мини|Marko Marulić, jedan od najvećih hrvatskih latinista i „otac hrvatske književnosti” Hrvatski latinizam ili hrvatska latinistička književnost jest termin kojim se označava književno stvaralaštvo na latinskom jeziku a koje se razvilo na području Hrvatske od 9. vijeka pa sve do današnjih dana. Na ovom području se već od 9. i 10. vijeka javni, a ponekad i privatni dokumenti pišu na latinskom jeziku, dakako na lokalnoj varijanti srednjovjekovnog latiniteta; od 12. do 14. vijeka pojavljuju se i djela pisana na jeziku koji je već bliži klasičnom latinitetu.
Srednji vijek thumb|right|200п|Benediktinski samostan Sv.Marije u Zadru
Obilni tragovi latinskog stvaralaštva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj nalaze se već od 9. vijeka, kako na brojnim kamenim natpisima tako i u još brojnijim sačuvanim javnim i privatnim ispravama. Kod nekih spomenika, posebno u stihovanim natpisima, nailazi se i na ljepote pjesničkog izraza. Tako se na sarkofagu splitskog velikaša Petra Crnoga (11. vijek) može pročitati deset stihova o prolaznosti života, koje je sastavio đakon Dabro (Dabrus). Poznatiji je nadgrobni natpis Vekenege (umrla 1111), upraviteljke Benediktinskog samostana Sv. Marije u Zadru; na četiri ploče s 20 stihova (heksametri i elegijski distisi), u kojima nepoznati pjesnik slavi Vekenegine zasluge za pomenuti samostan. Zanimljiv je natpis bribirskoga kneza Mladena III Šubića (umro 1348) u Trogirskoj katedrali, sastavljen od 22 golijardska stiha. Fragmentarno su sačuvana dva naročito vrijedna natpisa: kneza Trpimira iz sredine 9. vijeka i nadgrobni natpis kraljice Jelene Slavne iz 976. godine — koji počinje riječima -{In hoc tumulo quiescit Helena famosa}- (u prevodu: U ovom grobu počiva Jelena slavna) a završava sa -{Icque aspiciens vir "anime" dic "miserere Deus"}- (u prevodu: Čovječe, kad ovamo pogledaš, reci: „Bože, smiluj se duši njezinoj”). Najstarija isprava s dvora nekog od hrvatskih vladara jest Trpimirova darovnica (852), u kojoj se prvi put u domaćoj ispravi spominje hrvatsko ime.
Iz 11. vijeka poznate su dvije povelje kralja Petra Krešimira IV: darovnica povodom osnutka Samostana Sv. Marije u Zadru (1066) i darovnica kojom se Samostanu Sv. Krševana u Zadru daruje otok Maun „u našem dalmatinskom moru” (). Od drugih isprava značajni su notarski spisi (najstariji je iz 1146. u Zadru), gradski statuti (najstariji je splitski iz 1240) te Statut Zagrebačkog kaptola, koji je sastavio zagrebački kanonik Ivan Arhiđakon Gorički (1334) i koji predstavlja najstariji urbarijum u Hrvatskoj (urbarijum ili poliptik je zbirka propisa koji su u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini uređivali odnose vlastelina i kmetova i njihove međusobne dužnosti). Istoj kategoriji pripada i Supetarski kartular, zbornik prijepisa dokumenata koji se odnose na Samostan Sv. Petra u Selu nedaleko od Splita (osnovan 1064). Predstavlja važan izvor za hrvatsku istoriju s kraja 11. vijeka.
Iz 11. vijeka potiču i dvije sačuvane liturgijske drame, obje u najstarijem obredniku Zagrebačke katedrale. Jedna je u najprimitivnijem obliku, Pohod grobu (), a druga mnogo razvijenija iz božićnog ciklusa — Trokraljevska igra (), u kojoj su prikazana tri kralja koja su se došla pokloniti Hristu, njihova posjeta Herodu itd.
