Engleski rog (eng. cor anglais, UK: /ˌkɔːr ˈɒŋɡleɪ/, US: /-ɑːŋˈɡleɪ/;Longman Pronunciation Dictionary, 3. izdanje, Pearson Education Limited, 2008, str.185 izvorno francuski: [kɔʁ ɑ̃ɡlɛ];cor anglais u Oxford English Dictionary množina: cors anglais), je puhački instrument s dvostrukim jezičkom iz porodice oboa. Dugačak je otprilike jednu i po veličinu više od obične oboe, što ga čini alt oboom u tonalitetu F.
Engleski rog je transponirajući instrument koji je notiran u F i zvuči čistu kvintu niže od oboe (C instrument). To znači da se muzika za engleski rog piše čistu kvintu više od zvuka instrumenta. Tehnika prstohvata i sviranja koja se koristi za ovaj instrument je u suštini ista kao i kod oboe, a oboisti obično udvostručuju zvuk na engleskom rogu kada je potrebno. Obično nedostaje najniži tonalitet B koji se nalazi na većini oboa, pa se njegov raspon zvuka proteže od E3 ispod srednjeg C do C6 dvije oktave iznad srednjeg C. Neke verzije engleskog roga koje se danas izrađuju imaju niski tonalitet B kako bi se raspon proširio za još jednu notu niže do zvuka E3.
Opis i boja zvuka Zvono u obliku kruške engleskog roga daje mu prikriveniju boju zvuka od oboe, po tonalitetu bliži oboi d'amore. Instrument oboa može se svrstati kao instrument sopran iz porodice oboa, engleski rog se generalno smatra alt članom porodice, dok se instrument oboa d'amore smatra mezzosopran članom jer se nalazi između ta dva tona u A-duru.Norman Del Mar, Anatomy of the Orchestra (Berkeley: University of California Press, 1981): 143. (cloth); . Prepoznaje se da engleski rog ima blaži i tužni ton od oboe. Razlika u zvuku prvenstveno proizlazi iz šireg jezička i konusnog otvora koji se širi na veću udaljenost od oboe; iako je tamnijeg tona i nižeg tona od oboe, njegov zvuk se razlikuje od (iako se prirodno stapa sa) zvukom fagota . Engleski rog se izgledom razlikuje od oboe po tome što je instrument znatno duži, jezičak je pričvršćen za blago zakrivljenu metalnu cijev koja se naziva bocal ili kuka, a zvono ima oblik kruške.
Engleski rog se obično zapisuje u violinskom ključu, i to čistu kvintu više od zvučnog tona. Povremeno se koristi alt ključ u kojem je zapis identičan zvučnom tonu, pa čak i kod kasnijih kompozitora kao što je Sergej Prokofjev. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća u Italiji, gdje su ovaj instrument često svirali fagotisti umjesto oboista, dionica je bila zapisana u bas ključu, oktavu niže od zvučnog tona (kao što se može vidjeti u Rossinijevoj uvertiri za Viljema Tella). Francuski operni kompozitori, sve do Fromentala Halévya, zapisivali su dionicu engleskog roga u mezzosopran ključu, pri čemu je izvođač mogao čitati muziku kao da je napisana u violinskom ključu.
Iako se instrument obično spušta samo do (zapisane) donje note B, na evropskom kontinentu su postojale verzije sa produženjem do niskog B♭ (što zvuči kao E) još početkom 19. stoljeća.Hector Berlioz, Berlioz's Orchestration Treatise: A Translation and Commentary, translated from the French by Hugh Macdonald (Cambridge Musical Texts and Monographs. Cambridge and New York: Cambridge University Press, 2002): 108. . Primjeri djela koja zahtijevaju ovu notu (uz napomenu da je riječ o izuzetku) uključuju Gurre-Lieder Arnolda Schönberga, Das Lied von der Erde Gustava Mahlera, Chôros br. 6 Heitora Villa-Lobosa i Zeitmaße Karlheinza Stockhausena. Antonín Dvořák, u svom Scherzo capriccioso, čak zapisuje dionicu za engleski rog do donjeg A, iako je malo vjerovatno da je takvo produženje ikada postojalo.Norman Del Mar, Anatomy of the Orchestra (Berkeley: University of California Press, 1981): 158–59. (cloth); .
Trstike (jezičci) koje se koriste za sviranje engleskog roga slične su onima koje se koriste za obou, i sastoje se od komada trske presavijene napola. Dok se kod oboe trska montira na malo metalno postolje (staple) koje je djelimično obloženo plutom, kod engleskog roga nema tog sloja plute, već se trstika direktno postavlja na luk (bocal). Dio trske kod trstike za engleski rog je širi i duži nego kod oboe. Za razliku od američkog stila oboinskih trstika, trstike za engleski rog obično imaju žicu pri dnu, otprilike 5 mm iznad mjesta gdje je trska povezana koncem za metalno postolje. Ova žica služi da drži dva listića trske na okupu i stabilizuje ton i intonaciju.
