Poremećaj nedostatka pažnje i hiperaktivnost ili poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) jest stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motorne aktivnosti, kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Osnovne karakteristike ovog poremećaja su problemi s pažnjom, impulsivnost i hiperaktivnost. ADHD je neurorazvojni poremećaj, kao što su npr. autizam, opsesivno-kompulzivni poremećaj, bipolarni poremećaj, Touretteov sindrom, disleksija, diskalkulija, dispraksija. Neke osobe s ADHD-om također pokazuju poteškoće u regulisanju emocija ili probleme sa izvršnim funkcijama. Za dijagnozu, simptomi moraju biti prisutni duže od šest mjeseci i stvarati probleme u najmanje dva okruženja (kao što su škola, dom, posao ili rekreativne aktivnosti). Kod djece, problemi s obraćanjem pažnje mogu rezultirati lošim školskim uspjehom, iako to nije uvijek slučaj. Pored toga, povezan je s drugim mentalnim poremećajima i poremećajima upotrebe supstanci. Iako uzrokuje oštećenje, posebno u modernom društvu, mnogi ljudi s ADHD-om mogu imati neprestanu pažnju za zadatke koji im se čine zanimljivi ili korisni (poznati kao hiperfokus). Postoje lijekovi koji mogu djelimično umanjiti simptome ADHD-a. Djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena, a danas postoje i druge opcije kao što koncerta, adderall i dr.
ADHD ponekad nestaje nakon puberteta, ali kod većine ostaje cjeloživotno.
Vrlo veliki broj poznatih naučnika, umjetnika i glumaca imao je ili ima ADHD: Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent van Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey, Henry Rollins, Brendon Urie i Will Smith samo su neki od njih.
Prema tome, mnogi hiperaktivni ljudi su korisni članovi zajednice, ali njihovo stanje ipak zahtjeva psihijatrijsku dijagnostiku, a često i lijekove i terapiju.
Veliki broj ljudi širom svijeta koji imaju ADHD nisu niti svjesni toga stanja, odnosno zašto drugačije funkcioniraju od većine. Tom Cruise, ovako je objasnio svoje osjećaje: "Pitao sam se jesam li normalna osoba ili idiot, pokušavao bih se koncentrirati (na stvari koje me ne zanimaju) ali nisam uspijevao. Osjećao sam nelagodu, frustraciju i dosadu". Thomas Edison ovako se pak izrazio o svojoj inovativnosti: "Da bi nešto izumio moraš imati dobru imaginaciju".
Obilježja Dok su mali, imaju snažne interese za određene stvari (okolini ponekad nerazumljive); Rade prebrzo i čine nepotrebne greške, a ne greške vezane uz neznanje, npr. u matematici razumiju zahtjevan (kompleksan) zadatak i znaju kako doći do njegovog rješenja ali naprave malu grešku tokom rješavanja (npr. krivo sabderu dva broja), što rezultira krivim rezultatom; Teško im je razumjeti kolektivne upute, npr. kada profesor hemije objašnjava neki zadatak na tabli cijelom razredu, a učenik ga ne može razumjeti ne zato što intelektom ne može shvatiti što ona govori, nego jednostavno ne može pratiti takav način predavanja; Snažno su usredotočeni kad rade ono što vole i to rade jako dobro; Govore, pjevaju i šapuću samima sebi; Nisu konzistentni: jedan dan nešto mogu, drugi ne mogu; Često mijenjaju planove; Jako dobra percepcija, velika moć zapažanja; Izrazito znatiželjni, ne zanimaju ih površna objašnjenja; Preuzimaju rizik; U odrasloj dobi ne motiviraju ih nagrade i novac, nego njihovi interesi.