Među latinskim stvaralaštvom u srednjovjekovnoj hrvatskoj kulturi posebno se izdvajaju hronike. Prva među njima je Ljetopis popa Dukljanina iz sredine 12. vijeka, hronika za koju autor u uvodu kaže da ju je sa „slavenskog” preveo na latinski i naziva je -{Libellus Gothorum}- ili -{Sclavorum regnum}-. Autor Ljetopisa je nepoznati katolički sveštenik iz crnogorskog grada Bara, a ime Pop Dukljanin dao mu je hrvatski istoričar Ivan Lučić — koji je ovo djelo štampao kao prilog vlastitom djelu -{De regno Dalmatiae et Croatiae}- (1666) pod naslovom -{Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum}-, i to latinski tekst (u 47 poglavlja), dok se navodni slovenski izvornik nije sačuvao. Postoji i stari hrvatski prevod (vjerojatno iz 14. vijeka), koji je sastavio nepoznati autor iz okoline Splita. Ovaj prevod je početkom 16. vijeka Splićanin Dmine Papalić našao u makarskom primorju i prepisao ga „rič po rič”; nazvan je Hrvatska kronika, ali obuhvata samo 23 poglavlja latinskog izvornika za koja je prevodilac smatrao da kazuju hrvatsku istoriju i kojima je dodao još pet poglavlja o vladavini kralja Zvonimira i o legendi o njegovoj pogibiji. Papalićev prijepis zatim je na latinski slobodno preveo Marko Marulić (1510), i taj je latinski prevod takođe izdao Ivan Lučić u spomenutom djelu — pod naslovom -{Regnum Dalmatiae et Croatiae gesta}-. Ljetopis se obično dijeli na tri djela: rodoslovlje slovenskih vladara, legenda o Sv. Vladimiru i dukljanska hronika 11. i 12. vijeka. Istorijska vrijednost djela nije velika. Odsustvo svake hronologije, izmišljanje i miješanje raznih istorijskih ličnosti i događaja, te intervencije kasnijih prepisivača značajno otežavaju raspoznavanje prave istorijske osnove djela.
U 13. vijeku Toma Arhiđakon (, oko 1200—1268), kanonik i političar rodom iz romanske porodice iz Splita, napisao je Solinsku povijest (, 1266). Ovdje je hronološkim redoslijedom iznio živote i djela solinsko-splitskih nadbiskupa od rimskih vremena do svog doba, praveći mnoge ekskurse o prošlosti Splita i srednjovjekovne Hrvatske; stoga predstavlja vrijedan istorijski izvor za razdoblje Krešimira IV i Zvonimira. Savremenu istoriju često prikazuje veoma živopisno, npr. navalu Tatara, sukobe između Splita i Trogira, ili političke razmirice u gradu.
Spis Opsada Zadra (), u dvije knjige, djelo je nepoznatog autora iz 14. vijeka. Ovo nije suhoparna hronika, već živ i detaljan prikaz teške sudbine Zadra kad su ga 1345/46. s kopna i mora opsjeli Mlečani. O istom događaju sačuvan je i kraći savremeni spis Zadarska kronika (), čiji je autor — za razliku od autora Opsade Zadra, koji piše izrazito antimlečanski — sklon Mlečanima. Stihovanu hroniku o najstarijoj istoriji Dubrovnika sastavio je autor koji sebe zove Milecije (, 13. ili 14. vijek), pa je i samo djelo — od kojega je sačuvan 91 heksametar — nazvano Milecijeva kronika.
Humanizam i renesansa Humanizam je već u prvim decenijama 15. vijeka prodro na istočnu obalu Jadranskog mora, prije svega zbog blizine njegovog izvorišta. Zahvaljujući kulturnim dodirima s Italijom, već u predrenesansno doba — uglavnom posredništvom pojedinih članova lokalne elite, ali i posredništvom putujućih humanista — krajem 14. vijeka i u Hrvatskoj se primjećuju počeci humanističkog djelovanja: skupljanje antičkih natpisa i prepisivanje starih kodeksa.
Primorski krajevi su se od početka 15. vijeka nalazili pod mletačkom vlašću, dok se sjeverna Hrvatska od 12. vijeka do mohačkog poraza 1526. nalazila u državnoj zajednici sa Ugarskom (i kasnije će, sve do 1918, biti u nekoj specifičnoj državno-pravnoj zavisnosti od nje), a 1527. skupa s jednim dijelom Ugarske potpada pod vlast Habsburga. Humanisti iz primorskih krajeva u sve većem broju odlaze na studije u Italiju i druge evropske zemlje te tako jačaju kulturne veze sa središtima evropskog humanizma. Humanisti iz sjeverne Hrvatske svoju djelatnost razvijaju ponajviše u korvinskom krugu u Budimu. Jedino je Dubrovnik s okolinom sačuvao relativnu nezavisnost, sve do Napoleonovog vremena; ovdje je uz književnost na hrvatskom cvalo i stvaralaštvo na latinskom jeziku, i to sve do duboko u 19. vijek.
