thumb|Piktogram doniranja krvi thumb|right| Centar za doniranje krvi u Univerzitetskoj bolnici u Baselu, Švicarska. S lijeva na desno: Dva separatora ćelija za aforezu, izdvojena kancelarija za mjerenje krvnog pritiska prije doniranja i krvnu sliku, a s desne strane, stolice za doniranje pune krvi. thumb| Pacijent daje krv u banci krvi u Córdobi, Argentina. thumb| Većinu darivanja krvi daju ljudi srednje životne dobi. Donacija krvi se dešava kada osoba dobrovoljno uzme krv i koristi je za transfuziju krvi i/ili je pretvori u biofarmaceutske lijekove, procesom koji se naziva frakcioniranje krvi (odvajanje komponenti pune krvi). Donacija može biti puna krv ili određene komponente direktno (afereza). Banke krvi često učestvuju u procesu prikupljanja, kao i u postupcima koji slijede.

U razvijenom svijetu, većina donora krvi su neplaćeni volonteri koji daju krv za zalihe zajednice. U nekim zemljama, utvrđene zalihe su ograničene i donori obično daju krv kada porodica ili prijatelji trebaju transfuziju (usmjereno doniranje). Mnogi donori doniraju iz nekoliko razloga, kao što su oblik dobrotvornog djelovanja, opšta svijest o potražnji za krvlju, povećano samopouzdanje, pomoć ličnom prijatelju ili rođaku i društveni pritisak. Uprkos mnogim razlozima zbog kojih ljudi doniraju, ne donira dovoljno potencijalnih donora aktivno. Međutim, ovo se mijenja tokom katastrofa kada se broj donacija krvi poveća, često stvarajući višak koji će se kasnije morati odbaciti. U zemljama koje dozvoljavaju plaćeno doniranje, neki ljudi su plaćeni, a u nekim slučajevima postoje i podsticaji osim novca, kao što je plaćeno odsustvo s posla. Ljudi također mogu dati krv za vlastitu buduću upotrebu (autologna donacija krvi). Doniranje je relativno sigurno, ali neki donori imaju modrice na mjestu uboda igle ili mogu osjetiti nesvjesticu. Potencijalni donori se procjenjuju na sve što bi moglo učiniti njihovu krv nesigurnom za upotrebu. Pregled uključuje testiranje na bolesti koje se mogu prenijeti transfuzijom krvi, uključujući HIV i virusni hepatitis. Donor također mora odgovoriti na pitanja o medicinskoj historiji i obaviti kratak fizički pregled kako bi se uvjerio da donacija nije opasna po njegovo zdravlje. Koliko često donor može donirati varira od dana do mjeseci, ovisno o tome koju komponentu donira i zakonima zemlje u kojoj se donacija odvija. Na primjer, u Sjedinjenim Američkim Državama, donori moraju čekati 56 dana (osam sedmica) između donacija pune krvi, ali samo sedam dana između afereze trombocita donacija i dva puta u sedmodnevnom periodu kod plazmafereze. Količina uzete krvi i metode variraju. Prikupljanje se može obaviti ručno ili automatiziranom opremom koja uzima samo određene komponente krvi. Većina komponenti krvi koje se koriste za transfuzije imaju kratak rok trajanja, a održavanje stalne zalihe je stalan problem. To je dovelo do povećanog interesa za autotransfuziju, pri čemu se pacijentova krv spašava tokom operacije za kontinuiranu reinfuziju - ili alternativno, samodonira prije nego što će biti potrebna. Općenito, pojam donacije ne odnosi se na davanje sebi, iako je u ovom kontekstu postao donekle prihvatljivo idiomatski.

Historija

Prva nedirektna transfuzija izvršena je 27. marta 1914. godine od strane belgijskog doktora Alberta Hustina, iako je to bio razrijeđeni rastvor krvi. Argentinski doktor Luis Agote koristio je mnogo manje razrijeđeni rastvor u novembru iste godine. Obojica su koristili mononatrijum citrat kao antikoagulant.

