Program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP) jest program Ujedinjenih nacija odgovoran za koordinaciju odgovora na pitanja zaštite životne sredine. Osnovao ga je Maurice Strong, njegov prvi direktor, nakon Konferencije Ujedinjenih nacija o ljudskom okolišu u Stockholmu u junu 1972. Njegov mandat je da pruži liderstvo, pruži naučne rezultate i razvije rješenja za širok spektar pitanja, uključujući klimatske promjene, upravljanje morskim i kopnenim ekosistemima i zeleni ekonomski razvoj. Organizacija također razvija međunarodne sporazume o zaštiti okoliša; objavljuje i promovira nauku o zaštiti životne sredine i pomaže nacionalnim vladama da postignu ciljeve u oblasti zaštite životne sredine.

Kao član Grupe Ujedinjenih nacija za razvoj, UNEP ima za cilj da pomogne svijetu da ispuni 17 Ciljeva održivog razvoja. UNEP je domaćin sekretarijata nekoliko multilateralnih sporazuma o zaštiti životne sredine i istraživačkih tijela, uključujući, između ostalog, Konvenciju o biološkoj raznolikosti (CBD), Minamata konvenciju o živi, ​​Bazelsku, Rotterdamsku i Stockholmsku konvenciju, Konvenciju o migratornim vrstama i Konvenciju o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divlje faune i flore (CITES).

Godine 1988, Svjetska meteorološka organizacija i UNEP osnovali su Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC). UNEP je također jedna od nekoliko implementacijskih agencija za Globalni fond za okoliš (GEF) i Multilateralni fond za implementaciju Montrealskog protokola. UNEP ponekad koristi alternativni naziv UN-ov program za životnu sredinu. Sjedište agencije je u Nairobiju, Kenija.

Historija

Tokom 1970-ih, potreba za upravljanjem životnom sredinom na globalnom nivou nije bila univerzalno prihvaćena, posebno od strane zemalja u razvoju. Neki su tvrdili da ekološka pitanja nisu prioritet za širomašne zemlje. Liderstvo kanadskog diplomate Mauricea Stronga uvjerilo je mnoge vlade zemalja u razvoju da moraju dati prioritet ovom pitanju. Riječima nigerijskog profesora Adebaya Adedejija: "Gospodin Strong je, iskrenošću svog zalaganja, ubrzo jasno stavio do znanja da svi mi, bez obzira na fazu našeg razvoja, imamo veliki ulog u ovom pitanju."

Nakon razvoja organizacija poput Međunarodne organizacije rada, Organizacije za hranu i poljoprivredu i Svjetske zdravstvene organizacije, sazvana je Konferencija Ujedinjenih nacija o životnoj sredini 1972. (Stokholmska konferencija). Na ovoj konferenciji razmatrane su različite teme poput zagađenja, morskog života, zaštite resursa, promjena u životnoj sredini i katastrofa povezanih s prirodnim i biološkim promjenama. Ova konferencija rezultirala je Deklaracijom o životnoj sredini (Stokholmska deklaracija) i osnivanjem tijela za upravljanje životnom sredininom, koje je kasnije nazvano Program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP). UNEP je osnovan Rezolucijom 2997 Generalne skupštine. Sjedište je bilo u Nairobiju, Kenija, sa osobljem od 300 ljudi, uključujući 100 stručnjaka iz različitih oblasti, i petogodišnjim fondom od preko 100 miliona američkih dolara. U to vrijeme, Sjedinjene Američke Države su obećale 40 miliona američkih dolara, a ostatak 50 drugih zemalja. 'Dobrovoljna indikativna skala doprinosa' uspostavljena 2002. ima ulogu da poveća broj pristalica UNEP-a. Finansijska sredstva vezana za sve programe UNEP-a dobrovoljno doprinose države članice Ujedinjenih nacija. Fond za životnu sredinu, u koji ulažu sve zemlje UNEP-a, glavni je izvor UNEP-ovih programa. Između 1974. i 1986. UNEP je izradio više od 200 tehničkih smjernica ili priručnika o životnoj sredini, uključujući upravljanje šumama i vodama, suzbijanje štetočina, praćenje zagađenja, odnos između upotrebe hemikalija i zdravlja, te upravljanje industrijom.

Lokacija sjedišta pokazala se kao velika kontroverza, pri čemu su razvijene zemlje preferirale Ženevu, gdje se nalazi nekoliko drugih ureda UN-a, dok su zemlje u razvoju preferirale Nairobi, jer bi to bila prva međunarodna organizacija sa sjedištem na globalnom jugu. U početku su se Ciudad de México, New Delhi i Kairo također takmičili za sjedište, ali su se povukli da podrže Nairobi. Mnoge zemlje u razvoju "nisu posebno podržavale stvaranje nove formalne institucije za upravljanje životnom sredinom", ali su podržale njeno stvaranje kao čin "južne solidarnosti".

Godine 2000, Svjetski centar za praćenje očuvanja prirode, sa sjedištem u Cambridgeu i pod pokroviteljstvom IUCN-a, postao je dio UNEP-a.

Upravljanje Izvršni direktor

U decembru 1972, Generalna skupština jednoglasno je izabrala Mauricea Stronga za prvog šefa Odjela za životnu sredinu Ujedinjenih nacija. Bio je i generalni sekretar Konferencije Ujedinjenih nacija o životnoj sredini 1972. i Samita o Zemlji (1992.).

Poziciju je potom 17 godina (1975–1992) obavljao Mostafa Kamal Tolba, koji je bio ključan u stavljanju pitanja zaštite okoliša u prvi plan globalnog razmišljanja i djelovanja. Pod njegovim vodstvom, ispregovaran je najšire priznati uspjeh Odjela za životnu sredinu UN-a - historijski sporazum o zaštiti ozonskog omotača iz 1987. - Montrealski protokol. Naslijedili su ga Elizabeth Dowdeswell (1992–1998), Klaus Töpfer (1998–2006), Achim Steiner (2006–2016) i Erik Solheim (2016–2018).

Vršiteljica dužnosti izvršne direktorice UNEP-a, Joyce Msuya, preuzela je dužnost u novembru 2018. nakon ostavke Erika Solheima. Prije tog imenovanja, bila je zamjenica izvršne direktorice UNEP-a. Inger Andersen je za izvršnu direktoricu UNEP-a imenovao Generalni sekretar António Guterres u februaru 2019.

Spisak Izvršnih direktora # SlikaIme(rođenje–smrt)Nacionalnost Preuzeo dužnost Napustio ured 1. Maurice Strong(1929–2015) 1972. 1975. 2. Mostafa Kamal Tolba(1922–2016) 1975. 1992. 3. Elizabeth Dowdeswell(rođena 1944) 1992. 1998. 4. Klaus Töpfer(1938–2024) 1998. 2006. 5. Achim Steiner(rođen 1961) 2006. 2016. 6. Erik Solheim(rođen 1955) 2016. 2018. 7. Joyce Msuya (v.d.)

(rođena 1968) 2018. 2019. 8. Inger Andersen(rođena 1958) 2019. Danas Reference

Kategorija:Specijalizirane agencije Ujedinjenih nacija Kategorija:Organizacije osnovane 1972. Kategorija:Međunarodne organizacije