Genije je osoba koja pokazuje izuzetnu intelektualnu sposobnost, kreativnu produktivnost, univerzalnost u žanrovima ili originalnost, tipično do stepena koji je povezan sa postizanjem novih otkrića ili napretkom u domenu znanja. Geniji mogu biti polimate koji se ističu u mnogim različitim predmetima ili mogu pokazati visoka dostignuća u samo jednoj vrsti aktivnosti.Cox, Catherine M. (1926). The Early Mental Traits of 300 Geniuses. Genetic Studies of Genius Volume 2. Stanford (CA): Stanford University Press. ISBN 0-8047-0010-9. LCCN 25008797. OCLC 248811346. Lay summary (18. 2. 2022).
Ne postoji naučno precizna definicija genija. Ponekad se genijalnost povezuje sa talentom, ali nekoliko autora kao što su Cesare Lombroso i Arthur Schopenhauer sistematski razlikuju ove pojmove.Schopenhauer, Arthur (1909) [First published 1818]. The World as Will and Idea Volume 3. Translated by Haldane, R. B. London: Kegan Paul, Trench, Trübner & Co. str. 158. Walter Isaacson, biograf mnogih poznatih genija, objašnjava da iako visoka inteligencija može biti preduslov, najčešća osobina koja zapravo definiše genija može biti izuzetna sposobnost primjene kreativnosti i maštovitog razmišljanja u skoro svakoj situaciji.
Historijski razvoj Galton Procjenu inteligencije inicirali su Francis Galton (1822–1911) i James McKeen Cattell. Zagovarali su analizu vremena reakcije i senzorne oštrine kao mjere "neurofiziološke efikasnosti" i analizu senzorne oštrine kao mjere inteligencije.Fancher, Raymond E (1998). Kimble, Gregory A; Wertheimer, Michael (eds.). Alfred Binet, General Psychologist. Portraits of Pioneers in Psychology. Vol. III. Hillsdale, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. str. 67–84. ISBN 978-1-55798-479-1.
Galton se smatra osnivačem psihometrije. Proučavao je rad svog starijeg rođaka Charlesa Darwina o biološkoj evoluciji. Pretpostavljajući da je eminencija naslijeđena, Galton je uradio studiju o porodicama eminentnih ljudi u Britaniji, objavivši je 1869. pod nazivom Nasljedni genije.Galton, Francis (1869). Hereditary Genius. London Galtonove ideje razrađene su iz rada dvojice pionira statistike s početka 19. vijeka: Carla Friedricha Gaussa i Adolpha Queteleta. Gauss je otkrio normalnu distribuciju: s obzirom na veliki broj mjerenja iste varijable pod istim uslovima, oni nasumično variraju od najčešće vrijednosti, prosječne, do dvije najmanje učestale vrijednosti pri maksimalnim razlikama više i niže najfrekventnije vrijednosti. Quetelet je otkrio da se kriva u obliku zvona odnosi na socijalnu statistiku koju je prikupljala francuska vlada tokom svojih normalnih procesa o velikom broju ljudi koji prolaze kroz sudove i vojsku. Njegov početni rad u kriminologiji naveo ga je da primijeti "što je veći broj posmatranih pojedinaca, to se posebnosti više brišu...". Ovaj ideal iz kojeg su izbrisane osobenosti postao je "prosječan čovjek".Bernstein, Peter L. (1998). Against the gods. Wiley. str. 160. ISBN 0-471-12104-5.
Galtona je Quetelet inspirisao da definiše prosječnog čovjeka kao "potpuno normalnu shemu"; tj. ako se kombinuju normalne krive svake mjerljive ljudske karakteristike, u teoriji će se uočiti sindrom koji opsjeda "prosječnog čovjeka", okružujući ga različitim osobama. Za razliku od Queteleta, Galtonov prosječan čovjek nije bio statistički već samo teoretski. Nije bilo mjere opšte prosječnosti, samo veliki broj specifičnih prosjeka. Istraživajući opštu mjeru prosjeka, Galton je pogledao obrazovnu statistiku i pronašao zvonaste krive u rezultatima testova svih vrsta; u početku u ocjenama završnog ispita iz matematike, te u rezultatima prijemnih ispita za Sandhurst.
