mini|Prva konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija bila je jedna od zemalja osnivača izvanblokovskog Pokreta nesvrstanih zemalja u periodu Hladnog rata. Glavni grad Jugoslavije, Beograd, ugostio je u septembru 1961. Prvu konferenciju Pokreta nesvrstanih, a bio je i prvi grad koji je konferenciju ugostio dva puta kada je u septembru 1989. u Beogradu organizirana i Deveta konferencija pokreta nesvrstanih.
Politika nesvrstavanja uz aktivno sudjelovanje u pokretu bila je kamen temeljac jugoslovenske hladnoratovske vanjske politike i jedan od osnovnih ideoloških postulata jugoslovenske federacije. Kao jedina izvanblokovska evropska socijalistička država socioekonomski blisko vezana za zapadnu Evropu, Jugoslavija je odabirala politiku balansiranja i oprezne ekvidistance prema Sjedinjenim Američkim Državama, Sovjetskom Savezu i Kini pri čemu je nesvrstanost doživljavana kao kolektivna garancija sigurnosti i nezavisnosti zemlje. Pokret nesvrstanih je uz to otvarao i dodatni manevarski prostor u duboko podijeljenoj i tim podjelama politički ograničenoj hladnoratovskoj Evropi u kojoj su neutralne države bile dodatno izložene situaciji de facto ograničenog suvereniteta (vidi primjer finlandizacije).
Kraj Hladnog rata i raspad Jugoslavije doveli su u pitanje i sam opstanak Pokreta nesvrstanih koji je izbjegao prestanak djelovanja samo uz pomoć politički pragmatičnog vodstva Indonezije.
Historija mini|Posjeta premijera Indije Džavaharlala Nehrua Jugoslaviji 1955. godine mini|Hajle Selasije i Josip Broz Tito u Beogradu 1963. godine Razlaz sa SSSR-om 1948. i vanjska politika do početka nesvrstavanja U periodu Drugog svjetskog rata jugoslovenski su partizani oslobodili svoju zemlju uz tek manju pomoć SSSR-a i zapadnih saveznika. To je nove komunističke vlasti vodilo ka uvjerenju da nasuprot drugim zemljama u istočnoj Evropi njima pripada pravo na slobodniji socijalistički razvoj. Nasuprot većini drugih komunističkih partija u istočoj Evropi, jugoslovenski komunisti mogli su računati na lojalnost lokalnih vojnih i policijskih snaga kao i na relativno visok nivo legitimnosti među brojnim jugoslovenskim narodima i narodnostima. Jugoslavija sebe nije doživljavala kao klijenta već kao saveznika SSSR-a pri čemu je Beograd bio spreman inicirati ratobornije politike od Moskve koja je prije početka Hladnog rata nastojala održavati veze sa zapadnim saveznicima. Ta odvažnija jugoslavenska politika bila je vidljiva po pitanju Slobodnog teritorija Trsta, ideje Balkanske federacije, uplitanja u Grčki građanski rat, Austo-slovenskog sukob u Koruškoj kao i u infiltraciji i usmjeravanju Narodnooslobodilačkog pokreta Albanije. Nezavisna i odvažna politika Beograda podizala je tenzije u odnosima sa SSSR-om koje su eskalirale 1948. u sukobu Tita i Staljina gdje je Jugoslavija završila i gotovo potpunoj međunarodnoj izolaciji nakon prekida odnosa sa Istočnim blokom.
U potrazi za novim saveznicima Jugoslavija se prvo orjentirala ka Zapadnom bloku pri čemu je 1953. potpisala Balkanski pakt sa NATO članimaca Grčkom i Turskom. Nakon Staljinove smrti jugoslavenski odnosi sa SSSR-om su se djelomično popravili što je dovelo i do verbalne podrške intervenciji u Mađarskoj (nasuprot oštroj osudi intervencije u Čehoslovačkoj 1968.). Beogradska deklaracija iz 1955. dovela je do smanjenja značaja i postupnog prestanka djelovanja Balkanskog pakta. Kako je Jugoslavija ipak željela sačuvati novostečenu nezavisnost u tom je razdoblju došlo i do usmjeravanja na razvoj odnosa sa neutralnim evropskim zemljama kao što je bila Finska. Jugoslavija se nije učlanila ni u Varšavski pakt osnovan u maju 1955. Kako bi izbjegla izolaciju u duboko podijeljenoj Evropi, Jugoslavija je po prvi put potražila nove saveznike među novooslobođenim kolonijama i mandatnim teritorijima. Jugoslavija je podržala Egipat u toku Suetske krize, zemlje koja će uz Jugoslaviju postati jedna od osnivačica pokreta. Odnosi s Indijom, drugim inicijatorom osnivanja pokreta, razvijani su još od vremena zajedničkog mandata u Vijeću sigurnosti UN-a od 1949.
