Antarktička ledena ploča kontinentalni je glečer koji prekriva oko 98% antarktičkog kontinenta, sa površinom od približno 14 miliona km2 i prosječnom debljinom većom od 2 km. Ona je najveća od dvije trenutno postojeće ledene ploče na Zemlji. Sadrži oko 26,5 miliona km3 leda, što odgovara približno 61% ukupne slatke vode na Zemlji. Njena površina je gotovo neprekidna, a jedina područja kontinenta bez stalnog leda su suhe doline, nunataci planinskih lanaca Antarktika, te rijetki dijelovi obalne stijenske podloge. Zbog velikih razlika u bilansu mase ledenjaka, protoku leda i topografiji, antarktička ledena ploča se često dijeli na: Antarktičko poluostrvo (AP), Istočnoantarktičku ledenu ploču (EAIS) i Zapadnoantarktičku ledenu ploču (WAIS).
Geografija Antarktika mini|Topografija temeljne stijene Antarktika, ključna za razumijevanje dinamičkog kretanja kontinentalnih ledenih ploča. Antarktička ledena ploča prekriva gotovo 14 miliona km2 i sadrži 26,5 miliona km3 leda. Jedan kubni kilometar leda teži približno 0,92 metričke gigatone, što znači da ukupna masa ledene ploče iznosi oko 24.380.000 gigatona. To je ekvivalentno približno 61% sveukupne slatke vode na Zemlji.Fretwell, P.; et al. (28. februar 2013). "Bedmap2: improved ice bed, surface and thickness datasets for Antarctica" (PDF). The Cryosphere. 7 (1): 390. Bibcode:2013TCry....7..375F. doi:10.5194/tc-7-375-2013. S2CID 13129041. PDF arhiviran 16. februara 2020. Pristupljeno 15. 1. 2026. Jedina druga postojeća ledena ploča je Grenlandska ledena ploča na Arktiku.Robinson, Ben (15. april 2019). "Scientists chart history of Greenland Ice Sheet for first time". The University of Manchester. Arhivirano 7. decembra 2023. Pristupljeno 15. 1. 2026.
Ledenom masom dominiraju dvije cjeline: veća Istočna antarktička ledena ploča (EAIS) i manja Zapadna antarktička ledena ploča (WAIS), koje su razdvojene Transantarktičkim planinama. Neki glaciolozi smatraju da ledeni pokrivač Antarktičkog poluotoka predstavlja treću ledenu ploču zbog izrazito različitih drenažnih bazena.Shepherd, Andrew (18. januar 2024). "Antarctica and Greenland Ice Sheet Drainage Basins". imbie.org. Pristupljeno 15. 1. 2026. Antarctica is divided into the West Antarctic Ice Sheet, East Antarctic Ice Sheet and Antarctic Peninsula based on historical definitions plus information from modern-day DEM and ice velocity data.IPCC, 2021: Annex VII: Glossary [Matthews, J.B.R., V. Möller, R. van Diemen, J.S. Fuglestvedt, V. Masson-Delmotte, C. Méndez, S. Semenov, A. Reisinger (eds.)]. In Climate Change 2021: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Sixth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change [Masson-Delmotte, V., P. Zhai, A. Pirani, S.L. Connors, C. Péan, S. Berger, N. Caud, Y. Chen, L. Goldfarb, M.I. Gomis, M. Huang, K. Leitzell, E. Lonnoy, J.B.R. Matthews, T.K. Maycock, T. Waterfield, O. Yelekçi, R. Yu i B. Zhou (eds.)]. Cambridge University Press, Cambridge, UK i New York, NY, SAD, str. 2215–2256, doi:10.1017/9781009157896.022. Prosječna debljina svih ovih ledenih ploča iznosi oko 2 kilometra. Većina Transantarktičkih planina prekrivena je ledom, osim pojedinih vrhova i Suhih McMurdo dolina. Neki obalni dijelovi imaju izloženu stijensku podlogu, ali su i oni tokom kasnog kenozoika bili prekriveni ledom.Swithinbank, Charles (1988). Williams Jr., Richard S.; Ferrigno, Jane G. (eds.). "Glaciers of Antarctica" (PDF). Satellite Image Atlas of Glaciers of the World. U.S. Geological Survey Professional Paper (1386-B). Bibcode:1988usgs.rept...12W. doi:10.3133/pp1386B.Prentice, Michael L.; Kleman, Johan L.; Stroeven, Arjen P. (1998). "The Composite Glacial Erosional Landscape of the Northern Mcmurdo Dry Valleys: Implications for Antarctic Tertiary Glacial History". Ecosystem Dynamics in a Polar Desert: the Mcmurdo Dry Valleys, Antarctica. American Geophysical Union. str. 1–38. doi:10.1029/AR072p0001. ISBN 978-1-118-66831-3.Andrew N. Mackintosh; Elie Verleyen; Philip E. O'Brien; Duanne A. White; R. Selwyn Jones; Robert McKay; Robert Dunbar; Damian B. Gore; David Fink; Alexandra L. Post; Hideki Miura; Amy Leventer; Ian Goodwin; Dominic A. Hodgson; Katherine Lilly; Xavier Crosta; Nicholas R. Golledge; Bernd Wagner; Sonja Berg; Tas van Ommen; Dan Zwartz; Stephen J. Roberts; Wim Vyverman; Guillaume Masse (2014). "Retreat history of the East Antarctic Ice Sheet since the Last Glacial Maximum". Quaternary Science Reviews. 100: 10–30. Bibcode:2014QSRv..100...10M. doi:10.1016/j.quascirev.2013.07.024. hdl:1854/LU-5767317. ISSN 0277-3791.