Metoda koju je Galton koristio u Nasljednom geniju je prebrojavanje i procjenjivanje uglednih rođaka uglednih ljudi. On je utvrdio da je broj uglednih srodnika veći s bližim stepenom srodstva. Ovo djelo smatra se prvim primjerom historiometrije, analitičkog istraživanja o historijskom ljudskom progresu. Djelo je kontroverzno i kritizirano je iz više razloga. Galton se tako udaljio od Gaussa na način koji će postati ključan za historiju 20. vijeka nove ere. Zaključio je da zvonasta kriva nije bila slučajna. Razlike između prosječne i gornje granice nastale su zbog neslučajnog faktora, "prirodne sposobnosti", koju je definisao kao "one kvalitete intelekta i dispozicije koje potiču i osposobljavaju ljude da čine djela koja vode do reputacije... priroda koja će se, kad je prepuštena sama sebi, potaknuti inherentnim podražajem, popeti put eminencije."Bernstein (1998), str. 163. Teoretski, prividna nasumičnost rezultata nastala je zbog slučajnosti ove prirodne sposobnosti.
Galtonova istraživanja su kritizirali jer ona ne uspijevaju u obzir uzeti uticaj društvenog statusa i povezane dostupnosti resursa u obliku ekonomskog nasljeđa, što znači da se naslijeđena "eminencija" ili "genij" može steći kroz obogaćeno okruženje koje pružaju bogatije porodice. Bez obzira na to, Galton je nastavio razvijati polje eugenike.Gillham, Nicholas W. (2001). "Sir Francis Galton and the birth of eugenics". Annual Review of Genetics. 35 (1): 83–101. doi:10.1146/annurev.genet.35.102401.090055. PMID 11700278. Pokušao je kontrolisati ekonomsko nasljeđe upoređujući usvojene kardinalove nećake, koji bi imali prednost bogatstva bez bliže srodnosti s papama (kao npr. što su sinovi sa svojim očevima, s biološkom djecom uglednih pojedinaca).
Psihologija Genijalnost se izražava u raznim formama (npr. matematička, književna, muzička izvedba). Genijalne osobe obično imaju snažnu intuiciju o svojim domenama, te na tim shvatanjima doprinose s ogromnom energijom. Carl Rogers, utemeljitelj humanističkog pristupa psihologiji, proširuje ideju o geniju i intuiciji, pišući: "El Greco je, primjera radi, morao uočiti dok je posmatrao neke od svojih ranih radova, da 'dobri umjetnici ne slikaju tako.' Ali nekako je vjerovao svom vlastitom doživljaju života da je mogao nastaviti izražavati svoje jedinstvene percepcije. Kao da je mogao reći: 'Dobri umjetnici ne slikaju ovako, ali ja slikam ovako.' Za primjer možemo uzeti i drugo područje, književnika Ernesta Hemingwaya. On je sigurno bio svjestan da 'dobri pisci ne pišu ovako.' Ali, na sreću, on je ostao Hemingway, ostao je svoj, radije birajući svoj put, nego tuđe shvatanje dobrog pisca."
Velikom broju ljudi koji se smatraju genijima dijagnostikovani su mentalni poremećaji (npr. Vincentu van Goghu, Virginiji Woolf, Johnu Nashu i Ernestu Hemingwayu). Pretpostavlja se da postoji veza između mentalne bolesti, posebice shizofrenije i bipolarnog poremećaja i genijalnosti. Osobe s bipolarnim poremećajem i shizotipalnim poremećajem ličnosti, od kojih je potonji češći među rođacima shizofreničara, imaju tendenciju da pokazuju povećanu kreativnost.Thys, Erik (2014). "Creativity and Psychopathology: A Systematic Review". Psychopathology. 47 (3): 141–147. doi:10.1159/000357822. PMID 24480798. S2CID 12879552.
U studiji iz 2010. rađenoj u Institutu Karolinskade Manzano, Örjan; Cervenka, Simon; Karabanov, Anke; Farde, Lars; Ullén, Fredrik (2010-05-17). "Thinking Outside a Less Intact Box: Thalamic Dopamine D2 Receptor Densities Are Negatively Related to Psychometric Creativity in Healthy Individuals". PLOS ONE. 5 (5): e10670. Bibcode:2010PLoSO...510670D. doi:10.1371/journal.pone.0010670. ISSN 1932-6203. PMC 2871784. PMID 20498850. primjećeno je da visoko kreativne individue i shizofreničari imaju nižu gustinu dopaminskih D2 receptora u talamusu. Jedan od istraživača objasnio je da "Manje D2 receptora u talamusu vjerovatno znači niži stepen filtriranja signala, samim tim i veći protok informacija iz talamusa." Ovo bi mogao biti mogući mehanizam iza sposobnosti zdravih visoko kreativnih ljudi da vide brojne neuobičajene veze u situaciji rješavanja problema, kao i strane asocijacije kod shizofreničara.
