mini|250px|Pacijenti sa deluzijama veličine mogu pogrešno misliti da su mnogo moćniji nego što zaista jesu (megalomanija). Manija, poznata i kao manijski sindrom ili manični sindrom, je stanje nenormalno povišenog uzbuđenja, uticaja) i razine energije, ili "stanje pojačane ukupne aktivacije s pojačanom afektivnom ekspresijom, zajedno s labilnošću afekta" Iako se manija često zamišlja kao "zrcalna slika" na depresija, povišena raspoloženje može biti ili euforija ili razdražljivost; doista, kako se manija pojačava, razdražljivost može biti izraženija i rezultirati u anksioznost ili nasilje.
Simptomi manije uključuju povišeno raspoloženje (bilo euforično ili razdražljivo), let ideja i pritisak govora, povećanu energiju, smanjenu potrebu i želju za snom i hiperaktivnost. Oni su najočitije vidljivi u potpuno razvijenim hipomanijskim stanjima. Međutim, u potpuno razbuktaloj maniji, oni prolaze progresivno teške egzacerbacije i postaju sve više i više zaklonjeni drugim znacima i simptomima, poput zabluda i fragmentacije ponašanja.
Uzroci i dijagnoza thumb|250px|Ilustracija manijskih raspoloženja Manija je sindrom s više uzroka. Iako se velika većina slučajeva događa u kontekstu bipolarnog poremećaja, ona je ključna komponenta drugih psihijatrijskih poremećaja (poput shizoafektivnog poremećaja bipolarnog tipa) i može se javiti i kao posljedica raznih općih medicinskih stanja , kao što je multipla skleroza. Određeni lijekovi mogu ojačati manijsko stanje, naprimjer prednizon ili supstance sklone zloupotrebi, posebno stimulanse, kao što su kofein i kokain. Sadašnje DSM-5 hipomanijske epizode odvojene su od težih punih epizoda koje su, zauzvrat, okarakterizirane ili kao blage, umjerene ili teške, s određenim dijagnostičkim kriterijima (npr. katatonija , psihoza). Manija je podijeljena u tri stadija: hipomanija ili I faza, akutna manija ili II stadijum; i manija delirija (delirijum) ili III stadij.
Ova "inscenacija" manične epizode je korisna s opisnog i diferencijalno dijagnostičkog stanovišta.Semple, David. "Oxford Hand book of Psychiatry" Oxford press,2005. Standardizirani alati kao što su Altmanova skala procjene manije Youngova skala procjene manije mogu se koristiti za mjerenje težine manijskih epizoda. Jer su manija i hipomanija također dugo povezivane s kreativnošću i umjetničkim talentom,Kay Redfield Jamison (1996), Touched with Fire: Manic-Depressive Illness and the Artistic Temperament, New York: Free Press, nije uvijek slučaj da očigledno manijsko/ hipomanijski bipolarni pacijent treba ili želi medicinsku pomoć; takve osobe često ili zadržavaju dovoljnu samokontrolu da bi normalno funkcionirale ili nisu svjesne da su "manijakalno" otišle dovoljno ozbiljno da budu počinjene ili da se obavežu. Identifikacija manije kod neke osobe često može biti pogriješna ako pod uticajem droga.
Mehanizam Mehanizam koji se nalazi u osnovi manije nije poznat, ali neurokognitivni profil manije je u velikoj mjeri u skladu s disfunkcijom desnog prefrontalnog korteksa, što je čest nalaz u neurosnimateljskim studijama. Različiti izvori dokaza iz post mortem studija i pretpostavljeni mehanizmi antimanijskih agenasa ukazuju na abnormalnosti u GSK-3, dopaminu, protein-kinazi C i Inozitol-monofosfatazi.
Meta analiza neurosnimaka pokazuje pojačanu talamusnu aktivnost i obostrano smanjenu aktivaciju donjeg frontalnog režnja. Aktivnost u amigdali i drugim potkortiksnim strukturama kao što je ventralni striatum ima tendenciju povećanja, iako su rezultati nedosljedni i vjerovatno ovise o karakteristikama zadatka kao što je valencija. Smanjena funkcionalna povezanost između ventralnog prefrontalnog korteksa i amigdala, zajedno sa varijabilnim nalazima, podržava hipotezu opće disregulacije potkorteksnih struktura od strane prefrontalnog korteksa. Pristranost prema pozitivno valoriziranim stimulansima i povećana reakcija u nagradnim krugovima mogu osobu predisponirati prema maniji. Manija je obično povezana s lezijama desne hemisfere, dok je depresija uglavnom povezana s lezijama lijeve.
Post-mortem ispitivanja bipolarnog poremećaja pokazuju pojačanu ekspresiju protein-kinaze C (PKC). Iako su ograničene, neke studije pokazuju da manipulacija PKC-om kod životinja stvara promjene u ponašanju zrcalne manije, a liječenje inhibitorom PKC-a tamoksifenom (takođe lijekom protiv estrogena) pokazuje antimanijske efekte. Tradicionalni antimanijski liekovi takođe pokazuju svojstva koja inhibiraju PKC, između ostalih efekata kao što je inhibicija GSK3.
Manijske epizode mogu biti pokrenute agonistima dopaminskih receptora, a to se kombinira s probnim izvještajima o povećanoj aktivnosti VMAT2, mjereno putem PET skeniranja vezanja radioliganda, sugerira uloga dopamina u maniji. Smanjena razina cerebrospinalne tečnosti u metabolitu serotonina 5-HIAA) nađena je i kod manijskih bolesnika, što se može objasniti neuspjehom serotonergičke regulacije i dopaminergičnom hiperaktivnošću.
