Ruben Radica (Split, 19. maj 1931 – Zagreb, 28. juli 2021) pripada istaknutim predstavnicima avangardnog muzičkog smjera u Hrvatskoj. Temeljno muzičko znanje je dobio od svoga djeda, kompozitora Josipa Hatzea.
Biografija Radica je diplomirao studij dirigovanja u klasi Slavka Zlatića (1957) i studij kompozicije u klasi Milka Kelemena (1958) na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U kompoziciji se usavršavao kod Vita Frazzia u Sieni (Accademia Musicale Chigiana), Renéa Leibowitza i Oliviera Messiaena u Parizu, te kod Györgya Ligetija, Pierrea Bouleza i Henrija Puosseura u Darmstadtu (Internationale Ferienkurse für Neue Musik).
U Bosnu i Hercegovinu se preselio 1959. gdje je živio do 1963. godine. Tokom tog perioda radio je kao asistent i docent na Muzičkoj akademiji u Sarajevu kada je najviše stvarao kamernu i orkestarsku muziku. Godine 1963. se preselio u Zagreb gdje je radio na Muzičkoj akademiji. Na akademiji je od 1978. obnašao funkciju redovnog profesora, a kasnije i dekana u periodu od 1981. do 1985.
Život i djelo Nakon što je deset godina bio član saradnik, 2000. postaje redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju. Za svoj rad i dostignuća nagrađen je najvišim državnim nagradama: Godišnjom nagradom Vladimir Nazor (1973), nagradom Vladimir Nazor za životno djelo (2010), dvjema Vjesnikovim nagradama Josip Štolcer Slavenski (1978. i 1991). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1995).
Radica je pripadao naraštaju hrvatskih kompozitora 20. stoljeća koji je bez opterećenja tradicijom i socrealističkom estetikom pribjegao radikalnijim izražajnim sredstvima muzičke avangarde. Njegova se avangardna strogoća ogleda u upornosti kojom serijalizam (totalnu organizaciju) produbljuje do krajnjih granica (npr. opera Ranjeni dlan, 1969 – 1971; Per se I, 1968, i Per se II, 1975). U prvim njegovim djelima još se naziru harmonijski funkcionalni odnosi, no pod Leibowitzovim utjecajem brzo je izgradio osebujan kompozitorski stil u kojem se ističe strukturalistička koncepcija komponovane muzike. U pozadini takvog komponovanog koncepta stoji i potreba za ekspresivnošću i izraziti smisao za zvučni kolorit.
Radica je komponovao za različite izvođačke sastave i žanrove, poput Četiri dramatska epigrama za klavirski kvintet (1959) i Concerto abbreviato za obligatni violončelo i orkestar (1962), preko djela Lirske varijacije za gudače (1962.), Extensio za klavir i orkestar (1973), 19 & 10, interferencije za recitatora, hor i orkestar (1965), K a, za dvije instrumentalne skupine i sintetizator (1978) i Pasija za bariton i tri instrumentalne skupine (1982), do svojevrsnih sinteza poput Prazora, misterija prema poemi Jure Kaštelana (1991), Trinaeste ure za tri hora i orkestar na stihove A. G. Matoša (1994) ili Božanskih otvora srca za orkestar i obligatne instrumente (1999). Duboka Radičina proživljenost hrvatske kalvarije tokom rata u Hrvatskoj, očitovala se posebno u scenskom misteriju Prazor (1990), posvećenom „mučeništvu odabranih“ te kompoziciji Skrušeno (1992), posvećenoj vukovarskim žrtvama. Napisao je i posljednju službenu harmonizaciju hrvatske nacionalne himne.
Posljednje djelo akademika Rubena Radice je instrumentalna duhovna kompozicija Litaniae Sanctorum pro Papa Ioanne Paulo iz 2005. posvećena papi Ivanu Pavlu II.
Preminuo je 28. jula 2021. godine u Zagrebu.
Reference
Kategorija:Hrvatski kompozitori Kategorija:Rođeni 1931. Kategorija:Umrli 2021. Kategorija:Dobitnici Nagrade "Vladimir Nazor" za muziku Kategorija:Biografije, Split