Avet je biće iz mitologije Južnih Slavena. Vjerovanje o postojanju ovog mitološkog bića je rašireno među stanovnicima u Srbiji (Šumadija, zapadna Srbija i Vojvodina), u Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj (u okolini Dubrovnika) i u Sjevernoj Makedoniji.
Etimologija Postoje različita tumačenja naziva avet. Postoje pretpostavke da ovaj naziv potiče od arapske riječi hajalet što znači priviđenje, ili turske riječi afet što znači nesreća ili čudo. Međutim, neke paralele ukazuju na mogućnost izvođenja naziva iz slavenske osnove sa značenjem „videti“, što bi bio sinonim rasprostranjenim nazivima priviđenje i prikaza. U staroruskom i praslavenskom jeziku se pojavljuje izraz aviti što znači javiti/javiti se ili pokazati/pokazati se.
U nekim krajevima se mogu pronaći i drugi nazivi za avet, kao što su: avetinja, avetot (u makedonskom jeziku), avijes (kod Uskoka) i havetinja. Naziv avet sreće se u ustaljenim pogrdnim izrazima, kletvama ili u poređenjima.
Opis aveti u mitologiji i narodnim predanjima U mitologiji i narodnim predanjima postoji nekoliko različiti opisa aveti koji variraju od kraja do kraja:
U Gruži se smatralo da je avet duh koji se pojavljuje noću u obliku starca sa dugom bijelom bradom i buljavim očima iz kojih sijevaju varnice; U Sjevernoj Makedoniji se smatralo da je avet duša griješnog čovjeka koji je pred smrt dugo bolovao i teško umro, kao i duša samoubice koja ne može da ode na nebo. Ona se pojavljuje noću u obliku čovjeka sa ružnim i ispijenim licem koji je ogrnut bjelim čaršafom, ili u obliku crnog slijepog miša.
Zajedničko za sve opise aveti je to da se radi o noćnom strašilu, prikazi koja svojom pojavom izaziva strah kod ljudi. Za aveti se često spominje da borave u napuštenim kućama i ruševinama (odatle i narodni izraz za ova mjesta - avetinje) gdje dave svoje žrtve. Najčešće ih se može sresti u periodu "nekrštenih dana" (tj. u dane od pravoslavnog Božića do Bogojavljenja) kad su najopasnije po ljude. Radi zaštite od aveti ljudi su često koristili bijeli luk, koji su nosili u džepu, da bi ih aveti zaobilazile. Prema zapisima iz početka 20. stoljeća u okolini Kragujevca žene su uveče vezivale svoje čarape i suknje, kako ih aveti ne bi noću uzimale i oblačile, a u okolini Sarajeva su se štitili tako što su u sanduk stavljali tisovinu. Ovo narodno vjerovanje je slično narodnim vjerovanju Hrvata iz Zapadne Hercegovine koji su smatrali da vile uzimaju noću ženama suknje iz sanduka, nose ih i ponovo ostavljaju na istom mjestu bez znakova da su ih nosile.
Reference
Literatura
Kategorija:Slavenska mitologija