Biblioteka (, doslovno "Biblioteka") jest zbirka grčkih mitova i herojskih legendi, genealoških tabela i historija raspoređenih u tri knjige, uglavnom datiranih u prvi ili drugi vijek n. e. Djelo se obično opisuje kao djelo koje je napisao Apolodor (ili ponekad Pseudo-Apolodor), što je rezultat lažnog pripisivanja učenjaku Apolodoru iz Atine iz 2. vijeka p. n. e.

Pregled Biblioteka Pseudo-Apolodora je sveobuhvatna zbirka mitova, genealogija i historija koja predstavlja kontinuiranu historiju grčke mitologije od najranijih bogova i porijekla svijeta do Odisejeve smrti.. Narativi su organizovani po genealogiji, hronologiji i geografiji u sažecima mitova.Fletcher, K. F. B. 2008. "Systematic Genealogies in Apollodorus’ Bibliotheca and the Exclusion of Rome from Greek Myth." Classical Antiquity 27:59–91. . Mitovi potiču iz širokog broja izvora poput ranih epova, ranih helenističkih pjesnika i mitografskih sažetaka priča. Homer i Hesiod se najčešće spominju, zajedno s drugim pjesnicima.Kenens, Ulrike. 2011. "The Sources of Ps.-Apollodorus' Library: A Case Study." Quaderni Urbinati di Cultura Classica 97:129–46. . Usmena tradicija i drame koje su napisali Eshil, Sofokle i Euripid također su utjecale na sastavljanje mita u Biblioteci.Huys, Marc. 1997. "Euripides and the Tales from Euripides: Sources of Apollodoros' Bibliotheca?" Rheinisches Museum 140 308–27. Biblioteku je napisao u prvom ili drugom stoljeću n. e. autor koji se naziva Pseudo-Apolodor kako bi se razlikovao od Apolodora iz Atine, koji nije napisao Biblioteku.Diller, Aubrey. 1983. "The Text History of the Bibliotheca of Pseudo-Apollodorus." str. 199–216 in Studies in Greek Manuscript Tradition, edited by A. Diller. Amsterdam: A. M. Hakkert. Većina sačuvanih rukopisa teksta završava se tokom naracije Tezejevih podviga, a sačuvana su samo dva kodeksa, otkrivena u 19. vijeku, koji prenose ostatak djela. U kasnijim istraživanjima koristi se kao referentni materijal.

Autorstvo Izvjesni "Apolodor" je naveden kao autor na nekim sačuvanim rukopisima, ovaj Apolodor je pogrešno identifikovan s Apolodorom iz Atine (rođen oko 180. p. n. e), učenikom Aristarha iz Samotrake koji je također radio u Aleksandriji. Poznato je - iz referenci u malim sholijama o Homeru - da je Apolodor iz Atine ostavio sličan sveobuhvatni repertoar o mitologiji, u obliku stihovne hronike. Pogrešno pripisivanje su napravili naučnici nakon što je Focije I od Carigrada spomenuo ime, iako ga Focije nije imenovao Atinjaninom i ime je bilo u uobičajenoj upotrebi u to vrijeme. Iz hronoloških razloga, Apolodor iz Atine nije mogao napisati knjigu; autor Biblioteke se ponekad naziva "Pseudo-Apolodor", kako bi se razlikovao od Apolodora iz Atine. Moderna djela ga često jednostavno nazivaju "Apolodor". Djelo se uglavnom datira u prvi ili drugi vijek n. e.; Perseus Encyclopedia, "Apollodorus (4)"; .

Rukopisna tradicija Prvi spomen djela datira od Focija, carigradskog patrijarha u 9. vijeku n. e, u njegovom "izvještaju o pročitanim knjigama". Posljednji dio Biblioteke koji se prekida tokom dijela o Tezeju nedostaje u sačuvanim rukopisima, Focije je imao cijelo djelo i spominje da je izgubljeni dio sadržavao mitove o herojima Trojanskog rata. Bizantski autor Ivan Ceces, koji je živio u Konstantinopolju u dvanaestom vijeku, često je citirao Biblioteku u svojim spisima. Gotovo je izgubljena u 13. vijeku, sačuvana u jednom sada nepotpunom rukopisu,Nacionalna biblioteka Francuske, Pariz. koji je kopiran za kardinala Bessariona u 15. vijeku.Bessarionov primjerak, pohranjen u Nacionalnoj biblioteci sv. Marka u Veneciji, pronašao se u grčkim rukopisima nadbiskupa Lauda, ​​a s njima je stigao i u Biblioteku Bodleana 1636. (). Svi sačuvani rukopisi Biblioteke potiču od rukopisa iz četrnaestog vijeka u Nacionalnoj biblioteci Francuske u Parizu.

Štampano izdanje Prvo štampano izdanje Biblioteke Pseudo-Apolodora objavljeno je u Rimu 1555. Benedetto Egio (Benedictus Aegius) iz Spoleta bio je prvi koji je tekst podijelio u tri knjige.Svoju podjelu je zasnovao na pripisivanju djela u malim sholijama, od Homera do Apolodora, u tri knjige. (Diller (1935, str. 298, 308–9)). Hieronymus Commelinus [fr] objavio je poboljšani tekst u Heidelbergu 1559. Prvi tekst zasnovan na komparativnim rukopisima bio je onaj Christiana Gottloba Heynea iz Göttingena, 1782–83. Naknadna izdanja, Jurgen Muller (1841) i Richard Wagner (1894), sakupili su ranije rukopise. Godine 1921. Sir James George Frazer objavio je sažetak knjige spajajući dva rukopisna sažetka teksta,Frazer, James G. 1913. Apollodorus. Loeb Classical Library. koji je uključivao i izgubljeni dio.