Emotivnost Ono čime se bave, doživljavaju cijelim svojim bićem Postaju strastveni u svojim interesima i pokazuju izrazitu znatiželju za određene stvari Loše funkcioniraju u s nevezanim aktivnostima sa njihovim posebnim interesovanjima Kada su pod emotivnim žarom i snažnim interesima, postaju hiperfokusirani – stanje snažne koncentracije
Pojmovno razmišljanje i sanjarenje Ne razmišljaju linearno već pojmovno (u širinu), prvo se shvata pojam, a zatim povezuju detalji Često svoje misli izražavaju slikovitim primjerima Često budno sanjaju – udubljeni u svojim mislima/podsvjesti Podsvjesni svijet je beskonačan/nema granica Lutajući um omogućuje im da na problem gledaju iz drugačije perspektive od uobičajene i time nalaze kreativna rješenja
Nepažnja Ne slušaju kad im se izravno obraća "Odlete" usred razgovora koji im nije zanimljiv Kratka koncentracija Problemi u organizaciji Brzo se dosađuju
Hiperaktivnost Potreba za kretanjem (teško im je mirno sjedati), npr. bolje se osjećaju dok razgovaraju tokom šetnje nego npr. sjede u ugostiteljskom objektu i sl. Teško im je mirno i tiho obavljanje slobodne aktivnosti Često su u "pogonu" kao da ih pokreće motor
Impulzivnost Daju odgovor na pitanje prije nego je ono do kraja postavljeno Imaju poteškoća sa čekanjem u redu Često prekidaju ili ometaju druge (upadaju u razgovor ili igru)
Mane koje mogu biti prednosti Um koji je pun ideja i mašte teško je usmjeriti na monotone i jednolične aktivnostii. Kada su pak na to prisiljeni, um im odluta na vlastite misli (sanjare) i zato se doimaju kao nepažljivi Mogu uložiti izniman trud i volju u rješavanju problema čija tema ih zanima, odnosno u rješavanje većini "nerješivih" problema Impulzivnost, odnosno činjenica da prvo nešto naprave/kažu, a tek onda razmišljaju postavlja ih u poziciju da mogu napraviti ono što većina ne može, zbog prevelikih analiza i razmišljanja o njihovoj izvedivosti - "Nisam znao da se to ne može napraviti"
Problemi u okviru obrazovnog sistema Uobičajeni obrazovni sistem u pravilu ne pravi razliku između hiperaktivne i „normalne“ djece. Budući da su hiperaktivna u pravilu nemirnija, teže se koncentriraju na nastavni proces, sklonija su skretanju sa teme (ometanju nastave) i upadanju u riječ (impulzivno reagiraju), etiketiraju se kao zločesta, loša i problematična.
Budući da sistem, ne iskazuje emocije/ljubav prema djetetu već na njega gleda kao dio kolektiva, a ne osobu kojoj treba individualni pristup, dijete je nerijetko frustrirano, roditelji ljuti, a profesori nezadovoljni. Tada djeca mogu skrenuti u delikventno ponašanje koje nije posljedica kriminalnog mentaliteta, odnosno općenite sklonosti kriminalu, nego ogorčenja sistemom, te unutrašnjem tugovanju koje iz unutrašnje patnje prelazi vanjsku u agresivnost. Zbog toga mogu imati nisko samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti iz čega proizlazi vandalizam, zlouporaba opojnih sredstava i promiskuitet.
Dijagnoza Najveći problem sa dijagnosticuranjem ADHD-a proizlazi iz činjenice što se ADHD u pravilu dijagnosticira djeci sa posebnim potrebama (smetnjama u razvoju) koja su istovremeno impulzivna i imaju manjak koncentracije. Iako njihovo stanje ne mora nužno biti posljedica ADHD-a, odnosno simptomi ADHD-a su posljedica nekog drugog neprepoznatog stanja, oštećenja ili autizmu sličnog poremećaja. Drugim riječima, ADHD ili nije prava dijagnoza, samo je dio neke druge (šire) dijagnoze, ili se pak radi o ekstremnom obliku ADHD-a.
Istovremeno, u pravilu, ADHD se ne dijagnosticira osobama koje su lakše hiperaktivne, impulzivne i imaju manjak pažnje, ali čije ponašanje istovremeno ne predstavlja problem u svakodnevnom životu, odnosno mogu najnormalnije funkcionirati unutar zajednice. Te osobe najviše problema imaju unutar kolektivnog obrazovnog sistema, ali ne i u porodičnm životu i na radnom mjestu. Ključna razlika između ove dvije skupine je u individualnosti; ovi prvi ne mogu samostalno funkcionirati tj. živjeti, dok drugi teže ka samostalnosti i odvajanju od mase/kolektiva. Dok prvi izbjegavaju socijalizaciju općenito (neselektivno), drugi samo selektivno odnosno traže ljude (prijatelje) sličnih interesa.
Hiperfokusiranje Osobe s ADHD-om, osim manjka pažnje, također imaju i tzv. hiperfokus. Slikovito objašnjeno, većina „normalnih“ osoba nekih pet različitih tema može slušati sa podjednakom dozom koncentracije i pokazivati podjednaku (ne)zainteresiranost za njih. Osoba s ADHD-om pak 3/5 tema jedva može pratiti i pokazuju nezainteresiranost za njih, dok su im one druge dvije izrazito zanimljive i mogu o njima dugo raspravljati i ostati koncentrirane čak i nakon što grupi „normalnih“ već odavno dosade i požele se odmaknuti sa njih.
