Operacija deblokade Sarajeva bio je kodni naziv za veliku ofanzivnu operaciju Armije Republike Bosne i Hercegovine pokrenutu 15. juna 1995. s ciljem da se razbije ili bitno oslabi opsada Sarajeva i uspostavi povoljnija kopnena veza opkoljenog grada s teritorijom pod kontrolom vlasti Republike Bosne i Hercegovine. U izvorima se javlja i kao Sarajevska operacija ili operacija deblokade Sarajeva.
Operacija je izvedena nakon više od hiljadu dana opsade, u trenutku kada je Sarajevo i dalje bilo izloženo artiljerijskim, minobacačkim i snajperskim napadima, dok je snabdijevanje grada ostajalo zavisno od humanitarnih konvoja, tunela ispod piste sarajevskog aerodroma i nesigurnih komunikacija preko Igmana. Operacija je vođena na izrazito teškom planinskom i brdskom terenu, protiv protivnika koji je na ključnim sektorima raspolagao jačom artiljerijskom i ukupnom vatrenom podrškom, dok je ARBiH u ofanzivu ušla s ograničenim količinama teškog naoružanja i uz oslanjanje na pješadijske juriše na dobro utvrđene položaje VRS-a.
Pozadina
Sarajevo je od proljeća 1992. bilo opkoljeno snagama Vojske Republike Srpske, koje su držale niz dominantnih visova, suburbanih zona i planinskih pravaca oko grada. Takav raspored omogućavao je VRS-u da kombinuje vatrenu blokadu grada sa zadržavanjem ključnih komunikacija prema Vogošći, Ilijašu, Hadžićima, Trnovu i dalje prema istočnoj Bosni.
UN-ovi izvještaji iz prve polovine 1995. godine pokazuju da je situacija u Sarajevu ostajala izuzetno teška: prekidi humanitarnih ruta, nesigurnost na Igmanskom putu i stalna prijetnja obnovom intenzivnijeg granatiranja održavali su opsadu kao jedno od središnjih političkih i vojnih pitanja rata u Bosni i Hercegovini.
U tom kontekstu, Generalštab ARBiH odlučio je pokrenuti široku operaciju čiji je cilj bio da se istovremenim pritiskom na više sektora rastrga vanjski prsten oko Sarajeva i otvori prostor za dublji operativni prodor. Međutim, napad je morao biti izveden preko veoma zahtjevnog terena, uz strme padine, planinske grebene, minska polja, uske komunikacije i snažno utvrđene položaje VRS-a, što je dodatno smanjivalo mogućnost bržeg manevra i umanjivalo učinak ograničenih sredstava teške vatrene podrške kojima je raspolagala ARBiH.
Ciljevi
Glavni cilj operacije bio je vojno oslabiti ili razbiti opsadni obruč oko Sarajeva. U operativnom smislu to je podrazumijevalo:
zauzimanje ili ugrožavanje dominantnih kota i raskrsnica oko grada; presijecanje ili ometanje komunikacija kojima se VRS oslanjala na sjeverozapadno i južno zaleđe Sarajeva; stvaranje uvjeta za sigurniji kopneni prilaz gradu; smanjenje artiljerijskog i snajperskog pritiska na urbano jezgro Sarajeva.
Operacija, osim vojnog, imala i snažan političko-psihološki karakter: trebalo je pokazati da ARBiH i dalje ima sposobnost planiranja i izvođenja velikih ofanzivnih pothvata i da odustajanje od deblokade glavnog grada nije dolazilo u obzir.
Plan operacije
Prema domaćim prikazima operacije, napad ARBiH bio je zamišljen na širokom zapadnom i južnom sarajevskom frontu, od Igmana do Nišićke visoravni. Kao glavni pravci napada izdvajani su pravac Visoko – Paljevo – Rajlovac i pravac Golo Brdo – Hadžići – Mostarsko raskršće, dok su pomoćni pravci bili Igman – Trnovo i Nišićka visoravan – Ravni Nabožić – Semizovac, odnosno širi rejon Čemerska planina – Srednje.
U tim prikazima se navodi da su na pravcu Visoko – Paljevo – Rajlovac djelovale snage Sedmog korpusa, na pravcu Golo Brdo – Hadžići – Mostarsko raskršće snage Četvrtog korpusa, na pravcu Igman – Trnovo snage Prvog korpusa, a na pravcu Nišićka visoravan – Ravni Nabožić – Semizovac snage Trećeg korpusa ARBiH.