thumb|right|200п|Kip Jovana Viteza od Sredne
Centralne ličnosti korvinskog kruga u Budimu bili su Jovan Vitez od Sredne (, oko 1408—1472) i njegov nećak Jovan Česmički (, 1434—1472), obojica hrvatskog porijekla i obojica školovana u Italiji. Vitez se nije toliko istakao kao latinski pisac koliko kao organizator, jer je u Budimu utemeljio skriptorijum i biblioteku (-{Corviana}-), a u Požunu 1467. — po uzoru na Univerzitet u Bolonji — prvu visoku školu na slovačkom i ugarskom tlu (-{Academia Istropolitana}-). Česmičkog — najvećeg latinskog pjesnika tog doba izvan Italije, Italijani smatraju svojim jer se školovao u Italiji, Mađari svojim jer je postao ugarski feudalni velikaš i bio najistaknutiji humanist u korvinskom krugu, a Hrvati svojim jer je bio hrvatskog porijekla. Po uticaju svog djela nesumjivo pripada mađarskoj i hrvatskoj književnosti, donekle i italijanskoj, ali prije svega univerzalnoj evropskoj latinskoj književnosti (pisao je isključivo na latinskom). Njegove latinske pjesme su po svemu na nivou najboljeg italijanskog latinističkog pjesništva 15. vijeka, napose epigrami koji su jednostavni, jasni i nalik improvizaciji te uvijek poentirani kao kod njegovog uzora Marcijala. Tematika im je široka: ljubav, prijateljske razmirice, književne rasprave, naivnost hodočasnika i lakomost svih onih koji se na njihov račun žele obogatiti. Kasniji epigrami su već smireniji i često odišu melanholijom. Tada piše i elegije, u kojima je još sjetniji i turobniji, a koje — premda napisane u najboljem humanističkom maniru i s puno aluzija na antičke teme — reflektuju osjetljivu lirsku narav.
Zadar U Zadru djeluje ninski biskup Juraj Divnić, istoričar i latinski pjesnik oko čije se ličnosti okupljaju zadarski humanisti.
Šibenik Iz Šibenika je hrvatski humanist Juraj Šižgorić (, 15. vijek), koji 1477. godine izdaje zbirku pjesama Tri knjige elegija i lirskih pjesama (), koja je ujedno i prva hrvatska inkunabula. U zbirci ima pjesama u elegijskim distisima, sapfičkoj strofi i falečkom jedanaestercu — sa uobičajenim humanističkim temama iz antike, ali i onima koje je ispjevao -{saepenumero doloris cruciatu affectus}- („počesto mučen bolom”), kako sam kaže u uvodu, gdje misli kako na vlastite tako i na narodne patnje. Duboko proživljen sopstveni bol najbolje se vidi u elegiji O smrti dvojice braće (): jedan od njih pao je -{pro patria pugnans, pro laribusque suis}- („boreći se za svoju domovinu i svoj kućni prag”). U elegiji O pustošenju šibenskog polja () izražava tugu i ogorčenje zbog turskih pljački po rodnom zavičaju. Pjesnik bi i sam u borbu: -{Pro te, sacra fides, et dulcis patria, pro tesit mea barbaricis dedita vita viris}- („Sveta vjero, za tebe, i slatka domovino, za tebeživot bih dao svoj barbarskim ljudima tim”). Po tri pisma u prozi koja su uvrštena u zbirku, a koja su mu poslali prijatelji te po pjesničkim poslanicima koje je on posvetio drugima, vidi se da su se održavale žive književne veze među humanističkim krugovima na cijeloj jadranskoj obali. U rukopisu je ostalo manje prozno djelo O položaju Ilirije i o gradu Šibeniku (). Iako je pisao isključivo na latinskom, Šižgorić hvali usmeno stvaralaštvo na narodnom jeziku posebno ističući pjesme i poslovice.
U Šibeniku je dobio prvo humanističko obrazovanje Šižgorićev mlađi sugrađanin Antun Vrančić (, 1504—1573), stric poliistora i konstruktora Fausta Vrančića (, 1551—1617) koji je takođe iz Šibenika. Na svojim brojnim putovanjima Vrančić je sakupljao rimske natpise na Balkanu, a tokom jedne diplomatske misije u Osmanskom carstvu zajedno s poznatim flamanskim humanistom A. B. Busbekom u Ankari je pronašao Avgustov autobiografski spis Djela božanskog Avgusta () kasnije nazvan Spomenik iz Ankare (). Kako ga je i objavio, to je ovaj natpis poznat i kao -{Codex Verantianus}-. Pored istorijsko-putopisnih djela, štampao je i zbirku pjesama u elegijskim distisima — Pjesme u dokolici (, 1542), u kojima pjeva o ljubavi, životnim radostima i društvenim dešavanjima.
Trogir