EAIS leži na velikoj kopnenoj masi, dok se podloga WAIS-a na nekim mjestima nalazi više od 2.500 m ispod nivoa mora. Bez leda, to bi bilo morsko dno. Zbog toga se WAIS klasifikuje kao morska ledena ploča, čiji se rubovi ulijevaju u plutajuće ledene ploče.Hale, George (19. novembar 2014). "East and West: The Geography of Antarctica". Operation IceBridge. National Aeronautics and Space Administration. Pristupljeno 15. 1. 2026. Ograničena je Rossovom ledenom pločom, Filchner-Ronneovom ledenom pločom i izlaznim ledenjacima koji se ulijevaju u Amundsenovo more."Antarctic and Greenland Drainage Systems". NASA Earth Sciences. Goddard Earth Sciences Division Projects: Cryospheric Sciences. 19. january 2024. Pristupljeno 15. 1. 2026. Our definitions of the West Antarctic ice sheet (systems 18-23 and 1), the East Antarctic ice sheet (systems 2-17), and the Antarctic Peninsula (systems 24-27) allocate the drainage systems according to ice provenance with separation of East and West Antarctica approximately along the Transantarctic Mountains. Najznačajniji su ledenjak Thwaites i ledenjak Pine Island.
Antarktik kroz geološko vrijeme Zaleđivanje Antarktika započelo je u kasnom paleocenu ili srednjem eocenu, prije između 60 i 45,5 miliona godina, a naglo se intenziviralo tokom eocensko-oligocenskog izumiranja prije oko 34 miliona godina.Barr, Iestyn D.; Spagnolo, Matteo; Rea, Brice R.; Bingham, Robert G.; Oien, Rachel P.; Adamson, Kathryn; Ely, Jeremy C.; Mullan, Donal J.; Pellitero, Ramón; Tomkins, Matt D. (21 September 2022). "60 million years of glaciation in the Transantarctic Mountains". Nature Communications. 13 (1): 5526. Bibcode:2022NatCo..13.5526B. doi:10.1038/s41467-022-33310-z. hdl:2164/19437. ISSN 2041-1723. PMC 9492669. PMID 36130952.Sedimentological evidence for the formation of an East Antarctic ice sheet in Eocene/Oligocene time. Arhivirano 16. 6. 2012. na Wayback Machine. Palaeogeography, palaeoclimatology, & palaeoecology ISSN 0031-0182, 1992, vol. 93, no1-2, str. 85–112. Koncentracija ugljen-dioksida tada je iznosila oko 760 ppm, a ranije je bila znatno viša. Pad koncentracije ugljičnog dioksida, sa kritičnom tačkom oko 600 ppm, bio je glavni pokretač zaleđivanja Antarktika.Pagani, M.; Huber, M.; Liu, Z.; Bohaty, S. M.; Henderiks, J.; Sijp, W.; Krishnan, S.; Deconto, R. M. (2011). "Drop in carbon dioxide levels led to polar ice sheet, study finds". Science. 334 (6060): 1261–1264. Bibcode:2011Sci...334.1261P. doi:10.1126/science.1203909. PMID 22144622. S2CID 206533232
Zaleđivanje je bilo potpomognuto orbitalnim uslovima koji su pogodovali hladnim ljetima, iako promjene u odnosima izotopa kisika ukazuju da samo rast antarktičke ledene ploče nije mogao objasniti sve promjene, što sugeriše postojanje šire ledene epohe.Coxall, Helen K. (2005). "Rapid stepwise onset of Antarctic glaciation and deeper calcite compensation in the Pacific Ocean". Nature. 433 (7021): 53–57. Bibcode:2005Natur.433...53C. doi:10.1038/nature03135. PMID 15635407. S2CID 830008. Otvaranje Drakeovog prolaza je vjerovatno imalo određenu ulogu,Diester-Haass, Liselotte; Zahn, Rainer (1996). "Eocene-Oligocene transition in the Southern Ocean: History of water mass circulation and biological productivity". Geology. 24 (2): 163. Bibcode:1996Geo....24..163D. doi:10.1130/0091-7613(1996)024<0163:EOTITS>2.3.CO;2. ali modeli pokazuju da je pad CO2 bio važniji faktor.DeConto, Robert M. (2003). "Rapid Cenozoic glaciation of Antarctica induced by declining atmospheric CO2" (PDF). Nature. 421 (6920): 245–249. Bibcode:2003Natur.421..245D. doi:10.1038/nature01290. PMID 12529638. S2CID 4326971.
