsa reč po reč, tako da se osnova i kritika jasno prepoznaju.

U svome djelu Kelsos podvrgava racionalnoj kritici razne religijske mitove, navodeći da su neki, poput mita o potopu, pozajmljeni iz drugih tradicija, dok su neki, poput mita o stvaranju svijeta, u sukobu sa naukom. On sa filozofskog stanovišta dalje kritikuje antropomorfnu predstavu boga, religijski antropocentrizam i vjerovanje u sopstvenu izabranost. Hrišćansko učenje o uskrsnuću tijela kritikuje kao pogrešno shvaćeno filozofsko učenje o seobi duše. Hrišćanske zajednice svoga vremena Kelsos kritikuje zbog protivljenja obrazovanju i zastupanja slijepe vjere umjesto razumskog ispitivanja. On hrišćane kritikuje i zbog neučestvovanja u zajedničkim obredima, nepoštovanja zakona i drskog ponašanja prema slikama bogova drugih naroda.

Kelsos u svojoj knjizi izlaže i jevrejsko viđenje Isusa, koje se smatra uvredljivim za mnoge hrišćane.

Jevrejsko viđenje Isusa

Nasuprot hrišćanskom viđenju, Kels u svojoj knjizi navodi i jevrejsko viđenje Isusa izloženo u Talmudu, svetom spisu judaizma.

Kels u svoju knjigu uvodi lik Jevrejina, zastupnika judaizma, koji izjavljuje da je Isus pogrešno smatran sinom djevice, i da potiče iz zabačenog sela u jevrejskoj Svetoj zemlji. Kelsov Jevrejin sumnja u pojavu zvijezde prilikom Isusovog rođenja i takođe osporava Isusovo navodno porijeklo od kralja Davida: „Žena stolara morala bi znati ako potiče od tako presvijetlog roda“ (II. 32).

Prema Talmudskom predanju, Isusova majka je bila siromašna jevrejska djevojka, koju je muž, stolar po zanimanju, otjerao zbog preljube sa rimskim vojnikom po imenu Panthera. Napuštena od muža i prezrena od društva, Marija je rodila Isusa (I. 32).

Zbog bijede i siromaštva Isus je otišao u Egipat, gdje je izučio magiju. Uvjeren u svoje čarobnjaštvo, Isus se vratio u rodnu Palestinu i predstavljao sebe bogom.Robert E. Van Voorst, Jesus outside the New Testament, Wm. B. Eerdmans Publishing, 2000. pp 64-65 Oko sebe je okupio „10 ili 11 ozloglašenih ljudi“, potpuno nedoličnih carinika i lađara (koje Kels naziva razbojničkom družinom), te s njima išao okolo i bijedno preživljavao. Govoreći o događajima uoči Isusovog pobuljenja kaže:

Kelsov Jevrejin prebacuje Isusovim sljedbenicima što smatraju Isusa za boga, iako je neslavno završio. Kelsos navodi da su Isusovi učenici umetnuli da je Isus prorekao sve što mu se dogodilo i da je tekst jevanđelja bio mijenjan 3-4, a i više puta (II. 27).

Kelsos piše da su oni koji vjeruju u Isusovo uskrsnuće žrtve zavedene fantazije. Navodni događaj je vidjela „suluda žena i neko ko je sklon takvim snovima“; koja je stvorila lažnu predstavu (II. 55). Kelsos se poziva na Platona koji govori da su neki ljudi kraj grobova umrlih viđali „sjenovite utvare“ (Fedon, c. 30. pp. 81 D). Ako Isus nije bio samo priviđenje, nego uskrsli iz mrtvih, morali su ga i drugi vidjeti. Ako je zaista htio pokazati božansku moć, tada se morao pojaviti i protivnicima i sudijama koji su ga osudili i svim ljudima (II. 63).

Kelsos izvodi svoj zaključak o Isusu:

Kritika judeo-hrišćanskog mišljenja

Kelsos kritikuje i jevrejsku religiju kao porijeklo hrišćanstva u namjeri da time oslabi hrišćanstvo.

