Godine 926. na području današnje Bosne i Hercegovine vodila se bitka između snaga Prvog Bugarskog Carstva, pod vlašću bugarskog cara Simeona I, koji je u to vrijeme također ratovao s Bizantijskim Carstvom, i Kraljevine Hrvatske pod Tomislavom, prvim kraljem hrvatske države. Bitka je poznata i kao Bitka na Bosanskim visoravnima. Vodila se u dijelu Bosne između rijeka Bosne i Drine, tada graničnog područja između Kraljevine Hrvatske i Bugarskog Carstva.Bakalov, Istorija na Bǎlgarija, "Simeon I Veliki".
Glavne informacije o bici dolaze od cara Bizantijskog Carstva Konstantina VII iz njegovog djela De Administrando Imperio ("O upravljanju Carstvom") i u zbirci sačuvanih historijskih spisa pod nazivom Theophanes Continuatus. Simeonov cilj bio je poraziti Bizantijsko Carstvo i osvojiti Konstantinopol. Da bi postigao svoj cilj, Simeon je nekoliko puta vršio pohode kroz istočni i centralni Balkan, okupirao Srbiju i konačno napao Hrvatsku. Rezultat bitke bila je ubjedljiva hrvatska pobjeda.Clifford J. Rogers: The Oxford Encyclopedia of Medieval Warfare and Military Technology, p. 162
Pozadina Događaji koji su prethodili ratu Nakon rata između Trpimira I i bugarskog kneza Borisa I 853, koji je rezultirao mirovnim sporazumom, odnosi između Bugarske i Hrvatske su se znatno poboljšali. Ambasadori iz Rima su redovno prolazili kroz hrvatsku teritoriju do Bugarske i dobivali su pratnju do granice, dok je Papa imao redovnu komunikaciju s obje zemlje. Hrvatska se graničila s Bugarskom vjerovatno negdje u današnjoj Bosni, između rijeka Bosne i Drine. Međutim, situacija se počela mijenjati početkom X vijeka kada je novi bugarski vladar Simeon I započeo kampanju protiv Bizantijskog Carstva. Sukob se u početku odvijao u korist Bugarske i Bizantijci su se našli u opasnoj situaciji.Neven Budak - Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994, p. 21-22
Simeon je osvojio veliki dio bizantijske teritorije u Evropi i patrijarh Nikola Mistik ga je 913. krunisao za "cara Bugara".John Van Antwerp Fine: The Early Medieval Balkans: A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century, 1991, p. 155-156 Kasnije ga je novoimenovani bugarski patrijarh 925. krunisao u Ohridskoj crkvi za "cara svih Bugara i Grka". Međutim, Bizantijci su Simeona uvijek oslovljavali sa "knez" (arhon), a prelat se i dalje nazivao nadbiskupom. Prema tadašnjem pravnom obrazloženju, samo su papa i bizantijski car mogli dodjeljivati kraljevske ili carske titule, a cara je mogao krunisati samo patrijarh. Bizantijski car Roman I Lakapen oštro je protestovao protiv Simeonovog uzurpiranja carske titule. Konstantinopolski patrijarh, Nikola Mistik, učinio je isto. U takvoj situaciji, Simeon je zahtijevao od pape Jovana X (914-928) da mu pošalje carsku krunu i da prizna poglavara bugarske crkve za patrijarha. Naravno, Simeon je morao obećati da će priznati papski primat u Crkvi. Ivan X prihvatio je Simeonov zahtjev i poslao svečanu misiju u Bugarsku, na čelu s kardinalom Madalbertusom i Ivanom, slavnim vojvodom od Kume. Papinska misija stigla je u Bugarsku krajem ljeta ili tokom jeseni 926, noseći krunu i žezlo kojima će krunisati Simeona za bugarskog cara.
Kada je papska misija stigla u Preslav, Madalbertus je započeo duge pregovore sa Simeonom i predstavnicima bugarske crkve. Vjerovatno je Madalbertus sazvao crkveni sinod u Bugarskoj, kao što je kasnije učinio u Splitu, u Hrvatskoj, na putu nazad u Rim 928. Pregovori o crkvenim pitanjima bili su uspješni, a nadbiskup Leontije je imenovan za patrijarha u Preslavu, još za vrijeme Simeonove vladavine.