IQ i genije Galton je bio pionir istraživanja eminentnih ljudskih dostignuća i mentalnog testiranja. U svojoj knjizi Nasljedni genije, pisanoj prije razvoja IQ testiranja, napisao je da su nasljedni uticaji na eminentna postignuća jaki, te da je eminencija rijetka u općoj populaciji. Lewis Terman izabrao je termin "blizu genija ili genije" kao klasifikacijsku oznaku za najvišu klasifikaciju svoje verzije Stanford-Binetovog testa iz 1916.Terman, Lewis M. (1916). The Measurement of Intelligence: An Explanation of and a Complete Guide to the Use of the Stanford Revision and Extension of the Binet-Simon Intelligence Scale. Riverside Textbooks in Education. Ellwood P. Cubberley (Editor's Introduction). Boston: Houghton Mifflin. Desetak godina kasnije, u knjizi Genetička istraživanja genija, objavio je longitudinalna istraživanja o kalifornijskim školarcima koje su učitelji uputili na testiranje kvocijenta inteligencije. Catherine M. Cox, Termanova kolegica, napisala je knjigu Rane mentalne osobine 300 genija kao drugi svezak Termanove knjige. U njoj je analizirala biografske podatke o historijskim genijima. Iako su njene procjene IQ rezultata iz djetinjstva osoba koje nikad nisu radile IQ testove kritizirane na metodološkoj osnovi, istraživanje Coxove bilo je temeljito u otkrivanju važnosti drugih faktora osim IQ-a u važnosti postanka genija. Do druge revizije Stanford-Binetovog testa iz 1937. Terman više nije koristio pojam "genij" u klasifikaciji kvocijenta inteligencije, niti u bilo kojem drugom testu.Terman, Lewis Madison; Merrill, Maude A. (1960). Stanford–Binet Intelligence Scale: Manual for the Third Revision Form L–M with Revised IQ Tables by Samuel R. Pinneau. Boston (MA): Houghton Mifflin. Godine 1939. David Wechsler komentarisao je da "oklijevamo da osobu nazovemo genijem na temelju jednog rezultata testa inteligencije".Wechsler, David (1939). The Measurement of Adult Intelligence (first ed.). Baltimore (MD): Williams & Witkins. ISBN 978-1-59147-606-1.
Termanovo istraživanje u Kaliforniji pružilo je historijske dokaze o tome kako je genijalnost povezana sa IQ rezultatima.Eysenck, Hans (1998). Intelligence: A New Look. New Brunswick (NJ): Transaction Publishers. ISBN 978-0-7658-0707-6. Mnoge su kalifornijske učenike za istraživanje preporučili njihovi učitelji. Dva učenika koja su testirana, ali nisu uključeni u rezultate studije jer su njihovi rezultati bili preniski, bili su dobitnici Nobelove nagrade za fiziku. Riječ je o Williamu Shockleyu i Luisu Walteru Alvarezu. Na temelju historijskih otkrića studije i biografskim primjerima poput nobelovca Richarda Feynmana, koji je navodno imao IQ 125, stav psihologa i drugih naučnika je da je minimalni rezultat IQ-a (oko 125) neophodan za genijalnost, ali nedovoljan, te da se mora kombinovati sa karakteristikama osobnosti, poput želje i upornosti, kao i potrebne mogućnosti za razvoj talenta. Primjerice, u jednom poglavlju istraživač IQ-a, Arthur Jensen, predložio je da se multiplikativni model genija sastoji od visoke sposobnosti, visoke produktivnosti i visoke kreativnosti.Jensen, A. R. (1996). “Giftedness and genius: Crucial differences”. In C. P. Benbow and D. Lubinski (Eds.), Intellectual talent: Psychometric and social issues, Baltimore: Johns Hopkins University Press. str. 393—411. Jensenov model motiviran je otkrićem da je eminentno postignuće vrlo pozitivno iskrivljeno; otkriće poznato kao Priceov zakon.
Neki ljudi sa visokim IQ-om pridružuju se društvima intelektualaca. Najpoznatija i najveća takva organizacija je Mensa International, ali postoje i mnoge druge selektivnije organizacije poput Intertela, Triple Nine Societyja, Prometheus Societyja i Mega Societyja.
Filozofija