Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič bio je ruski kompozitor, dirigent i pijanist. Nakon premijere svoje Prve simfonije 1926. doživio je međunarodnu slavu.
Rano je postao poznat u Sovjetskom Savezu, ali je imao kompleksan odnos s vladom. Ispočetka je njegova opera Lady Macbeth Mcenskog okruga (1934) doživjela uspjeh da bi je nešto kasnije sovjetska vlada osudila, što mu je karijeru dovelo u opasnost. Godine 1948. njegov rad osuđen je na osnovu Ždanovljevog dekreta, s posljedicama koje su trajale nekoliko godina. Čak i nakon povlačenja cenzure 1956. izvedbe nekih njegovih djela bile su povremeno podložne državnim intervencijama, što je bio slučaj s Trinaestom simfonijom.
Šostakovič je bio član Vrhovnog savjeta Sovjetskog Saveza (od 1962. do smrti), te je bio i predsjednik Saveza kompozitora RSFSR-a (1960–1968). Dobitnik je Lenjinovog ordena.
U svojim djelima Šostakovič je kombinovao niz različitih muzičkih tehnika koje su odlikovali oštri kontrasti, groteskni elementi i ambivalentni tonalitet; bio je pod jakim utjecajem neoklasicizma i kasnog romantizma Gustava Mahlera. Njegova orkestralna djela uključuju 15 simfonija i šest koncerata (po dva za klavir, violinu i violončelo). Također je i autor 15 gudačkih kvarteta, klavirskog kvinteta i dva klavirska trija. Iza sebe ostavio je i solo klavirska djela, odnosno dvije sonate, rani niz od 12 preludija i kasni niz od 24 preludija i fuge. Scenska djela uključuju tri dovršene opere i tri baleta. Napisao je i nekoliko ciklusa pjesama te veliki broj komada pozorišne i filmske muzike.
Njegov ugled nastavio je rasti nakon njegove smrti, a interes o njegovom radu znatno je porastao od kraja 20. stoljeća.
Biografija Odrastanje Rođen je u ruskoj porodici koja je živjela u Ulici Podolskaja, br. 2, u Sankt Peterburgu, kao drugo od troje djece Dmitrija Boleslavoviča Šostakoviča i Sofije Vasiljevne Šostakovič. Njegovi bliski preci došli su iz Sibira, ali njegov djed po ocu, poljski revolucionar Bolesław Szostakowicz, bio je poljskog rimokatoličkog porijekla, dok porodične korijene vuče iz regije grada Vileyka, današnja Bjelorusija. Djed mu se doselio nakon gušenja Januarskog ustanka 1863-64, pošto je prognan u Narim dvije godine kasnije, poslije pokušaja atentata Dmitrija Karakozova na cara Aleksandra II. Nakon isteka izgnanstva, odlučio je ostati u Sibiru, gdje je osnovao veliku porodicu i postao uspješan bankar u Irkutsku.
Kompozitorov otac rođen je 1875. u egzilu u Narimu. Studirao je fiziku i matematiku na Univerzitetu u Sankt Peterburgu, gdje je i diplomirao 1899, a potom je otišao raditi kao inženjer kod Dmitrija Mendeljejeva u Zavodu za težine i mjere u Sankt Peterburgu. Godine 1903. oženio se sibirskom imigranticom, koja je također živjela u Moskvi, Sofijom Kokuljinom.
Dmitrij je pokazivao muzički talenat u ranom dobu. S majkom je počeo učiti klavir u 9. godini života. U nekoliko navrata pokazao je sposobnost brzog učenja i pamćenja onog što mu je majka svirala na prethodnim časovima, te je bio "uhvaćen na djelu" svirajući muziku iz prethodnih lekcija, dok se pretvarao da čita druge komade koji su bili ispred njega. Sa 12. godina napisao je posmrtni marš u spomen na dvojicu vođa Kadetske stranke koje su ubili boljševički mornari.
Godine 1919, kao trinaestogodišnjak. primljen je na Petrogradski konzervatorij, koji je tada vodio Aleksandar Glazunov. Šostakovič je učio klavir kod Leonida Nikolajeva i Elene Rozanove, kompoziciju kod Maksimilijana Steinberga, a kontrapunkt i fugu kod Nikolaja Sokolova, koji mu je postao i prijatelj. Također je pohađao i časove muzičke historije kod Aleksandra Ossovskog. Godine 1925. upisao se u razred dirigiranja kod Nikolaja Malka, gdje je dirigirao konzervatorijskim orkestrom u privatnoj izvedbi Beethovenove Prve simfonije.