Kritika mita o stvaranju

Kelsos, ispitujući judeo-hrišćansko učenje o nastanku kosmosa, zabilježeno u Knjizi postanja koja se pripisuje Mojsiju, zaključuje:

Kelsos biblijske priče o stvaranju svijeta ne uzima kao nauka, već kao „priče koje pisci komedija iznose da bi ljude razveseljavali“. On oštro kritikuje biblijsku priču o stvaranju čovjeka, za koju kaže da je to bajka za babe. Nasuprot judeo-hrišćanskom vjerovanju Kelsos navodi mišljenja grčkih filozofa i fizičara o postanku svijeta i razvoju čovjeka:

Za Kelsa je prazno pričanje to što Mojsije izvodi zakonodavstvo iz boga. On pobija Mojsijevo pisanje o stvaranju svijeta, navodeći mišljenje tadašnje grčke nauke da je svijet nestvoren, da su ljudi proizašli iz zemlje, da je bilo i prije raznih katastrofa, i da je potop za vrijeme Deukaliona (o čemu govori Platon u svojim Zakonima) jedan od najmlađih.

Božje počivanje u sedmi dan Kelsos je komentarisao: „Poslije toga djela on je zaista kao loš zanatlija umoran i treba mira da bi se odmorio“ (VI. 61). On u duhu platonizma kritikuje pripisivanje antropomorfnih obilježja bogu: „Nije u redu da se prvi bog umori, ili da radi rukama ili da naređuje“.

Kritika odnosa boga i svijeta

Kelsos primjerima pokazuje kako Jevreji i hrišćani uopće nemaju jasan pojam boga niti shvataju odnos boga prema svijetu. Oni govore o bogu koji odlazi i dolazi, koji postaje čovjek, umire, uskrsava i slično. Kelsus kao platoničar odbacuje takav način mišljenja o bogu, jer to degradira pojam božanstva:

Kelsos dalje obrazlaže da će svako ko bude istraživao doći do spoznaje da „ništa nije besmrtno što potiče od materije“ i da su besmrtni bog i truležna tvar odvojeni. Iako su bog i zlo jedno od drugog odvojeni, u cjelini svijeta sve ima svoje skladno mjesto:

Dalja kritika judeo-hrišćanskog shvatanja božjeg odnosa prema svijetu zasniva se na stalnosti zla u svijetu:

Ispitujući poreklo zla, Kels zastupa Platonovu teodiceju iz Teeteta prema kojoj zlo ne potiče od boga, jer bog nije stvorio ništa loše:

Zlo, međutim, ne potiče ni od nekog drugog božanstva kojeg hebrejski nazivaju Sotona:

Zlo potiče od prianja uz stvari i nalazi se u smrtnim bićima. U loše stvari spadaju čuvstva (afekti) jer donose mnoge štetne posljedice. No hebrejski tekstovi takvu osobinu pripisuju bogu, što bi značilo da je i bog podložan zlu kao i svaki čovjek; a to je uistinu bezbožno.

Kelsos pita hrišćane kako je bog mogao stvoriti loš svijet, te grdi svoje vlastito umijeće i mrzi i uništava vlastita stvorenja? Kels smatra da hrišćani kao stvaraoca označuju „prokletog boga“, koji je prokleo zmiju jer je prvim ljudima saopštila spoznaju o dobru i zlu. Kels zaključuje da postoji suprotnost između najvišeg boga i boga tvorca (demijurga), u kojega hrišćani vjeruju kao istinskog boga.

Kritika antropomorfizacije boga

Jevrejsko-hrišćansko shvatanje Kelsos osporava i zbog antropomorfnih oznaka koje pripisuju bogu („usta Gospoda su to govorila, i tome slično“). Na to Kelsos piše: „Bog nema usta ni glasa“, i dalje: „Bog nema ništa od onoga što mi poznajemo“ (VI. 62). Kelsos kaže da bog nije čovjeka stvorio kao svoju sliku, niti nije sličan bilo kakvom obliku (VI. 63). On citira Platonovo Sedmo pismo (341 CD), gdje piše da se najviše dobro ne može iskazati rječima, već se stiče dugim vježbanjem (druženjem s njim), i iznenada se u duši upali kao od varnice svjetlo.

Kelsos navodi više mjesta iz Platona, gdje se kaže da je samo nekolicini spoznatljivo Dobro. Međutim, Platon iako uviđa tu poteškoću, ipak ne priča bajke, niti zatvara usta ako bi ga ko pitao za objašnjenje, niti zapovijeda da unaprijed treba vjerovati da je bog takav i takav, da ima sina takvih svojstava, da je sišao na zemlju i s njim razgovarao.

мини|300п|Kelsos sa filozofskog stanovišta kritikuje antropomorfnu predstavu boga u judeo-hrišćanskom mitu o stvaranju.