Ograničeni dokazi govore da je manija povezana s preosjetljivošću na ponašanje u nagrađujućem ponašanju, kao i s preosjetljivošću s neurološkom nagradom. Elektrofiziološki dokazi koji to potvrđuju dolaze iz studija koje povezuju aktivnost lijeve frontalne EEG s manijom. Kako se smatra da se aktivnost levog frontalnog EEG-a odraz aktivnosti sistema nagradnog ponašanja , pretpostavlja se da podržava ulogu u nagrađivanju preosjetljivosti u maniji. Okvirni dokazi potiču i iz jedne studije koja je prijavila povezanost manijskih osobina i negativnosti povratne informacije tokom primanja novčane nagrade ili gubitka. Dokazi o neurosnimanju tokom akutne manije su rijetki, ali jedno je istraživanje izvijestilo o povišenom orbitofrontalnom korteksu pri novčanoj nagradi, a drugo istraživanje je pokazalo povišenu aktivnost strija radi nagrađivanja propusta. Posljednji nalaz interpretiran je u kontekstu bilo povišene početne aktivnosti (što je rezultiralo nultim nalazom nagradne preosjetljivosti) ili smanjene sposobnosti razlikovanja između nagrade i kazne i dalje podržavajući hiperaktivnost nagrade u maniji.
Hiposenzitivnost kazne, što se odražava u brojnim neurosnimcima, kao smanjeni bočni orbitofrontalni odgovor na kaznu, predložen je kao mehanizam nagradne preosjetljivosti u maniji.
Liječenje Prije početka liječenja manije, mora se obaviti pažljiva diferencijalna dijagnoza kako bi se isključio sekundarni uzrok.
Akutni tretman manijske epizode bipolarni poremećaj uključuje upotrebu bilo stabilizatora raspoloženja (valproat, litij, lamotrigin ili karbamazepin) ili atipični antipsihotik (olanzapin, kvetiapin, risperidon ili aripiprazol). Iako epizode hipomanije mogu odgovoriti samo na stabilizator raspoloženja, epizode pune puti tretiraju se s atipičnim antipsihotikom (često u kombinaciji sa stabilizatorom raspoloženja, jer imaju tendenciju da postignu najbrže poboljšanje).
Kada manijska ponašanja prođu, dugotrajno liječenje tada se usredotočuje na profilaksni tretman kako bi se pokušalo stabilizirati pacijentovo raspoloženje, obično kombinacijom farmakoterapije i psihoterapije. Vjerovatnoća da se dogodi recidiv vrlo je velika za one koji su doživjeli dvije ili više epizoda manije ili depresije. Iako su lijekovi za bipolarni poremećaj važni za upravljanje simptomima manije i depresije, istraživanja pokazuju da se oslanjanje samo na lijekove nije najefikasniji metod liječenja. Lijekovi su najučinkovitiji kada se koriste u kombinaciji s drugim tretmanima bipolarnog poremećaja, uključujući psihoterapiju, strategije samopomoći u suočavanju i izbor zdravog načina života.
Litij je klasični stabilizator raspoloženja za sprečavanje daljnjih manijskih i depresivnih epizoda. Sistematskim pregledom utvrđeno je da dugotrajno liječenje litijem značajno smanjuje rizik od bipolarnog manijskog recidiva oko 42%. Antikonvulzivi poput valproata, okskarbazepina i karbamazepina se također koriste za profilaksu. Novija rješenja za lijekove uključuju lamotrigin i topiramat, oba antikonvulzivna sredstva.
U nekim se slučajevima benzodiazepini dugog djelovanja, posebno klonazepam, koriste nakon što se iscrpe druge mogućnosti. U hitnijim okolnostima, kao što su hitne službe, lorazepam se koristio za brzo ublažavanje simptoma agitacije, agresije i psihoze. Ponekad se atipični antipsihotici koriste i u kombinaciji s prethodno navedenim lijekovima, uključujući olanzapin koji pomaže u liječenju halucinacija ili zabluda, asenapin, aripiprazol, risperidon, ziprasidon i klozapin koji se često koristi kod osoba koje ne reagiraju na litij ili antikonvulzive. Verapamil is effective for both short-term and long-term treatment.
Monoterapija antidepresivima se ne preporučuje u liječenju depresije kod pacijenata s bipolarnim poremećajima I ili II, a nije dokazana nikakva korist kombiniranjem antidepresiva sa stabilizatorima raspoloženja kod ovih bolesnika. Neki atipični antidepresivi, međutim, poput mirtazepina i trazodona, povremeno se koriste nakon što druge opcije nisu uspjele.
Etimologija Nosologija različitih faza manične epizode mijenjala se kroz decenije. Riječ potiče od starogrčkog μανία – manía = ludilo, bjesniloμανία, Henry George Liddell, Robert Scott, A Greek-English Lexicon, on Perseus Digital Library i μαίνομαι – maínomai = biti lud, bijesiti, biti bijesan.μαίνομαι, Henry George Liddell, Robert Scott, A Greek-English Lexicon, on Perseus Digital Library
Također pogledajte Psihoza Manijak Bipolarni poremećaj Ciklotimija Hipertimija Hipomanija
Reference
Dopunska literatura Expert Opin Pharmacother. 2001 December;2(12):1963–73. Schizoaffective Disorder. 2007 September Mayo Clinic. Retrieved October 1, 2007. Schizoaffective Disorder . 2004 May. All Psych Online: Virtual Psychology Classroom. Retrieved October 2, 2007. Psychotic Disorders. 2004 May. All Psych Online: Virtual Psychology Classroom. Retrieved October 2, 2007.
Vanjski linkovi Bipolar Mania Symptoms Depression and Bipolar Support Alliance
Kategorija:Društvo Kategorija:Psihijatrija Kategorija:Ponašanje Kategorija:Hitni medicinski slučajevi