Kao vrhovni vojni rukovodilac operacije u izvorima se pojavljuje Rasim Delić, dok su s imenima korpusnih komandanata u vezi s operacijom najčešće vezani Vahid Karavelić za Prvi korpus, Sakib Mahmuljin za Treći korpus i Mehmed Alagić za Sedmi korpus.
Tok operacije
15. juni i početak napada
Operacija je započela 15. juna 1995. koordiniranim napadima na više sektora sarajevskog ratišta. Prema veteranskim i domaćim prikazima, cilj početne faze bio je stvaranje više istovremenih proboja kako bi se snage VRS-a prisilile na razvlačenje rezervi i odbranu više pravaca odjednom.
Balkan Battlegrounds ovu ofanzivu opisuje kao posljednji i najveći pokušaj ARBiH da silom oružja razbije opsadu Sarajeva. Prema toj studiji, operacija je po obimu angažiranih snaga bila izuzetno zahtjevna i oslanjala se na istovremeni pritisak na više osjetljivih tačaka opsadnog obruča. Istovremeno, pješadijske jedinice ARBiH morale su napredovati preko brdskog i planinskog terena koji je pogodovao braniocu, bez odgovarajuće i stalne teške vatrene pripreme kakvu je VRS mogla koristiti s dominantnih položaja oko Sarajeva.
Igman, Treskavica i pravac Trnovo
Južni sektor operacije naslanjao se na ranije borbe na Treskavici i u zoni Trnova. Balkan Battlegrounds bilježi da je Prvi korpus ARBiH još od proljeća 1995. pokušavao presjeći sjever–jug komunikacije pod kontrolom VRS-a kroz Trnovo i otvoriti vlastite povoljnije pravce prema jugoistočnom sektoru.
Borbe na ovom pravcu vođene su na veoma teškom planinskom terenu, uz minska polja, jake utvrđene tačke i ograničene mogućnosti manevra. Takve okolnosti posebno su otežavale djelovanje ARBiH, koja nije raspolagala količinom teškog naoružanja dovoljnom da sistematski razbije duboko ukopane odbrambene položaje VRS-a prije pješadijskog napredovanja. Iako su postignuti izvjesni lokalni uspjesi, oni nisu bili dovoljni da dovedu do trajnog rušenja južnog dijela opsadnog obruča.
Pravac Golo Brdo – Hadžići – Mostarsko raskršće
Jedan od glavnih pravaca napada prema domaćim izvorima bio je sektor Golo Brdo – Hadžići – Mostarsko raskršće. Cilj djelovanja na tom prostoru bio je ugroziti zapadne prilaze Sarajevu i stvoriti povoljnije uvjete za dublji prodor prema komunikacijama koje su održavale vezu VRS-a sa suburbanim pojasom oko grada.
Značaj ovog sektora proisticao je iz njegove povezanosti sa širim prostorom Vogošće, Rajlovca i zapadnih sarajevskih prilaza. U slučaju uspjeha, napad bi mogao potkopati odbrambeni raspored VRS-a na zapadnoj strani grada i prisiliti ga na povlačenje s dijela položaja s kojih je Sarajevo bilo neposredno ugrožavano. Međutim, i na ovom pravcu napadači su morali savladavati niz uzvišenja, uređene vatrene tačke i uske komunikacije, dok je nedostatak jače artiljerijske i oklopne podrške smanjivao mogućnost brzog iskorištavanja početnih pješadijskih uspjeha.
Pravac Visoko – Paljevo – Rajlovac
U domaćim prikazima operacije kao drugi glavni pravac navodi se Visoko – Paljevo – Rajlovac, s angažmanom snaga Sedmog korpusa ARBiH. Ovaj sektor bio je važan jer se njegovim uspjehom mogla ugroziti sjeverozapadna strana opsadnog sistema oko Sarajeva, uključujući pravce prema Rajlovcu, Vogošći i Ilijašu.
Pokušaj proboja bio zamišljen kao široki napad s ciljem ugrožavanja veza VRS-a sjeverozapadno od Sarajeva i potiskivanja srpskih položaja s komunikacija koje su držale grad u obruču. I na ovom sektoru reljef, utvrđene kote i ograničena mogućnost dovođenja težeg naoružanja na prve linije predstavljali su ozbiljno ograničenje za ARBiH.
Nišićka visoravan, Ravni Nabožić, Semizovac i rejon Srednjeg
Borbe u rejonu Srednjeg i na pravcu Nišićka visoravan – Ravni Nabožić – Semizovac predstavljale su važno lijevo krilo operacije. Prema domaćim izvorima, na tom pravcu su djelovale snage Trećeg korpusa ARBiH, s ciljem da ugroze komunikacije sjeverozapadno od Sarajeva i time rasterete ostale sektore operacije.
