thumb|thumbtime=0:12|360px|Graf sjene vizualizacija protoka zraka tokom kihanja, upoređujući kihanje bez maske s nekoliko različitih načina pokrivanja usta i nosa: kihanje u šaku, savijenu ruku, maramicu, uređaj za "hvatanje kašlja", hiruršku masku i N95 masku.
Kihanje (također poznato kao sternutacija) je poluautonomno, konvulzivno izbacivanje zraka iz pluća kroz nos i usta, obično uzrokovano stranim česticama koje iritiraju nosnu sluznicu. Kihanje prisilno izbacuje zrak iz usta i nosa eksplozivnim, spazamskim nevoljnim djelovanjem. Ovo djelovanje omogućava sluzi da izađe kroz nosnu šupljinu i pljuvački da izađe iz usne šupljine. Kihanje je moguće povezano s iznenadnim izlaganjem jakom svjetlu (poznato kao fototički refleks kihanja), naglom promjenom (padom) temperature, povjetarcem hladnog zraka, prepunim želucem, izlaganjem alergenima ili virusnimm infekcijama. Budući da kihanje može širiti bolesti putem zaraznih kapljica aerosola, preporučuje se pokrivanje usta i nosa podlakticom, unutrašnjom stranom lakta, maramicom za lice tokom kihanja. Pored pokrivanja usta, preporučuje se i gledanje prema dolje kako bi se promijenio smjer širenja kapljica i izbjegla visoka koncentracija u visinama ljudskog disanja.
Funkcija kihanja je izbacivanje sluzi koja sadrži strane čestice ili iritanse i čišćenje nosne šupljine. Tokom kihanja, meko nepce i nepčana resica se spuštaju, dok se stražnji dio jezika podiže kako bi djelimično zatvorio prolaz do usta, stvarajući venturijevu cijev (slično karburatoru) zbog Bernoullijevog principa, tako da se zrak izbačen iz pluća ubrzava kroz usta i time stvara tačku niskog pritiska na stražnjem dijelu nosa. Na taj način se zrak ubacuje kroz prednji dio nosa, a izbačena sluz i zagađivači se izbacuju kroz usta. Kihanje sa zatvorenim ustima izbacuje sluz kroz nos, ali se ne preporučuje jer stvara vrlo visok pritisak u glavi i potencijalno je štetno.
Opis
Refleks kihanja je dvodjelni proces koji uključuje aferentna i eferentna nervne puteve. Aferentni put je senzorna faza, gdje stimulacija specijaliziranih senzornih neurona koji se nazivaju pruriceptori u respiratornoj sluznici nazofarinksa ili paranazalnih sinusa hemijskim ili mehaničkim iritantima proizvodi signale koji se prenose putem trigeminusnog nerva do moždanog stabla. Eferentni put je motorna faza, gdje produžena moždina šalje signale putem motornih nerva do nekoliko različitih mišićnih grupa u tijelu kako bi izazvala snažno izbacivanje zraka, u nastojanju da se eliminira uzročnik. Nervne regije uključene u refleks kihanja nalaze se u moždanom stablu duž ventromedijalnog dijela spinalnog trigeminusnog jezgra i susjedne lateralne mrežaste formacije. Izgleda da ova regija kontrolira farinksne mišiće, larinksne, respiratorne i trbušne mišiće; kombinirana aktivnost ovih mišića služi kao motorna faza kihanja.
Motorna faza refleksa kihanja sastoji se od faze udisaja i faze izdisaja. Tokom faze udisaja, dijafragma i međurebarni mišići se kontrahuju kako bi uvukli veliku količinu zraka u pluća. Nakon toga slijedi faza izdisaja, kada se mišići trbuha i grudnog koša snažno kontrahiraju kako bi stisnuli pluća, istiskujući zrak u snažnom naletu. Mišići kapaka se također kontrahiraju nehotice tokom ove faze, prisiljavajući oči da se zatvore.
Iako se naše oči automatski zatvaraju zbog nevoljnog refleksa tokom kihanja, uobičajeno mišljenje da je nemoguće kihnuti otvorenih očiju nije tačno. Kihanje se ne može dogoditi tokom spavanja zbog REM atonije – tjelesnog stanja u kojem motorni neuroni nisu stimulirani i refleksni signali se ne prenose u mozak. Međutim, dovoljna količina vanjskih stimulansa može uzrokovati da se osoba probudi iz sna da bi kihala, ali svako kihanje koje se dogodi nakon toga bi se dogodilo barem u djelimično budnom stanju.