Tokom ranog pliocena, prije oko 5 do 3 miliona godina, Zapadnoantarktička ledena ploča je djelimično oslabila, a Rossovo more se otvorilo.Naish, Timothy; et al. (2009). "Obliquity-paced Pliocene West Antarctic ice sheet oscillations". Nature. 458 (7236): 322–328. Bibcode:2009Natur.458..322N. doi:10.1038/nature07867. PMID 19295607. S2CID 15213187. Međutim, Istočnoantarktička ledena ploča nije pretrpjela značajan gubitak leda.Shakun, Jeremy D.; et al. (2018). "Minimal East Antarctic Ice Sheet retreat onto land during the past eight million years". Nature. 558 (7709): 284–287. Bibcode:2018Natur.558..284S. doi:10.1038/s41586-018-0155-6. OSTI 1905199. PMID 29899483. S2CID 49185845.
Istočna i Zapadna antarktička ledena ploča Budući da je Istočnoantarktička ledena ploča više od deset puta veća od Zapadnoantarktičke ledene ploče i nalazi se na znatno većim nadmorskim visinama, ona je manje osjetljiva na klimatske promjene u poređenju s WAIS-om. Tokom 20. stoljeća, EAIS je bila jedno od rijetkih područja na Zemlji koje je pokazivalo ograničeno zahlađenje umjesto zagrijavanja, dok se Zapadna Antarktika zagrijavala brzinom većom od 0,1 °C po deceniji od 1950-ih do 2000. Prosječan trend zagrijavanja za cijeli kontinent od 1957. iznosio je više od 0,05 °C po deceniji.
Početkom 2020-ih godina i dalje je zabilježen neto porast mase leda u Istočnom Antarktiku, uglavnom zbog povećanih padavina koje se smrzavaju na vrhu ledene ploče. Međutim, gubici leda sa Zapadnog Antarktika, naročito iz ledenjaka Thwaites i Pine Island, daleko nadmašuju te dobitke.
Budući porast nivoa mora Do 2100, neto gubitak leda samo iz Antarktika mogao bi doprinijeti porastu globalnog nivoa mora za oko 11 cm. Dodatno, činjenica da se Zapadnoantarktička ledena ploča nalazi duboko ispod nivoa mora čini je posebno osjetljivom na nestabilnost morske ledene ploče, proces koji je teško precizno simulirati u modelima ledenih ploča. Ako se ta nestabilnost aktivira prije 2100, postoji mogućnost da se doprinos Antarktika porastu nivoa mora poveća za još nekoliko desetina centimetara, naročito pri visokim nivoima zagrijavanja.
Gubitak leda s Antarktika takođe proizvodi velike količine slatke otopljene vode, brzinom od 1.100 do 1.500 milijardi tona godišnje. Ta slatka voda razrjeđuje slanu antarktičku dubinsku vodu, slabeći donju ćeliju cirkulacije prevrtanja Južnog okeana, što potencijalno može doprinijeti njenom kolapsu. Ipak, takav proces bi se vjerovatno odvijao tokom više stoljeća.
Paleoklima i dugoročna sudbina ledenih ploča Paleoklimatološka istraživanja i unaprijeđeni modeli pokazuju da je Zapadnoantarktička ledena ploča vrlo vjerovatno osuđena na nestajanje, čak i ako se globalno zagrijavanje više ne poveća. Smatra se da bi jedino smanjenje globalnog zagrijavanja na 2 °C ispod temperature iz 2020. moglo sačuvati WAIS.
Procjenjuje se da bi potpuni gubitak Zapadnoantarktičke ledene ploče trajao između 2.000 i 13.000 godina, iako bi nekoliko stoljeća visokih emisija moglo skratiti taj period na oko 500 godina. Kolaps ledene ploče, uz zadržavanje planinskih ledenih kapa, doveo bi do porasta nivoa mora od 3,3 m, dok bi njihovo dodatno topljenje povećalo porast na 4,3 m. Kada se velika količina leda istopi i nestane, kopno koje je bilo pritisnuto težinom tog leda počinje se polako podizati. To podizanje traje stotinama do hiljadama godina i utiče na raspored okeanske vode. Zbog toga globalni nivo mora može nastaviti rasti i nakon prestanka topljenja leda, pri čemu samo ovaj proces može dovesti do dodatnog porasta nivoa mora od oko 1 metar tokom narednih 1.000 godina.