Izvori nesvrstavanja Sljedeće 1950. jugoslavenski ministar vanjskih poslova Edvard Kardelj je za vrijeme opšte skupštine UN-a izjavio kako "Jugoslavija ne može prihvatiti da čovječansto mora birati između dominacije jedne ili druge sile”. Pojam nesvrstanost po prvi je put upotrijebljen iste godine kada su Indija i Jugoslavija odbile da se svrstaju po pitanju Korejskog rata. 1951. Josip Broz Tito je izjavio kako se nikada neće složiti sa tezom kako samo velike sile trebaju određivati sudbinu svijeta čime je odbio tezu Kominterne o dihotomijskoj podjeli svijeta. Tada je i odbacio tvrdnje kako Indija i Jugoslavija žele osnovati treći blok. U augustu 1954. predsjednica Opće skupštine UN-a Vidžaja Lakšmi Pandit posjetila je Jugoslaviju i pozvala Tita na uzvratni poset Indiji. Poziv je prihvaćen pa su na susretu 22. decembra 1954. u New Delhiju indijski premijer Džavaharlal Nehru i predsjednik jugoslavije Tito potpisali zajedničku izjavu u kojoj iznose kako "politika nesvrstanosti koju su usvojile i provode njihove dvije zemlje nije neutralnost ili neutralizam i zato posivnost, kako se to ponekad insiunira, već pozitivna, aktivna i konstruktivna politika koja nastoji osigurati vodstvo ka kolektivnom miru”.
Od susreta na Brionima 1956. do Beogradske konferencije 1961. godine mini|Susret na Brionima. Trilateralni susret predsjednika Jugoslavije Tita, indijskog premijera Nehrua i predsjednika Egipta Gamala Abdela Nasera organiziran je 19. srpnja 1956. na Bronima u SR Hrvatskoj. Tri lidera potpisali su dokument kojim ističu kako se "Mir ne može postići kroz podjele, već kroz nastojanja da se postigne kolektivna sigurnost na svjetskom nivou. Postignut kroz širenje prostora sloboda kao i okončanje dominacije jedne zemlje nad drugom.”
Krajem 1958. i početkom 1959. Tito je s brojnom delegacijom pošao na važnu tromjesečnu međunarodnu turneju na jugoslovenskom brodu Galeb. Predsjednik Tito tom je prigodom posjetio Indoneziju, Indiju, Burmu, Cejlon, Etiopiju, Sudan, Egipat i Siriju. Indonezijski predsjednik Sukarno nazvao je Tita građaninom svijeta, dok je Tito Konferenciju u Bandungu opisao kao mjesto sa kojega je potekao novi duh koji objedinjuje čovječanstvo. Za vrijeme svog boravka u Indoneziji predsjednik Tito je primio i počasni doktorat u pravnim znanostima na Univerziteta u Bandungu.
Beogradska konferencija 1961. godine mini|Sudionici Beogradske konferencije. Beogradska konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja 1961. bio je prvi službeni samit Pokreta nesvrstanih. Proces dekolonizacije uvelike je doprinio u organizaciji događaja omogućivši sudjelovanje većeg broja tek oslobođenih afričkih zemalja. Neki su komentari zbog toga sam događaj nazvali i Jalta trećeg svijeta povlačeći paralelu sa Konferencijom u Jalti 1945. Ukupno 25 zemalja sudjelovalo je u Beogradskoj konferenciji uključujući Afganistan, Alžir, Burmu, Etiopiju, Ganu, Gvineju, Indiju, Indoneziju, Irak, Jemen, Jugoslaviju, Kambodžu, Cipar, Tunis, Ujedinjenu Arapsku Republiku i Cejlon dok su tri države sudjelovale u svojstvu promatrača i to su bile Bolivija, Brazil i Ekvador. Pripremni susret pred sami događaj organiziran je u Kairu od 5. do 12. juna 1961. Jedan od prvih izazova bila je i podjela među novooslobođenim državama Afrike po pitanju Krize u Kongu na konzervativne zemlje u Grupi Brazavil i radikalne nacionalističke zemlje u Grupi Kazablanka. Sve zemlje Kazablanka grupe učestvovale su u konferenciji dok ni jedna od zemalja iz grupe Brazavil nije.