Možda najpoznatiji savremeni proizvođači engleskih rogova su francuske firme F. Lorée, Marigaux i Rigoutat, zatim britanska firma T. W. Howarth, te američka Fox Products. Instrumenti manjih proizvođača, poput A. Laubin, takođe su veoma cijenjeni. Instrumenti se najčešće izrađuju od afričkog crnog drveta (poznatog i kao grenadila), iako neki proizvođači nude i varijante izrađene od drugih vrsta drveta, poput kokobola (Howarth) ili ljubičastog drveta (Lorée), za koje se smatra da blago mijenjaju boju tona, stvarajući mekši, topliji zvuk. Firma Fox je nedavno počela proizvoditi neke modele i od plastične smole te od javorovog drveta, koje je tradicionalno korišteno za izradu fagota.
Historija i etimologija mini|Engleski rog, Naziv cor anglais je francuski izraz za engleski rog, ali instrument nije porijeklom iz Engleske, niti je povezan sa različitim limenim puhačkim instrumentima sa konusnim provrtom koji se nazivaju „rogovi“, kao što su francuski rog, prirodni rog, poštanski rog ili tenorski rog. Instrument je nastao u Šleskoj oko 1720. godine, kada je porodica Weigel iz Breslaua (današnji Wroclaw) ugradila zvono u obliku kruške na zakrivljeno tijelo tipa oboe da caccia. Dvotonska, ravna tenorska oboa (franc. taille de hautbois, „tenorska oboa“), a posebno oboa da caccia, podsjećale su na rogove koje anđeli drže na prikazima u srednjovjekovnoj religijskoj umjetnosti. Zbog toga se u njemačkom govornom području razvio naziv na srednjevisokonjem. engellisches Horn, što znači “anđeoski rog”. Međutim, riječ engellisch je u tadašnjem govornom jeziku značila i “engleski”, pa je “anđeoski rog” vremenom postao “engleski rog”. Pošto nije postojao bolji alternativni naziv, zakrivljena tenorska oboa sa kruškastim zvonom zadržala je taj naziv čak i nakon što je oboa da caccia izašla iz upotrebe oko 1760. godine.Michael Finkelman, "Oboe: III. Larger and Smaller European Oboes, 4. Tenor Oboes, (iv) English Horn", The New Grove Dictionary of Music and Musicians, second edition, edited by Stanley Sadie and John Tyrrell (London: Macmillan Publishers, 2001); also at Grove Music Online (Subscription access). Naziv se počeo redovno pojavljivati u italijanskim, njemačkim i austrijskim partiturnim dionicama od 1749. godine, najčešće u italijanskom obliku corno inglese.Willi Apel, "English Horn", The Harvard Dictionary of Music, second edition (Cambridge: Harvard University Press, 1969). .
Najranija poznata orkestralna dionica posebno za engleski rog nalazi se u bečkoj verziji opere „Ezio“ Niccolòa Jommellija iz 1749. godine,History of the English horn/cor anglais at the Vienna Symphonic Library gdje je instrument dobio italijanski naziv corno inglese.Adam Carse, Musical Wind Instruments: A History of the Wind Instruments Used in European Orchestras and Wind-Bands from the Later Middle Ages Up to the Present Time (London: Macmillan and Co., 1939): 144. Gluck i Haydn su slijedili taj primjer u 1750-ima,Michael Finkelman, "Die Oboeinstrumente in tieferer Stimmlage – Teil 5: Das Englischhorn in der Klassik", in Tibia 99 (1999): 618–24. a prvi koncerti za engleski rog napisani su u 1770-ima. U Schwarzenberg Wind Harmonie iz 1771. godine korištena su dva engleska roga, kao i dve oboe, dva fagota i dva roga. Johan Went je bio prvi engleski rog, a Ignaz Teimer (otac braće Teimer) drugi engleski rog. Prvi obojski trio komponovao je Johan Went za braću Teimer. Pisanje za obou i engleski rog u ovim originalnim boemsko/bečkim trijima Johana Wenta i Josepha Triebensee-a je posebno značajno jer su oboisti pisali za oboiste, i uključuje neke od ranih primjera floridno virtuoznog pisanja za engleski rog, čime je otvoren put za slične kompozicije u budućnosti. Godine 1796. umrli su Johann i Franz Teimer. Prvi zabilježeni nastup oboja trilogije bio je 1793. godine, kojem je prisustvovao Beethoven. Dok su braća Teimer nastupala u Beču i okolini, komponovano je više od 20 obojskih trija. Phillip Teimer nastavio je svirati engleski rog u operi Schikaneder u Beču. Također je pjevao neke uloge u kompaniji zahvaljujući svom zvučnom bas glasu. Mnoge dionice za engleski rog posebno su za njega pisali: Stengel, Süssmayr, Paer, Winter, Weigl, Eberl, Eybler, Salieri, Hummel, Schacht i Fisher.