Razlozi za rat Godine 924. Simeon je poslao jake vojen snage protiv Zaharije u Kneževini Srbiji. Bugarske snage su opustošile Srbiju i prisilile Zahariju da pobjegne u Hrvatsku. Srbija je ovom prilikom pripojena Bugarskoj, čime je Simeon znatno proširio svoju teritoriju. Nakon Simeonove aneksije Srbije, bugarska država graničila je s hrvatskim kraljevstvom pod vladavinom Tomislava, koji je bio bizantijski saveznik. Hrvatska se sada nalazila između Bugarske i slabo branjene bizantijske teme Dalmacije (tema - pokrajina), moguće nove Simeonove mete.
Tomislav je primio i zaštitio Srbe koje je Simeon protjerao iz Raške. Tomislavu je možda car Roman I Lakapen nekoliko godina ranije dodijelio neku vrstu kontrole nad primorskim gradovima bizantijske teme Dalmacije i nagradio ga određenim udjelom u danku prikupljenom od gradova, čime je osigurao Tomislavovo prijateljstvo. Ovi događaji bili su potvrda Simeonu da su Hrvati stali na stranu bizantijskog cara i da će ga u budućnosti vjerovatno aktivno podržavati. Stoga je Simeon Hrvatsku, koja je pružala utočište njegovim neprijateljima i bila saveznica carstva, vidio kao prijetnju i nije mogao usmjeriti sve svoje snage prema Bizantu jer u tom slučaju ne bi bilo ničega što bi spriječilo Hrvatsku da ga udari s leđa.
Bitka Godine 926. Simeon je poslao svoje trupe da napadnu Hrvatsku. Snaga Simeonove vojske nije poznata. Komandant bugarskih snaga u ovoj bici bio je vojvoda Alogobotur. Prema bizantijskom historičaru Konstantinu Porfirogenetu, Hrvatska je u to vrijeme mogla imati vojsku od 100.000 pješaka, 60.000 konjanika, 80 velikih bojnih brodova i 100 manjih bojnih brodova, ali se ovi brojevi uglavnom uzimaju kao znatno pretjerivanje. Prema paleografskoj analizi originalnog rukopisa DAI -a, procjeni broja stanovnika u srednjovjekovnoj Hrvatskoj između 440 i 880 hiljada ljudi, te vojnom broju Franaka i Bizantinaca - hrvatska vojna snaga se najvjerovatnije sastojala od 20.000-100.000 pješaka i 3.000-24.000 konjanika organizovanih u 60 saveza. Bugare je dočekala hrvatska vojska u planinskom području istočne Bosne.
Hrvatske snage su porazile Bugare. Ključ ubjedljive pobjede bio je vjerovatno izbor terena na kojem se bitka odvijala. Bugari su se u vrijeme početka bitke nalazili u nepovoljnom položaju, a hrvatska vojska je izvršila iznenadni napad na njih. Hrvatski vojnici su vjerovatno bili iskusniji u borbi na planinskom terenu bosanskog gorja. Hrvati su prilagodili svoju vojnu taktiku, vrijeme i mjesto bitke svojim protivnicima koji su ih možda brojčano nadmašivali, što im je donijelo odlučujuću prednost.Ivo Goldstein: Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995, p. 289-291 Vojvoda Alogobotur je najvjerovatnije poginuo u bici zajedno s većinom svojih vojnika, budući da se više ne spominje u izvorima.
Posljedice Simeon je pretrpio težak poraz, ali nije izgubio glavninu svojih snaga. Njegova ukupna vojska bila je dovoljno jaka da izvrši još jednu invaziju na Bizantiju. U daljem periodu nije bilo većih sukoba između Hrvatske i Bugarske, nije došlo do teritorijalnih promjena, a mir je sklopljen nakon smrti cara Simeona 927. Papa Ivan X je 927. poslao svoje legate s biskupom Madalbertom da posreduju između Hrvata i Bugara.
Simeon je umro u maju 927. Njegov sin i nasljednik Petar I obnovio je rat s Bizantincima i iste godine zaključio mirovni sporazum. Bizantijski izvori, posebno Georgije Kedrenos, kažu da se Petar vjerovatno odlučio za mir zbog straha da bi svi njegovi susjedi, Mađari, Hrvati, Srbi i drugi, mogli iskoristiti Simeonovu smrt za napad na Bugarsku. Osim toga, Bugarska je imala veliki domaći problem, tešku glad uzrokovanu napadom skakavaca.
Reference
Vanjski linkovi Karta Bugarske u kasnom IX i ranom X vijeku (Petʺr Koledarov: "Shema na bʺlgarskim granicama od Vizantije do 865. i 905. g. i s Hrvatskom preko 30. na X v.")
Kategorija:Srednjovjekovna Bosna Kategorija:Vojna historija Bosne i Hercegovine Kategorija:926. Kategorija:Koordinate na Wikipodacima