Konferencija u Havani 1979. godine Sve do 1978. dio konzervativnijih članica pokreta vodilo je neformalnu kampanju protiv kubanskog organiziranja konferencije. Jugoslavija je odbila zagovarati ideju o promjeni zemlje domaćina iako je i sama bila vrlo kritična prema onome što je doživjela kao kubansku podršku novim oblicima blokovske zavisnosti u Africi te je kritikovala i komunistički hegemonizam i kapitalistički imperijalizam u zemljama trećeg svijeta. Predsjednik Tito, posljednji preživjeli od velike generacije osnivača pokreta, započeo je dalekosežnu kampanju u cilju čuvanja nezavisnosti pokreta od oba bloka. Beograd je želio osigurati svoju teško stečenu nezavisnost od SSSR-a kao i spriječiti namjeru nekih arapskih i radikalnih zemalja da izbace Egipat iz članstva nakon potpisivanja mira sa Izraelom SSSR je u isto vrijeme optuživao Jugoslaviju da vodi nepravednu kampanju protiv Kube i Vijetnama Dok su se pogledi Fidela Kastra i Tita oštro razlikovali obojica lidera javno su podvlačili potrebu očuvanja jedinstva pokreta.
U svom govoru predsjednik Tito osudio je Kubansku tezu o postojanju prirodnog savezništva između nesvrstanih i komunističkog bloka podvlačeći kako pokret ne može biti rezerva za bilo koji od blokova. Putovanje u Havanu bilo je i posljednje putovanje u iozemstvo predsjednika Tita koje je doprinijelo i pogoršanju njegovog zdravstvenog stanja pred kraj života. Odbacivanje teze o pripodnom savezništvu u tom je trenutku pozitivno utjecalo na odnose SFR Jugoslavije sa SAD-om. Kuba je u isto vrijeme vjerovala kako Jugoslaviji kao relativno maloj i razvijenoj bijeloj evropskoj zemlji sa globalnog sjevera ne treba pripadati tako važno mjesto u pokretu ali su njezina nastojanja da ju se izolira bila neuspješna.
Beogradska konferencija 1989. godine mini|Opća skupština Devetog samita održana je u Sava centru U nastojanju da iskoristi uspjehe na međunarodnom planu za obnovu i jačanje unutrašnje kohezije jugoslovenska diplomacija je usmjerila snage na organiziranje i sudjelovanje u većem broju značajnih multilateralnih inicijativa. Jedno od ovih nastojanja bilo je i uspješno kandidiranje za organiziranje konferencije pokreta nesvrstanih u Beogradu čime je jugoslovenski glavni grad postao prvi grad koji je sastanak na vrhu ugostio dva puta. Inicijativa za organiziranje konferencije u Jugoslaviji došla je od novog jugoslovenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara koji će od 1993. do 1996. biti i posebni savjetnik generalnog sekretara UN-a za nesvrstane. Početno se očekivala kandidacija neke od članica u Latinskoj Americi, ali kako je radikalna članica Nikaragva jedina snažno lobirala za organizuju konferencije to je dovelo do zabrinutosti u većem broju nesvrstanih glavnih gradova. Konferencija je zato konačno organizirana u Beogradu u od 4. do 7. septembra 1989. Jugoslavija je nakon neformalnih razmatranja više potencijalnih kandidata na kraju izabrana jednoglasno na ministarskom susretu Pokreta nesvrstanih u Nikoziji 1988. Dok je Sekretarijat za vanjske poslove bio zadovoljan rezultatom u Nikoziji predsjedništvo Jugoslavije (kolektivni šef države) pokazivali su skepsu prema organiziranju konferencije ali ju je Josip Vrhovec na kraju prihvatio u strahu da bi odustajanje od izbora pokazalo dubinu krize sa kojom se Jugoslavija već suočavala. Uspjeh konferencije u Beogradu ponekad se opisuje i kao labuđi pijev ugledne hladnoratovske jugoslavenske diplomacije. Konferenciju u Sava centru otvorio je Janez Drnovšek uvodnim govorom na slovenskom jeziku.
Raspad Jugoslavije mini|Animirana karta raspada Jugoslavije