Prema sjećanju kompozitorovog kolege, Valerijana Bogdanova-Berežovskog:
"Šostakovič je stajao na podiju, igrao se sa kosom i manžetnama sakoa, gledao oko sebe ušutkane tinejdžere s instrumentima na gotovs i podigao dirigentsku palicu. ... Niti je zaustavio orkestar, niti je nešto rekao, svu svoju pažnju usmjerio je na aspekte tempa i dinamike, koji su se vrlo jasno iskazivali u njegovim gestama. Kontrasti između "adagio molto" iz uvoda i "allegro con brio" prve teme bili su prilično upečatljivi, kao i oni između perkusivnih naglasaka akorda (drveni puhači, francuski rogovi, pizzicato gudači) i produženog klavira u uvodu slijedeći ih. U karakteru danom obrascu prve teme, sjećam se, bilo je i snažnog stremljenja i lahkoće; u basovskom dijelu bila je naglašena gipkost nježne navojne artikulacije. ... Trenuci ove vrste...bili su improvizovana otkrića, rođena iz intuitivno istančanog razumijevanja karaktera djela i elemenata muzičke slike ugrađene u njega. I izvođači su uživali."
Dana 20. marta 1925. u Moskvi je prvi put svirala Šostakovičeva muzika, u programu koji je uključivao i djela njegovog prijatelja Vissariona Shebalina. Na kompozitorovo razočarenje, tamošnja kritika i publika hladno je primila njegovu muziku. Tokom posjete Moskvi, Mihail Kvadri ga je upoznao s Mihailom Tuhačevskim, koji je tamo Dmitriju pomogao pronaći smještaj i posao, te je poslao vozača da ga odveze na koncert u "vrlo elegantnom automobilu".
Šostakovičev muzički proboj bila je Prva simfonija, koju je napisao kao diplomsko djelo u dobi od 19 godina. U početku je Šostakovič težio samo privatnom izvođenju s orkestrom konzervatorija i pripremao se da sam dirigira scherzom. Krajem 1925. Malko je pristao dirigovati njezinu premijeru s Lenjingradskim filharmonijskim orkestrom nakon što su mu Steinberg i Šostakovičev prijatelj, Boleslav Javorski, skrenuli pažnju na simfoniju. Dana 12. maja 1926. Malko je predvodio praizvedbu simfonije; publika ju je s oduševljenjem primila, zahtijevajući bis scherza. Nakon toga, Šostakovič je redovito slavio datum svog simfonijskog debija.
Početak karijere Nakon diplomiranja, Šostakovič je započeo dualnu karijeru koncertnog pijaniste i kompozitora, ali je njegov suhoparni stil na klavijaturi često kritiziran. Šostakovič je do 1930. održavao težak raspored nastupa, da bi nakon 1933. izvodio samo vlastita djela. Zajedno s Jurijem Brijuškovim, Grigorijem Ginzburgom, Levom Oborinom i Josifom Švarcom, bio je među sovjetskim učesnicima na inauguralnom Prvom međunarodnom pijanističkom takmičenju Chopin u Varšavi 1927. Bogdanov-Berežovski se prisjeća:
"Samodisciplina sa kojom se mladi Šostakovič pripremao za [Chopin] takmičenje 1927. bila je zapanjujuća. Tri sedmice se zatvorio kod kuće, satima je vježbao, odgodivši komponiranje, odrekavši se odlazaka u pozorište i posjeta prijateljima. Još je zaprepašćujući bio rezultat ove povučenosti. Naravno da je također i prije toga svirao vrhunski i bio je prilika za Glazunovljeve sada poznate blistave izvještaje. Ali tokom tih dana, njegov pijanizam, oštro idiosinkratičan i ritmički impulsivan, višestruki ali grafički definiran, pojavio se u svom koncentriranom obliku."
Natan Perelman, koji je čuo Šostakoviča dok svira Chopinove programe prije nego što je otišao u Varšavu, rekao je da je njegovo "anti-sentimentalno" sviranje, koje je izbjegavalo rubato i ekstremne dinamičke kontraste, bilo drugačije od svega što je ikada čuo. Arnold Alschwang nazvao je Šostakovičevo sviranje "dubokim i bez ikakvih salonskih manira".
Šostakovič je na dan otvaranja takmičenja imao apendicitis, ali mu se stanje popravilo do prvog nastupa 27. januara 1927. (Slijepo crijevo mu je uklonjeno 25. aprila.)