Osim iritirajućih stranih čestica, alergije ili moguće bolesti, drugi stimulus je iznenadno izlaganje jakom svjetlu – stanje poznato kao fotički refleks kihanja (PSR). Izlazak iz tamne zgrade na sunčevu svjetlost može izazvati PSR, ili ACHOO (autosomno dominantno kompulzivni helio-oftalmološki izljevi kihanja) sindrom, kako se još naziva. Sklonost kihanju pri izlaganju jakom svjetlu je autosomno dominantna osobina i pogađa 18–35% ljudske populacije. Rjeđi okidač, koji se opaža kod nekih osoba, je punoća želuca odmah nakon obilnog obroka. Ovo je poznato kao snatiacija i smatra se medicinskim poremećajem koji se prenosi genetički kao autosomno dominantna osobina.
Epidemiologija thumb|upright=2| turbulentni višefazni oblačni oblak iz ljudskog kihanja. Određene zarazne bolesti mogu se prenositi putem respiratornih kapljica i aerosola stvorenih kihanjem. Jedno kihanje može proizvesti 40.000 kapljica, s veličinom čestica koje se obično kreću od 0,5 do 5 μm).
Kako bi se smanjila mogućnost širenja bolesti (kao što je gripa), prilikom kihanja se ispred usta i nosa drži podlaktica, unutrašnja strana lakta, maramica ili rupčić. Korištenje ruke u tu svrhu nedavno je izašlo iz upotrebe.Archived at Ghostarchive and the Wayback Machine: jer se smatra neprikladnim, budući da podstiče širenje klica putem ljudskog kontakta (kao što je rukovanje) ili putem predmeta koji se često dodiruju (najčešće kvaka na vratima). Do nedavno, maksimalna vidljiva udaljenost na kojoj se oblak kohanja širi bila je 0,6 m, a maksimalna dobijena brzina kijanja bila je 4,5 m/s (oko 16 km/h). U 2020. godini zabilježeni su kihovi koji su stvarali oblake zraka do 8 metara.
Prevencija thumb| Kihanje se prekriva maramicom ili podlakticom Dokazani metodi za smanjenje kihanja uglavnom zagovaraju smanjenje interakcije s iritantima, kao što je držanje kućnih ljubimaca izvan kuće kako bi se izbjegla životinjska perut; osiguravanje pravovremenog i kontinuiranog uklanjanja čestica prljavštine i prašine pravilnim održavanjem čistoće; zamjena filtera za peći i klima uređaje; uređaji za filtriranje zraka i ovlaživači zraka; te izbjegavanje industrijskih i poljoprivrednih zona. Golicanje nepca jezikom može zaustaviti kihanje. Međutim, neki ljudi smatraju da je kihanje ugodno i ne bi željeli da ga spriječe.
Zadržavanje kihanja, na primjer štipanjem nosa ili zadržavanjem daha, nije preporučljivo, jer pritisak zraka stvara preveliki pritisak na pluća i disajne puteve. Jedna kompjuterska simulacija sugerira da zadržavanje kihanja rezultira naletom zračnog pritiska od 39 kPa, što je otprilike 24 puta više od normalnog kihanja.
U 1884., biolog Henry Walter Bates razjasnio je utjecaj svjetlosti na refleks kihanja (Bates H.W. 1881–84. Biologia Centrali-Americana Insecta. Coleoptera. Svezak I, Dio 1.). Primijetio je da su pojedinci sposobni kihati samo kada osjećaju da kontroliraju cijelu svoju okolinu. Shodno tome, zaključio je da ljudi nisu u stanju kihati u mraku. Međutim, ova hipoteza je kasnije opovrgnuta.
Kultura alt=video of a man sneezing from 1894|thumb|Fred Ottovo kihanje, 1894, najstariji sačuvani film sa autorskim pravima U staroj Grčkoj, vjerovalo se da su kihanja proročanski znaci od bogova. Naprimjer, 401. prije nove ere, atinski general Ksenofont održao je govor u kojem je pozvao svoje saborce da se bore protiv Perzijanaca. Jedan vojnik je potcrtao svoj zaključak kihanjem. Misleći da je ovo kihanje povoljan znak od bogova, vojnici su bili impresionirani. Još jedan božanski trenutak kihanja za Grke javlja se u priči o Odiseju. Njegova supruga Penelopa, čuvši da je Odisej možda živ, kaže da će se on i njegov sin osvetiti proscima ako se vrati. U tom trenutku, njihov sin glasno kihne, a Penelopa se nasmije od radosti, uvjerena da je to znak od grčkih bogova (Odiseja 17: 541–550). Možda je to zato što je ovo vjerovanje preživjelo kroz stoljeća, da u određenim dijelovima Grčke danas, kada neko nešto tvrdi i slušatelj odmah kihne na kraju tvrdnje, prvi odgovara "blagoslovio te i ja govorim istinu" ili "blagoslovio te i evo istine" ("γεια σου κι αλήθεια λέω", ya sou ki alithia leo ili "γεια σου και να κι η αλήθεια", ya sou ke na ki i alithia). Slična praksa se primjenjuje i u Indiji. Ako osoba koja je upravo iznijela ne baš očiglednu izjavu na flamanskom, ili neki slušatelj kihne, često će jedan od prisutnih reći "'t is beniesd", doslovno "Kihnuto je na to", kao dokaz istine – obično samoironično prisjećajući se ove stare praznovjerne navike, bez sugeriranja sumnje ili namjere stvarne potvrde, ali čineći svako izvinjenje kijača zbog prekida suvišnim jer se primjedba prima osmijesima.
