Filozofija jezika odnosi se na filozofsko proučavanje prirode jezika. Ona istražuje odnos između jezika, korisnika jezika i svijeta. Istraživanja mogu uključivati ispitivanje prirode značenja, intencionalnosti, reference, konstitucije rečenica, koncepata, učenja i misli.
Gottlob Frege i Bertrand Russell bili su ključne figure u "lingvističkom zaokretu" analitičke filozofije. Nakon ovih pisaca slijedili su Ludwig Wittgenstein (Logičko-filozofski traktat), Bečki krug, logički pozitivisti te Willard Van Orman Quine.
Historija
Antička filozofija Na Zapadu, istraživanje jezika seže unazad do 5. stoljeća p. n. e, s filozofima poput Sokrata, Platona, Aristotela i stoika. Lingvističke spekulacije prethodile su sistematskim opisima gramatike koji su se pojavili oko 5. stoljeća p. n. e. u Indiji i oko 3. stoljeća p. n. e. u Grčkoj.
U dijalogu Kratil Platon je razmatrao pitanje jesu li imena stvari određena konvencijom ili prirodom. Kritikovao je konvencionalizam jer je vodio do bizarne posljedice da se sve može konvencionalno imenovati bilo kojim imenom. Stoga, ne može objasniti tačnu ili netačnu primjenu imena. Tvrdio je da postoji prirodna ispravnost imena. Da bi to učinio, istakao je da složenice i fraze imaju raspon ispravnosti. Također je tvrdio da primitivna imena imaju prirodnu ispravnost, jer svaki fonem predstavlja osnovne ideje ili osjećaje. Naprimjer, za Platona su slovo L i njegov zvuk predstavljali ideju mehkoće. Međutim, do kraja Kratila priznao je da su uključene i neke društvene konvencije i da postoje greške u ideji da fonemi imaju individualna značenja. Također dostupno posredstvom Projekta "Gutenberg". Platon se često smatra zagovornikom ekstremnog realizma.
Aristotel se zanimao pitanjima logike, kategorija i stvaranja značenja. Sve stvari podijelio je u kategorije vrsta i rodova. Smatrao je da se značenje predikata uspostavlja apstrakcijom sličnosti između različitih pojedinačnih stvari. Ta teorija kasnije je nazvana nominalizam. Međutim, budući da je Aristotel smatrao da ove sličnosti konstituiše stvarna zajednička forma, češće se smatra zagovornikom umjerenog realizma.
Stoici su dali važan doprinos analizi gramatike, razlikujući pet vrsta riječi: imenice, glagole, apelative (imena ili epitete), veznike i članove. Također su razvili sofisticiranu doktrinu o lektonu povezanom sa svakim znakom jezika, ali različitim i od samog znaka i od stvari na koju se on odnosi. Taj lekton bio je značenje ili smisao svakog termina. Potpuni lekton rečenice jest ono što bismo danas nazvali njenom propozicijom. Samo su propozicije smatrane nosiocima istine – što znači da su se mogle smatrati istinitima ili lažnima – dok su rečenice bile jednostavno njihova sredstva izražavanja. Različiti lektoni također su mogli izražavati stvari osim propozicija, kao što su naredbe, pitanja i usklici.
Srednjovjekovna filozofija Srednjovjekovni filozofi bili su veoma zainteresovani za suptilnosti jezika i njegove upotrebe. Za mnoge skolastičare ovo interesovanje izazvano je potrebom prevođenja grčkih tekstova na latinski. U srednjovjekovnom periodu bilo je nekoliko važnih filozofa jezika. Kako smatra Peter J. King (iako je to osporavano), Pierre Abélard predvidio je moderne teorije reference. Također, u djelu Summa Logicae Williama Ockhama iznesen je jedan od prvih ozbiljnih prijedloga za kodifikaciju mentalnog jezika.D. Chalmers, "Is there Synonymy in Occam's Mental Language?", The Cambridge Companion to Ockham (ur. Paul Vincent Spade), Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge, 1999;
Skolastici iz kasnog srednjeg vijeka, poput Ockhama i Ivana Dunsa Škota, smatrali su da je logika scientia sermocinalis (nauka o jeziku). Rezultat njihovih istraživanja bila je razrada lingvističko-filozofskih pojmova čije su složenost i suptilnost tek nedavno shvaćene. Mnoge najzanimljivije probleme moderne filozofije jezika predvidjeli su srednjovjekovni mislioci. Fenomeni neodređenosti i nejednoznačnosti intenzivno su analizirani, što je dovelo do sve većeg interesa za probleme vezane za upotrebu sinkategorematskih riječi, kao što su i, ili, ne, ako i svaki. Proučavanje kategorematskih riječi (ili izraza) i njihovih svojstava također je uveliko razvijeno.D. Marconi, "Storia della Filosofia del Linguaggio", L'Enciclopedia Garzantina della Filosofia (ur. Gianni Vattimo), "Garzanti Editori", Milano, 1981; Jedno od glavnih dostignuća skolastičara u ovom području bila je doktrina zvana suppositio.Norman Kretzmann, Anthony Kenny, Jan Pinborg, Cambridge History of Later Medieval Philosophy, Štamparija Univerziteta u Cambridgeu, Cambridge, 1982; Suppositio nekog izraza jest tumačenje koje mu se daje u određenom kontekstu. Može biti pravo ili preneseno (kao kada se koristi u metafori, metonimiji i drugim stilskim figurama). Pravi suppositio, pak, može biti formalni ili materijalni, u zavisnosti od toga odnosi li se na svoj uobičajeni nelingvistički referent (kao u "Dino je muškarac") ili na sebe kao lingvistički entitet (kao u "'Dino' ima četiri slova"). Takva klasifikacijska shema preteča je modernih razlika između upotrebe i spominjanja te između jezika i metajezika.