Prvu službu za dobrovoljno davanje krvi na svijetu osnovao je 1921. godine sekretar Britanskog Crvenog križa, Percy Lane Oliver. Volonteri su podvrgnuti nizu fizičkih testova kako bi se utvrdila njihova krvna grupa. Londonska služba za transfuziju krvi bila je besplatna i brzo se širila. Do 1925. godine pružala je usluge za skoro 500 pacijenata i 1926. godine je uključena u strukturu Britanskog Crvenog križa. Slični sistemi uspostavljeni su u drugim gradovima, uključujući Sheffield, Manchester i Norwich, a rad službe počeo je privlačiti međunarodnu pažnju. Slične službe uspostavljene su u Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Australiji i Japanu.

Godine 1937. Bernard Fantus, direktor terapije u Bolnici okruga Cook u Čikagu, osnovao je jednu od prvih bolničkih banaka krvi u Sjedinjenim Američkim Državama. Prilikom stvaranja bolničke laboratorije koja je čuvala, hladila i pohranjivala krv donora, Fantus je uveo termin "banka krvi". U roku od nekoliko godina, bolničke i lokalne banke krvi osnovane su širom Sjedinjenih Američkih Država.

Tipovi donacija thumb|Autobus za Autobus za prikupljanje krvi (bladmobil) iz Japanskog Crvenog krsta na stanici Myōdani u Suma-ku, Prefektura Hyōgo, Japan Donacije krvi se dijele u grupe na osnovu toga ko će primiti prikupljenu krv.M. E. Brecher, Editor (2005), AABB Technical Manual, 15th ed., Bethesda, MD: AABB, , pp. 98–103 „Alogena“ (također zvana „homologna“) donacija je kada davatelj daje krv za čuvanje u banci krvi za transfuziju nepoznatom primatelju. „Usmjerena“ donacija je kada osoba, često član porodice, donira krv za transfuziju određenoj osobi. Directed donations are relatively rare when an established supply exists. Donacija „zamjenskog donora“ je hibrid ta dva i uobičajena je u zemljama u razvoju.T. Brown "Strengthening Blood Systems In Africa: Progress Under PEPFAR and Remaining Challenges" AABB News. April 1998: p. 30 U ovom slučaju, prijatelj ili član porodice primatelja donira krv kako bi zamijenio uskladištenu krv korištenu u transfuziji, osiguravajući dosljednu opskrbu. Kada osoba ima uskladištenu krv koja će biti transfuzirana nazad donoru kasnije, obično nakon operacije, to se naziva autologna donacija. Krv koja se koristi za proizvodnju lijekova može se dobiti od alogenih donacija ili od donacija koje se isključivo koriste za proizvodnju.

Ponekad postoje specifični razlozi za preferiranje jednog ili drugog oblika. Alogene donacije imaju manji rizik od nekih komplikacija nego krv od člana porodice. Neonatusna aloimuna trombocitopenija može zahtijevati transfuziju vlastitih trombocita majke. Autologne (samo) donacije mogu biti poželjnije za nekoga s rijetkom krvnom grupom za planiranu operaciju.

Krv se ponekad prikuplja sličnim metodima za terapeutsku flebotomiju, slično drevnoj praksi puštanja krvi, koja se koristi za liječenje stanja kao što su nasljedna hemokromatoza ili policitemija vera. Ova krv se ponekad tretira kao donacija krvi, ali se može odmah odbaciti ako se ne može koristiti za transfuziju ili daljnju proizvodnju.

Stvarni proces varira u zavisnosti od zakona zemlje, a preporuke donatorima variraju u zavisnosti od organizacije koja prikuplja sredstva. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) daje preporuke za politike doniranja krvi, ali u zemljama u razvoju mnogi od njih se ne poštuju. Naprimjer, preporučeno testiranje zahtijeva laboratorijske objekte, obučeno osoblje i specijalizirane reagense, a sve to možda nije dostupno ili je preskupo u zemljama u razvoju. alt= Dječak drži znak koji podstiče ljude da daju krv na događaju|thumb|Kampanje darivanja krvi su događaji koji omogućavaju ljudima da daju krv u školama, crkvama i drugim mjestima u zajednici.

Akcija dobrovoljnog davanja krvi“ ili „sekcija dobrovoljnog davanja krvi“ je događaj u kojem darivatelji dolaze dati alogenu krv. To se može održati u banci krvi, ali se često održava na nekoj lokaciji zajednici, kao što je trgovački centar, radno mjesto, škola ili vjerski objekt.