U Evropi, uglavnom oko ranog srednjeg vijeka, vjerovalo se da je nečiji život zapravo vezan za nečiji dah – vjerovanje koje se ogleda u riječi "expire" (prvobitno znači "izdahnuti") koja dobija dodatno značenje "završiti" ili "umrijeti". Ova veza, zajedno sa značajnom količinom daha izbačenog iz tijela tokom kihanja, vjerovatno je navela ljude da vjeruju da kihanje lahko može biti fatalno. Takva teorija bi mogla objasniti obrazloženje tradicionalne engleske fraze "God bless you" ("Bože blagoslovljen") u odgovor na kihanje, čije porijeklo nije u potpunosti jasno. Naprimjer, Sir Raymond Henry Payne Crawfurd, matičar Kraljevskog ljekarskog koledža, u svojoj knjizi iz 1909, "Posljednji dani Karla II", navodi da su, kada je kontroverzni monarh bio na samrtnoj postelji, njegovi medicinski pomoćnici dali mješavinu jagorčevine Primula veris i ekstrakta amonijaka kako bi podstaknuli kihanje.. Međutim, nije poznato da li je ovo promovisanje kihanja učinjeno kako bi se ubrzala njegova smrt (kao udar iz milosti) ili kao krajnji pokušaj liječenja.
U određenim dijelovima Istočne Azije, posebno u Kineskoj, Korejskoj, Japanskoj i Vijetnamskoj kulturi, kihanje bez očiglednog uzroka se uglavnom doživljavalo kao znak da neko u tom trenutku govori o kihaču. To se može vidjeti u Knjizi pjesama (Knjiui pjesama (zbirka kineskih pjesama) u drevnoj Kini još 1000. prije nove ere, a u Japanu se ovo vjerovanje i dalje oslikava u današnjim mangama i anime serijama. U Kini, Vijetnamu, Južnoj Koreji i Japanu, naprimjer, postoji praznovjerje da ako se nekome priča iza leđa, osoba o kojoj se priča kiše; kao takav, kihač može prepoznati da li se govori nešto dobro (jedno kihanje), da li neko misli na vas (dva kihanja zaredom), čak i ako je neko zaljubljen u vas (tri kihanja zaredom) ili ako je to znak da će se uskoro zaraziti prehladom (više kihanja).
Poznato je da paralelna vjerovanja postoje širom svijeta, posebno u savremenim grčkim, slovenskim, keltskim, engleskim, francuskim i indijskim kulturama. Slično tome, u Nepalu se vjeruje da se neko sjeća onih koji kišu u tom određenom trenutku.{
U engleskom jeziku, onomatopeja za kijanje se obično piše 'achoo' i slična je onoj u različitim kulturama.
U indijskoj kulturi, posebno u sjevernim dijelovima Indije, bengalskom (Bangladešu i inndijakom Bengalu, a također i u Iranu, uobičajeno je praznovjerje da je kihanje prije početka bilo kojeg posla znak nadolazećeg lošeg prekida. Stoga je bio običaj napraviti pauzu kako bi se popila voda ili prekinuti bilo koji radni ritam prije nastavka posla kako bi se spriječila bilo kakva nesreća.
U poljskoj kulturo, posebno u pograničnim područjima Kresy Wschodnie, i dalje postoji popularno vjerovanje da kihanje može biti nepovoljan znak da, ovisno o lokalnoj verziji, neko neodređen ili nečija svekrva loše govori o osobi koja u tom trenutku kiše. Međutim, u drugim regijama ovo praznovjerje se odnosi na štucanje, a ne na kihanje. Kao i u drugim katoličkim zemljama, poput Meksika, Italije ili Irske, ostaci paganske kulture njeguju se u idiosinkratičnim praznovjerjima poljskih seljaka.
Praksa među islamskim kulturama, pak, uglavnom se zasnivala na raznim proročkim tradicijama i učenjima Muhameda. Primjer za to je Al-Buharijev Predaje od Ebu Hurejre da je Muhammed jednom rekao:Kada neko od vas kihne, neka kaže: "El-hamdu-Lillah" (Hvala Bogu), a neka mu njegov brat ili drug kaže: "Jerhamuk Allah" (Neka ti se Bog smiluje). Ako kaže: "Jerhamuk-Allah", onda neka [kihaš] kaže: "Jahdikum Allah ve juslihu bealakum" (Neka te Bog uputi i ispravi tvoje stanje).
Verbalni odgovori