Veteranski prikaz navodi da su na tom sektoru ostvareni određeni početni uspjesi i da su pojedine jedinice ARBiH izbile na komunikaciju Srednje – Semizovac, ali da taj uspjeh nije mogao biti trajno održan zbog snažnih protivnapada VRS-a i neuspjeha da ostali pravci operacije ostvare odlučujući proboj.
Širi operativni značaj ovog sektora potvrđuje i raniji razvoj fronta. Balkan Battlegrounds bilježi da je VRS još 1993. i 1994. nastojala osigurati plato i cestu Semizovac – Srednje – Ilijaš, jer je taj prostor predstavljao važnu vezu između srpskih položaja sjeverozapadno od Sarajeva. Zbog toga su borbe u rejonu Srednjeg u ljeto 1995. imale veći značaj od lokalnog taktičkog okršaja: njihov uspjeh mogao je ugroziti važan dio pozadinske mreže VRS-a oko Sarajeva.
Istovremeno, teren na ovom pravcu bio je posebno nezgodan za napadača: visorsavni prostor, dominantne kote, šumski kompleksi i ograničene komunikacije usporavali su napredovanje i izlagali pješadiju ARBiH protivničkoj vatri s viših položaja. U takvim uslovima nedostatak snažnije i dugotrajnije artiljerijske podrške dodatno je smanjivao šanse da lokalni uspjeh preraste u trajan operativni rezultat.
Odgovor VRS-a i slom ofanzive
VRS je zaustavila operaciju kombinacijom čvrste odbrane, gustih minsko-eksplozivnih zapreka, nadmoći u teškom naoružanju i pažljivim uvođenjem elitnijih pješadijskih rezervi na kritične tačke fronta. Time su početni uspjesi ARBiH na pojedinim pravcima ostali lokalni i kratkotrajni.
Neuspjeh da se istovremeno pretvore taktički prodori na više pravaca u jedinstven operativni proboj pokazao se odlučujućim. Na južnom, zapadnom i sjeverozapadnom sektoru VRS je uspjela stabilizirati front i vratiti dio izgubljenih ili ugroženih položaja. U takvim okolnostima slabija teška vatrena podrška ARBiH, spojena s teškim terenom i dubinom protivničkih fortifikacija, pokazala se kao jedno od ključnih ograničenja čitave operacije.
Ishod
Operacija nije uspjela razbiti opsadu Sarajeva. Balkan Battlegrounds zaključuje da je pokušaj proboja završio kao skup neuspjeh: ARBiH nije otvorila siguran koridor prema gradu niti je trajno potisnula VRS s položaja koji su omogućavali održavanje opsadnog prstena.
Uprkos tome, u dijelu domaće literature i veteranskih prikaza operacija se tumači kao posljednji veliki pokušaj da se glavni grad deblokira vlastitim snagama prije završnih ratnih operacija ljeta i jeseni 1995. godine.
Tačan broj gubitaka nije konačno utvrđen. Prema Balkan Battlegrounds, Prva linija je u julu 1995. navela 200 poginulih i 600 ranjenih pripadnika VRS-a, dok je CIA-ina studija procijenila da su gubici ARBiH vjerovatno bili višestruko veći.
Ista studija procjenjuje da je ARBiH između sredine juna i sredine jula 1995. u borbama oko Sarajeva i Trnova mogla imati više od 1.000 poginulih i 3.000 ili više ranjenih, što operaciju svrstava među najkrvavije ofanzivne pothvate ARBiH u završnoj fazi rata.
Ocjene planiranja Prema Zijadu Rujancu, operacija deblokade Sarajeva bila je opterećena ozbiljnim slabostima u planiranju i izvođenju. On smatra da je Armija RBiH i u toj operaciji primijenila isti obrazac kao i u ranijim pokušajima deblokade: bez jasno izraženog težišta glavnog napada, uz rasipanje snaga i sredstava te nedovoljno ekonomično grupiranje jedinica.
Rujanac dalje ocjenjuje da Armija RBiH u tom periodu još nije imala sve pretpostavke za odlučujuću ofanzivnu operaciju, posebno u pogledu tajnosti priprema, brzine pokreta i usvojenog tempa manevra.
Također pogledaj
Opsada Sarajeva Tunel spasa
Reference
Kategorija:Rat u Bosni i Hercegovini Kategorija:Opsada Sarajeva Kategorija:Bitke u 1995.