Drugim riječima, osobe s ADHD-om istovremeno funkcioniraju ispod i iznad prosječnih, ovisno o tome da li im je tema o kojoj se raspravlja zanimljiva ili ne.
Maskiranje
„Maska“ je nešto što svaka osoba koja ima ADHD mora imati, ako želi izbjeći društvenu osudu. Naime, toom života, osoba pokušava svoju osobnost prilagoditi većini, odnosno biti što manje upadljiva. Drugim riječima glumi zainteresiranost (maskira nezainteresiranost) i ponaša se kao većina iako ona takva nije.
Naprimjer, grupa ljudi sjedi na nekoj konferenciji (za okruglim stolom), gdje se raspravlja o nekoj temi, ali rasprava se oduži, postane premalo konkretna i ide se previše u širinu. Osoba s ADHD-om posljedično gubi koncentracija, nije više u stanju pratiti izlaganje i osjeća izraziti pritisak i nelagodu, odnosno poželi izjuriti iz dvorane jer to više ne može slušati/izdržati. Međutim istovremeno zna da ako se digne i odšeta iz te prostorije (a svi drugi i dalje sjede i mirno prate izlaganje) da će ispasti čudnom, nezainteresiranom i nekulturnom.
U tom trenutku osoba navlači "masku", i ne odaje svoj manjak koncentracije, nezainteresiranost i nelagodu slično igraču pokera koji izrazom lica ne odaje karte koje ima. Drugim riječima, ostaje do kraja na toj konferenciji iako ju je jedva "izdržala", odnosno odglumi da joj je predavanje bilo zanimljivo.
Osobe s ADHD-om ne mogu promjeniti svoju osobnost, ali mogu svoje ponašanje prilagoditi očekivanju okoline/kolektiva. Međutim navlačenje maske 'uspijeva' samo u slučaju da se osoba nalazi u nekoj sredini ili društvu relativno kratko vrijeme. Budući da školovanje traje godinama (samo osnovno osam godina), osobu koja se skriva iza maske nastavnici kad-tad "razotkriju" jer je nemoguće toliko dugo glumiti. Da nezgoda bude veća, mala djeca ne znaju da imaju ADHD, pa u početku niti ne znaju da moraju "navući" masku i odglumiti svoju društvenu ulogu učenika.
Upravo suprotno, pod pritiskom profesora i roditelja, pokušavaju promijeniti svoju osobnost, a takvo što je za njih naprosto nemoguće, te u pravilu rezultira manjkom samopouzdanja, osjećajem manje vrijednosti, brojnim frustracijama i maloljetničkom delikvencijom. Umjesto da se problem smanjuje, postaje sve veći, profesori sve više prigovaraju roditeljima, a dijete tuguje u sebi i ne zna što bi sa sobom jer ga „niko“ ne može razumjeti.
Zato je jako bitno što ranije prepoznati ADHD i tretirati ga, ali ne pokušajima nasilne promjene osobnosti ili ljekovima, nego jednostavno objasniti djetetu njegov problem, odnosno da razlog zašto ono takvo jest ne leži u njegovoj svjesnoj težnji ka takvom ponašanju (da upada u riječ, ima manjak koncentracije), nego sindromu (skupu simptoma) koji su posljedica njegovog mentalnog stanja odnosno ADHD-a.
Reference
Vanjski linkovi
"Women and girls with ADHD", 04.17.2020, with Stephen P. Hinshaw and others, Knowable Magazine National Institute of Mental Health on ADHD New Zealand MOH Guidelines for the Assessment and Treatment of Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder AACAP Practice Parameters for the Assessment and Treatment of attention deficit hyperactivity disorder
Kategorija:Poremećaji pažnje Kategorija:Dječiji psihijatrijski poremećaji Kategorija:Obrazovna psihologija Kategorija:Poteškoće u učenju Kategorija:Psihijatrijska dijagnoza Kategorija:RTTNEURO Kategorija:Amfetamin Kategorija:Metilfenidat Kategorija:Bolesti nepoznatog uzroka Kategorija:Neologizmi Kategorija:Psihijatrija Kategorija:Ponašanje Kategorija:Geni na hromosomu 16