Postoji tradicija koja se naziva spekulativna gramatika i koja je postojala od 11. do 13. stoljeća. Među vodećim predstavnicima bili su Martin Dačanski i Toma Erfurtski (vidi "Modisti").
Moderna filozofija Renesansni i barokni lingvisti, poput Johannesa Goropiusa Becanusa, Athanasiusa Kirchera i Johna Wilkinsa, bili su opčinjeni idejom filozofskog jezika, koji bi preokrenuo zbrku jezika, pod utjecajem postepenog otkrivanja kineskih znakova i egipatskih hijeroglifa (Hieroglyphica). Ta misao paralelna je s idejom da bi mogao postojati univerzalni jezik muzike.
Evropska nauka počela je usvajati indijsku lingvističku tradiciju tek od sredine 18. stoljeća, a pioniri su bili Jean François Pons i Henry Thomas Colebrooke (editio princeps Varadarāje, sanskrtskog gramatičara iz 17. stoljeća, koje datira iz 1849).
Početkom 19. stoljeća danski filozof Søren Kierkegaard insistirao je na tome da jezik treba igrati veću ulogu u zapadnjačkoj filozofiji. Tvrdio je da se filozofija nije dovoljno fokusirala na ulogu koju jezik igra u spoznaji i da bi buduća filozofija trebala nastaviti sa svjesnim fokusom na jezik:
Savremena filozofija
Jezik je počeo igrati centralnu ulogu u zapadnoj filozofiji početkom 20. stoljeća. Izraz "lingvistički zaokret" opisuje važan naglasak koji su savremeni filozofi stavljali na jezik tokom tog vremena.
Jedna od centralnih figura uključenih u taj razvoj bio je njemački filozof Gottlob Frege, čiji je rad o filozofskoj logici i filozofiji jezika krajem 19. stoljeća utjecao na rad analitičkih filozofa iz 20. stoljeća Bertranda Russella i Ludwiga Wittgensteina. U kontinentalnoj filozofiji osnovno djelo iz tog područja bio je Kurs opće lingvistike Ferdinanda de Saussurea,David Kreps, Bergson, Complexity and Creative Emergence, "Springer", 2015, str. 92. objavljen posmrtno 1916. Filozofija jezika postala je toliko sveprisutna da je jedno vrijeme, u krugovima analitičke filozofije, filozofija u cjelini shvatana kao pitanje filozofije jezika.
U nastojanju da poremeti filozofiju jezika zapetljanu u ove postmodernističke i poststrukturalističke zastoje američki akademik Jason Josephson Storm uveo je hilosemiotiku. Pod utjecajem teorije koja uključuje pragmatizam u stilu Williama Jamesa u kombinaciji s uvidom u komunikaciju biljaka i životinja, hilosemiotika nastoji uspostaviti panspecijski pristup znakovima, njihovoj namjeri i značenju. Drugim riječima, hilosemiotika je pokret koji filozofiju jezika lišava antropocentrizma.
Glavne teme i grane Značenje
Tema koja je dobila najviše pažnje u filozofiji jezika bila je priroda značenja kako bi se objasnilo šta je "značenje" i šta se misli kada se govori o njemu. Pitanja unutar tog područja uključuju prirodu sinonimije, porijeklo samog značenja, shvatanje značenja i prirodu kompozicije (pitanje kako su smislene jedinice jezika sastavljene od manjih smislenih dijelova i kako se značenje cjeline izvodi iz značenja njenih dijelova).