Prema Šostakoviču, njegovo je sviranje naišlo na naklonost publike. Došao je do finalnog kruga takmičenja, ali je na kraju zaradio samo diplomu, ne i nagradu; Oborin je proglašen za pobjednika. Šostakovič je bio utučen zbog rezultata, ali je neko vrijeme odlučio nastaviti karijeru kao izvođač. Dok se oporavljao od operacije slijepog crijeva u aprilu 1927, Šostakovič je rekao da počinje preispitivati svoje prvobitne planove:
"Kad sam bio zdrav, vježbao sam klavir svaki dan. Htio sam nastaviti tako do jeseni i onda odlučiti. Da sam primijetio da se nisam popravio, napustio bih čitav posao. Biti pijanist koji je gori od Szpinalskog, Etkina, Ginzburga i Brijuškova (tako se često mislilo), ne bi vrijedilo ništa."
Nakon takmičenja, Šostakovič i Oborin su proveli sedmicu dana u Berlinu. Tamo su upoznali dirigenta Brunu Waltera, koji je bio toliko impresioniran Šostakovičevom Prvom simfonijom da ju je kasnije te godine prvi put izveo izvan Rusije. Leopold Stokowski je naredne godine izveo američku premijeru u Philadelphiji i zabilježio prvu snimku ovog djela.
Godine 1927. Šostakovič je napisao Drugu simfoniju (s podnaslovom Oktobru), patriotsko djelo sa prosovjetskim hornim finalom. Zbog svog modernizma nije naišao na isti entuzijazam kao prvog puta. Ova je godina također obilježila početak Šostakovičevog bliskog prijateljstva sa muzikologom i pozorišnim kritičarom Ivanom Sollertinskim, s kojim se prvi put upoznao 1921, preko zajedničkih prijatelja Leva Arnshtama i Lidije Žukove. Šostakovič je kasnije izjavio da ga je Sollertinski "naučio da razumije i zavoli velike majstore poput Brahmsa, Mahlera i Brucknera", te da mu je usadio "interes za muziku... od Bacha do Offenbacha."
Dok je pisao Drugu simfoniju, Šostakovič je također započeo rad na svojoj satiričnoj operi Nos, temeljenoj na priči Nikolaja Gogolja. U junu 1929., protiv kompozitorove volje, opera je koncertno izvedena; žestoko ga je napalo Rusko udruženje proleterskih muzičara. Njegova premijera na sceni 18. januara 1930. izazvala je općenito loše kritike i rašireno nerazumijevanje među glazbenicima. Kasnih 1920-ih i ranih 1930-ih Šostakovič je radio u TRAM-u, proleterskom kazalištu mladih. Iako je malo radio na tom mjestu, to ga je zaštitilo od ideoloških napada. Velik dio tog razdoblja proveo je pišući svoju operu Lady Macbeth Mcenskog okruga, koja je prvi put izvedena 1934. U početku je odmah doživjela uspjeh, kako na narodnom, tako i na službenom nivou. Opisana je kao "rezultat općeg uspjeha socijalističke izgradnje, ispravne politike Partije" i kao opera koju je "mogao napisati samo sovjetski kompozitor odgojen u najboljoj tradiciji sovjetske kulture".
Šostakovič je svoju prvu suprugu, Ninu Varzar, oženio 1932. Poteškoće su dovele do razvoda 1935, no par se ubrzo ponovno vjenčao kada je Nina zatrudnjela s njihovim prvim djetetom, Galinom.
Prva zabrana Dana 17. januara 1936, Josif Staljin posjetio je operu radi izvedbe novog djela. U pitanju je bilo djelo slabo poznatog kompozitora Ivana Džeržinskog, Tihi Don teče, koje je nastalo prema romanu Mihaila Šolohova. Na kraju performansa, kompozitor je pozvan u Staljinovu ložu na kraju koncerta, da bi mu bilo saopšteno da njegov rad ima "znatnu ideološko-političku vrijednost". Dana 26. januara, Staljin je ponovo posjetio operu, u pratnji Vjačeslava Molotova, Andreja Ždanova i Anastasa Mikojana, kako bi čuo Lady Macbeth Mcenskog okruga. On i njegova pratnja otišli su ne razgovarajući ni s kim. Prijatelj je Šostakoviča unaprijed upozorio da bi trebao odgoditi planiranu koncertnu turneju u Arhangelsku kako bi prisustvovao tom konkretnom nastupu. Izjave očevidaca svjedoče da je Šostakovič bio "blijed kao krpa" kada se nakon trećeg čina poklonio publici.