Naučna istraživanja Biblioteka se spominje u nauci kroz historiju. Kao mitografsko djelo uticala je na naučna istraživanja o grčkoj mitologiji.. Epigram koji je zabilježio važni intelektualac patrijarh Focije I od Carigrada izrazio je njegovu svrhu:Žrtva vlastitih sugestija, epigraf, ironično, nije sačuvan u rukopisima. Za klasične primjere epitoma i enciklopedija koje u kršćanskim rukama zamjenjuju literaturu klasične antike, pogledajte Izidora Seviljskog u djelima Etymologiae i Martianus Capella.

Ima sljedeći, ne neprivlačan epigram: "Crpite svoje znanje o prošlosti od mene i čitajte drevne priče učenog predanja. Ne gledajte ni stranice Homera, ni elegije, ni tragične muze, ni epski stih. Ne tražite hvaljene stihove ciklusa; već pogledajte u mene i naći ćete u meni sve što svijet sadrži".

Focije je jedan od prvih sačuvanih osvrta na upotrebu Biblioteke na terenu. Tokom 12. i 13. vijeka n. e, Biblioteka se spominjala u nauci o staroj Grčkoj, najčešće u pismima naučnika tog vremena. Veliki dio moderne nauke o djelu fokusirao se na tumačenje njenih rukopisa od strane raznih prevodilaca i sastavljača Biblioteke u kasnijim izdanjima. Kritički pogled na prošla tumačenja, kompilacije i organizaciju također je bio izvor sporova. Izvori informacija koji su možda utjecali na stvaranje Biblioteke također se proučavaju u modernoj nauci. Pitanje autorstva je još jedno područje istraživanja koje je oblikovalo tumačenje djela kroz historiju.

Bilješke

Reference

Dodatna literatura Acerbo, Stefano (2021), "Leggere e scrivere le tradizioni mitiche: il lavoro del mitografo nella sezione teogonica della «Biblioteca» di Apollodoro", Athenaeum: Studi di Letteratura e Storia dell’Antichità, 109: 417-437.

Diller, Aubrey. 1983. "The Text History of the Bibliotheca of Pseudo-Apollodorus." Pp. 199–216 in Studies in Greek Manuscript Tradition, edited by A. Diller. Amsterdam: A. M. Hakkert. . Dowden, Ken. 1992. The Uses of Greek Mythology. London: Routledge. . Internet Archive. Fletcher, K. F. B. 2008. "Systematic Genealogies in Apollodorus’ Bibliotheca and the Exclusion of Rome from Greek Myth." Classical Antiquity 27:59–91. . Hard, Robin. 1997. Apollodorus: The Library of Greek Mythology. Oxford: Oxford University Press. .

Higbie, Carolyn. 2007. "Hellenistic Mythographers." Pp. 237–54 in The Cambridge Companion to Greek Mythology, edited by R. D. Woodard. Cambridge: Cambridge University Press. . Huys, Marc. 1997. "Euripides and the Tales from Euripides: Sources of Apollodoros' Bibliotheca?" Rheinisches Museum 140 308–27. . Kenens, Ulrike. 2013. "Text and Transmission of Ps.-Apollodorus’ Bibliotheca: Avenues for Future Research." Pp. 95–114 in Writing Myth: Mythography in the Ancient World, edited by S. M. Trzaskoma and R. S. Smith. Leuven, Belgium: Peeters. . Kenens, Ulrike. 2011. "The Sources of Ps.-Apollodorus' Library: A Case Study." Quaderni Urbinati di Cultura Classica 97:129–46. . Michels, Johanna Astrid, Agenorid Myth in the Bibliotheca of PseudoApollodorus. A Philological Commentary of Bibl. III.1-56 and a Study into the Composition and Organization of the Handbook, Berlin-Boston: De Gruyter, ISBN 978-3-11-060279-1. Scully, Stephen. 2015. "Echoes of the Theogony in the Hellenistic and Roman Periods." In Hesiod's 'Theogony', From Near Eastern Creation Myths to 'Paradise Lost'. New York: Oxford University Press. .

Trzaskoma, Stephen. 2013. "Citation, Organization and Authorial Presence in Ps.-Apollodorus’ Bibliotheca." Pp. 75–94 in Writing Myth: Mythography in the Ancient World, edited by S. M. Trzaskoma and R. S. Smith. Leuven, Belgium: Peeters. . Trzaskoma, Stephen M. and R. Scott Smith. 2008. "Hellas in the Bibliotheke of Apollodorus." Philologus 152(1):90–6. .

Vanjski linkovi

Apollodorus The Library prevod J. G. Frazer Works by Apollodorus at Perseus Digital Library Mythographoi. Scriptores poetiace historiae graeci, Antonius Westermann (ed.), Brunsvigae sumptum fecit Georgius Westermann, 1843, pagg. 1-123. Apollodori Bibliotheca, Immanuel Bekker (ed.), Lipsiae sumptibus et typis B. G. Teubneri, 1854. Mythographi graeci, Richardus Wagner (ed.), vol. 1, Lipsiae in aedibus B. G. Teubneri, 1894: pp. 1-169 (the epitome in pp. 171-237). Apollodorus, The Library translated by J. G. Frazer Apollodorus the Mythographer Online text: Apollodorus The Library translated by J. G. Frazer (condensed text)

Kategorija:Grčka mitologija Kategorija:Knjige iz 1. vijeka Kategorija:Knjige iz 2. vijeka Kategorija:Starogrčki pseudoepigraf Kategorija:Reference na grčku mitologiju