Postoji nekoliko objašnjenja šta je lingvističko "značenje". Svako je povezano s vlastitim korpusom literature. Ideacijska teorija značenja, najčešće povezana s britanskim empiristom Johnom Lockeom, tvrdi da su značenja mentalne reprezentacije izazvane znakovima.Grigoris Antoniou, John Slaney (ur.), Advanced Topics in Artificial Intelligence, "Springer", 1998, str. 9. Iako je ovaj pogled na značenje od samog početka bio opterećen brojnim problemima (vidi glavni članak za detalje), interes za njega obnovili su neki savremeni teoretičari pod krinkom semantičkog internalizma.Ned Block, "Conceptual Role Semantics" (na internetu). Teorija značenja pod uvjetom istinitosti smatra značenje uvjetom pod kojim neki iskaz može biti istinit ili neistinit. Ova tradicija seže barem do Fregea i povezana je s bogatim opusom modernih djela, predvođenih filozofima poput Alfreda Tarskog i Donalda Davidsona.Alfred Tarski, "The Semantical Conception of Truth", 1944. PDF.D. Davidson, Inquiries into Truth and Interpretation, Štamparija Univerziteta u Oxfordu, Oxford, 2001; (Vidi također Wittgensteinovu slikovnu teoriju jezika.) Upotrebna teorija značenja, najčešće povezivana s kasnijim Wittgensteinovim stavovima, pomogla je u uvođenju ideje "značenja kao upotrebe" i komunitarističkog pogleda na jezik. Wittgensteina je zanimao način na koji zajednice koriste jezik i koliko daleko to može ići.L. Wittgenstein, Philosophical Investigations, treće izdanje, preveo G. E. M. Anscombe, "Macmillan Publishing", New York, 1958. Također se povezuje s Peterom Frederickom Strawsonom, Johnom Searleom, Robertom Brandomom i drugima.R. Brandom, Making it Explicit, Štamparija Univerziteta Harvard, Cambridge (Massachusetts), 1994; Prema inferencijalnoj teoriji, značenje izraza izvedeno je iz inferencijalnih odnosa koje on ima s drugim izrazima. Smatra se da potječe od upotrebne teorije značenja, a njegovi su najpoznatiji zastupnici Wilfrid Sellars i Robert Brandom. Teorija direktne reference, stav da je značenje riječi ili izraza ono na što on ukazuje u svijetu. Iako su stavovi ove vrste bili široko kritikovani u vezi s upotrebom jezika općenito, John Stuart Mill branio je oblik ovog stava, a Saul Kripke i Ruth Barcan Marcus branili su primjenu teorije direktne reference na vlastita imena. Semantičkoeksternalistička teorija značenja, prema kojoj značenje nije isključivo psihološki fenomen, jer je određeno, barem djelomično, karakteristikama nečije okoline. Postoje dvije široke podvrste eksternalizma: društveni i okolišni. Prva je najuže povezana s Tylerom Burgeom, a druga s Hilaryjem Putnamom, Saulom Kripkeom i drugima.T. Burge, "Individualism and the Mental", Midwest Studies in Philosophy, 4, 1979, 73–121.H. Putnam, "The Meaning of 'Meaning'" u: Language, Mind and Knowledge, ur. K. Gunderson, Štamparija Univerziteta Minnesote, Minneapolis, 1975; S. Kripke, Naming and Necessity, "Basil Blackwell", Oxford, 1980; Verifikacionistička teorija značenja generalno se povezuje s pokretom logičkog pozitivizma s početka 20. stoljeća. Tradicionalna formulacija takve teorije jest da je značenje rečenice njena metoda verifikacije ili falsifikacije. U tom obliku teza je napuštena nakon što je većina filozofa prihvatila Duhem–Quineovu tezu o konfirmacijskom holizmu nakon objavljivanja Quineove "Dvije dogme empirizma".A. Voltolini, "Olismi Irriducibilmente Indipendenti?" u: Olismo, ur. Massimo Dell'Utri, "Quodlibet", Macerata, 2002; Međutim, Michael Dummett zalaže se za modifikovani oblik verifikacionizma od 1970-ih. U toj verziji razumijevanje (a time i značenje) rečenice sastoji se u sposobnosti slušaoca da prepozna demonstraciju (matematičku, empirijsku ili drugu) njene istinitosti.M. Dummett, The Logical Basis of Metaphysics, Štamparija Univerziteta Harvard, Cambridge (Massachusetts), 1991;