Odabir Od donora se obično traži da daju informirani pristanak/saglasnost za proces i da ispunjavaju određene kriterije kao što su težina i nivo hemoglobina, a ovaj zahtjev znači da maloljetnici ne mogu donirati bez dozvole roditelja ili staratelja. U nekim zemljama, odgovori se povezuju s krvlju donora, ali ne i imenom, kako bi se osigurala anonimnost; u drugim, poput Sjedinjenih Američkih Država, imena se čuvaju kako bi se kreirale liste nepodobnih donora. Ako potencijalni donor ne ispunjava ove kriterije, on se "odlaže". Ovaj termin se koristi jer mnogim donorima koji nisu podobni može biti dozvoljeno da doniraju kasnije. Banke krvi u Sjedinjenim Američkim Državama mogu biti obavezne da označe krv ako je od terapijskog donora, tako da neke ne prihvataju donacije od donora s bilo kojom krvnom bolešću. Drugi, kao što je Australijska služba za transfuziju krvi Crvenog krsta, prihvataju krv od donora sa hemohromatozom. To je genetički poremećaj koji ne utiče na sigurnost krvi. Rasna ili etnička pripadnost donora ponekad su važni jer su određene krvne grupe, posebno rijetke, češće u određenim etničkim grupama. Historijski gledano, u Sjedinjenim Američkim Državama donatori su bili segregirani ili isključeni na osnovu rase, religije ili etničke pripadnosti, ali to više nije standardna praksa.

Sigurnost primatelja thumb|right|240px|Ograničenja doniranja krvi za muškarce koji imaju spolne odnose s muškarcima|Politike doniranja krvi za muškarce koji imaju spolne odnose s muškarcima

thumb|right|240px|Politike doniranja krvi za ženske seksualne partnerice muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima

Donatori se pregledavaju na zdravstvene rizike koji bi mogli učiniti donaciju nesigurnom za primaoca. Neka od ovih ograničenja su kontroverzna, kao što su ograničavanje donacija od muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM) zbog rizika od prenošenja HIV-a. U 2011. godini, Velika Britanija (isključujući Sjevernu Irsku) smanjila je svoju opću zabranu donora muškaraca koji imaju spolne odnose s muškarcima (MSM) na uže ograničenje koje MSM-u zabranjuje doniranje krvi samo ako su imali spolne odnose s drugim muškarcima u protekloj godini. Sličnu promjenu je u SAD-u krajem 2015. godine napravila Administracija za hranu i lijekove (FDA). U 2017., Velika Britanija i SAD su dodatno smanjile svoja ograničenja na tri mjeseca. FDA je 2023. godine najavila nove politike kojima se ublažavaju ograničenja za doniranje krvi homoseksualnim i biseksualnim muškarcima. Ove ažurirane smjernice propisuju da muškarci u monogamnim vezama s drugim muškarcima ili koji nisu nedavno imali seksualne odnose mogu donirati krv. Pojedincima koji prijave seksualne odnose s osobama koje su HIV pozitivne ili su imale seksualne odnose s novim partnerom koji je imao analni seks i dalje je zabranjeno doniranje krvi.Autologni donatori krvi se ne provjeravaju uvijek na probleme sigurnosti primatelja, budući da je donator jedina osoba koja će primiti krv. Budući da se donirana krv može dati trudnicama ili ženama u reproduktivnoj dobi, davatelji koji uzimaju teratogene lijekove (lijekove koji uzrokuju urođene mane) se odgađaju. Ovi lijekovi uključuju acitretin, etretinat, izotretinoin, finasterid i dutasterid. Donori se pregledavaju na znakove i simptome bolesti koje se mogu prenijeti transfuzijom krvi, kao što su HIV, malarija i virusni hepatitis. Pregled može uključivati pitanja o faktorima rizika za različite bolesti, kao što je putovanje u zemlje s rizikom od malarije ili varijanta Creutzfeldt-Jakobove bolesti (vCJD). Ova pitanja se razlikuju od zemlje do zemlje. Naprimjer, dok centri za transfuziju krvi u Québec i ostatku Kanade, Poljske i mnogim drugim mjestima odgađaju donore koji su živjeli u Ujedinjenom Kraljevstvu zbog rizika od vCJD. a donori u Ujedinjenom Kraljevstvu imaju ograničenja zbog rizika od vCJD-a samo ako su imali transfuziju krvi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Australija je ukinula odlaganje donacije iz Velike Britanije u julu 2022.