S obzirom na naziv „cor anglais“, ironično je da se instrument nije redovno koristio u Francuskoj prije otprilike 1800. godine, niti u Engleskoj prije 1830-ih. U Penny Cyclopedia iz 1838. godine navodi se: „The English Horn, or Corno Inglese, is a deeper-toned oboe […]“ („Engleski rog, ili Corno Inglese, je oboa dubljeg tona […]“), dok je prvo zabilježeno štampano korištenje izraza cor anglais na engleskom jeziku bilo tek 1870. godine. U Ujedinjenom Kraljevstvu, instrument se u svakodnevnom govoru obično naziva jednostavno „cor“. U većini drugih evropskih jezika koristi se lokalni ekvivalent za „engleski rog“, dok nekoliko jezika koristi odgovarajući izraz za „alt obou“.
Zbog ranijih savijenih ili uglastih oblika koje je instrument imao, postojalo je mišljenje da bi „anglais“ mogao biti pogrešan oblik srednjefrancuskog „anglé“ (uglasto, savijeno pod uglom, angulaire u modernom francuskom),Michael Kennedy, "Cor anglais", The Oxford Dictionary of Music, second edition, revised, Joyce Bourne, associate editor (Oxford and New York: Oxford University Press, 2006); A. J. Greimas, Dictionnaire de l'ancien français jusqu'au milieu du XIV siècle, second edition (Paris: Librarie Larousse, 1968): 31. ali je ovo odbačeno s obzirom na to da ne postoji dokaz da je izraz „cor anglé“ postojao prije nego što je predložen kao mogući izvor za „anglais“ krajem 19. stoljeća.Adam Carse, Musical Wind Instruments: A History of the Wind Instruments Used in European Orchestras and Wind-Bands from the Later Middle Ages Up to the Present Time (London: Macmillan and Co., 1939): 143; Sybil Marcuse, "Cor anglais", in Musical Instruments: A Comprehensive Dictionary, revised edition, The Norton Library (New York: W. W. Norton, 1975). .
Repertoar
Koncerti i koncerto stil Do 20. stoljeća postojalo je malo solističkih djela za engleski rog uz veliki ansambl (poput orkestra ili koncertnog orkestra/duvačkog orkestra).
Važni primjeri takvih koncerata i koncerto djela su:
William Alwyn – Autumn Legend za engleski rog i string orkestar (1954) Emmanuel Chabrier – Lamento za engleski rog i orkestar (1875) Aaron Copland – Quiet City za trubu, engleski rog i string orkestar (1940) † Miguel del Aguila – Broken Rondo za solistički engleski rog i orkestar Gaetano Donizetti – Concertino u G-duru (1816) Arthur Honegger – Concerto da camera za flautu, engleski rog i string orkestar (1948) Gordon Jacob – Rhapsody za engleski rog i stringove (1948) Aaron Jay Kernis – Colored Field (1994) James MacMillan – The World's Ransoming, za obbligato engleski rog i orkestar (1995–96), dio orkestralnog triptiha Triduum (1995–97) † Walter Piston – Fantasy za engleski rog, harfu i string orkestar (1952) Ned Rorem – Concerto za engleski rog i orkestar (1992) Peter Seabourne – Concerto za engleski rog i orkestar (2013) Jean Sibelius – The Swan of Tuonela (1893) † Jack Stamp – Elegy za engleski rog i band (2004) Pēteris Vasks – Concerto za engleski rog i orkestar (1989) Ermanno Wolf-Ferrari – Concertino u A♭, op. 34 (1947)
Koncert „Oborama“ Davida Stocka (2010) ističe engleski rog i njegove srodne instrumente kao soliste, pri čemu se instrument mijenja u svakom stavu. (npr. Oboa d’amore u trećem stavu i bas oboa u četvrtom stavu)
† – djela koja uključuju i druge soliste ili specifične uloge u orkestru.
Kamerna muzika Poznatija kamerna muzika za engleski rog uključuje:
Ludwig van Beethoven – Trio za 2 oboe i engleski rog, Op. 87 (1795)