Kelsos prigovara hrišćanima da „hoće boga vidjeti tjelesnim očima, ušima hoće čuti njegov glas i čulnim rukama hoće ga dodirnuti“ (VII.34.) On napominje da tako šta već imaju na raznim proročištima, gdje se bogovi javljaju ljudima u ljudskom obliku, i to ne samo jedanput, „kao taj što je ljude prevario, već uvijek kad neko želi“ (VII. 35). Kelsos smatra da hrišćani, opterećeni svojim vjerovanjem, jednostavno ne mogu shvatiti bit boga. Međutim, on im ipak pokušava približiti filozofsko poimanje boga:

On savetuje hrišćane ukoliko traže duhovnog vođu da izbjegavaju opsjenare, vrače i one koji se zaklinju na utvare, jer će inače sebe učiniti smiješnim ako na druge bogove budu hulili kao na utvare, poštujući onoga koji nije ni utvara „nego stvarni mrtvac“ (VII 36). Kels zaključuje da ne obožavaju ni boga ni božanstvo (demona), nego mrtvog čoveka. On napominje da je obožavanjem Isusa Hrista razbijen monoteizam, i time je otvoren put prema hrišćanskom politeizmu.

Kritika antropocentrizma

Kels judeo-hrišćanskom antropocentrizmu suprotstavlja ideju savršenstva svijeta. Dakle, nije čovjek središte stvaranja, već savršenstvo svijeta. Kelsos svojim protivnicima postavlja pitanje — zašto se ne bi moglo reći da smo mi stvoreni zbog životinja, jer ljudi životinje ne mogu loviti bez raznog pribora, a životinje ljude mogu (IV. 78.79). Još navodi da mravi i pčele žive u savršenoj organizaciji da ni tu ljudi nemaju prednost. Kelsos piše da se životinje znadu same liječiti, na primjer zmije i orlovi znadu neku vrstu ljekovitog kamenja, a orao to kamenje odnosi u gnijezdo (IV. 86). Kelsovo upoređivanje čoveka sa životinjama sledi platonističko shvatanje da su sve duše jednake, i da duša ide i u druga tijela. On ovim primerima pokušava pobiti ljudsku umišljenost o izuzetnosti u svijetu:

Kels zaključuje da svijet nije učinjen zbog čovjeka, kao što nije učinjen ni zbog lava, ni vola, ni delfina, već je taj svijet (kosmos) kao djelo boga u svojim dijelovima potpun i savršen. U odnosu na cjelinu sve je odmjereno. Bog se brine za cjelinu i njegova providnost je nikada ne napušta. Ne postaje ništa lošije, niti to bog poslije nekog vremena sebi vraća. Bog se ne srdi zbog ljudi, kao što se ne srdi ni zbog majmuna ili miševa, niti bilo čemu prijeti, jer svaki dio ima na sebi svoje određenje (IV. 99). Prema Kelsu, cilj stvaranja nije čovjek — već svijet kao cjelina, red i savršenstvo.

Kritika verovanja u izabranost

Kelsos kritikuje jevrejsko ubeđenje da su oni izabrani narod. Prema Kelsu, Jevreji uopšte ne spadaju među stare i mudre (božanske) narode, kao na primjer Egipćani, Asirci, Indijci, Persijanci, Haldejci i još neki. Kelsos pita zašto je božji sin došao baš Jevrejima i to u obliku samo jednog čovjeka u zabačenom kraju kao što je Palestina:

Kelsos pobija ideju da su Jevreji izabrani božji narod, a time i hrišćani koji tu tradiciju nastavljaju, tvrdeći da jevrejski zakoni nemaju prednost pred zakonima drugih naroda. Bog nije uzročnik tih zakona, pa stoga i ideja o izabranosti nema nikakvog smisla.

Kelsos jevrejski i hrišćanski rod upoređuje s mnoštvom šišmiša, ili s s mravima koji izlaze iz svog skloništa, ili sa žabama koje sjede u močvari ili s glistama koje se skupljaju na nekom blatnjavom mjestu i prepiru koja je od njih veći grešnik i govore: „Nama se bog najprije otkrio i navjestio. On ostavlja cijeli kosmos i nebo, niti se brine za samu zemlju, već samo nama vlada i samo nas pozdravlja preko svojih glasnika“. Kels dalje opisuje gliste koje govore: „Postoji bog i poslije njega dolazimo mi, jer kroz njega smo mi postale u svemu slične bogu i nama je sve podređeno, zemlja i voda i zrak i zvijezde, i sve je zbog nas učinjeno i sve je učinjeno da nama služi“.