mini|desno|300px|Erik Erikson Eriksonove faze psihosocijalnog razvoja predstavljaju teoriju razvoja ličnosti koju je tokom druge polovine 20. stoljeća razvio Erik Erikson u saradnji sa svojom suprugom Joan Erikson. Ova teorija ubraja se među najpoznatije psihoanalitičke pristupe razvoju ličnosti i opisuje osam uzastopnih faza kroz koje pojedinac prolazi od rođenja do starosti i smrti.
Erikson je smatrao da razvoj ličnosti traje tokom cijelog života, a ne samo u djetinjstvu, kako se ranije često pretpostavljalo. Prema njegovoj teoriji, svaka razvojna faza obilježena je posebnim psihosocijalnim konfliktom koji nastaje u odnosu između unutrašnjih psiholoških potreba pojedinca i zahtjeva društvenog okruženja. Način na koji osoba riješi taj konflikt utječe na njen daljnji emocionalni, socijalni i psihološki razvoj.
Na formiranje Eriksonove teorije značajno je utjecao rad Sigmunda Freuda i njegova teorija psihoseksualnog razvoja. Iako je Erikson u početku prihvatao osnovne psihoanalitičke postavke, kasnije je proširio Freudov pristup naglašavajući značaj društvenih odnosa, kulture i životnog iskustva u oblikovanju ličnosti.
Svoje ideje Erikson je sistematizirao u knjizi Childhood and Society iz 1950, u kojoj je detaljno predstavio model osam faza psihosocijalnog razvoja. Teorija je kasnije stekla širok utjecaj u oblastima razvojne psihologije, obrazovanja, psihoterapije i socijalnog rada, posebno zbog naglašavanja povezanosti individualnog razvoja i društvenog okruženja.
Eriksonova teorija faza psihosocijalnog razvoja opisuje ljudski razvoj kao proces koji se odvija kroz osam međusobno povezanih životnih faza. Prema Eriksonu, razvoj pojedinca rezultat je stalnog međudjelovanja bioloških i sociokulturnih faktora. Svaka razvojna faza obilježena je određenom psihosocijalnom krizom, odnosno unutrašnjim konfliktom između dvije suprotstavljene tendencije ili razvojne mogućnosti. Način na koji pojedinac odgovori na taj konflikt utječe na njegovo dalje emocionalno, socijalno i psihološko sazrijevanje. Uspješno prevazilaženje razvojne krize doprinosi razvoju pozitivnih osobina i sposobnosti koje Erikson naziva vrlinama. Na primjer, ukoliko dijete u najranijoj fazi razvoja stekne više povjerenja nego nepovjerenja prema okolini, razvija osjećaj nade koji postaje osnova za kasniji razvoj ličnosti.
Erikson je smatrao da su razvojne faze međusobno povezane i da se nadograđuju jedna na drugu. Iskustva stečena u ranijim fazama utječu na sposobnost pojedinca da se suoči sa izazovima u kasnijim životnim razdobljima. Konflikti koji nisu uspješno razriješeni u jednoj fazi mogu se ponovo pojaviti kao problemi u kasnijim periodima života. Ipak, Erikson nije smatrao da je potpuno savladavanje jedne faze neophodan uslov za prelazak u narednu. Istraživanja su pokazala da organizovane aktivnosti i životna iskustva mogu doprinijeti razvoju identiteta i psihosocijalnom sazrijevanju pojedinca.
Na oblikovanje Eriksonove teorije značajno su utjecala njegova lična iskustva i porodične okolnosti. Rođen je u Njemačkoj od majke jevrejskog porijekla, a tokom djetinjstva nije poznavao svog biološkog oca te je odrastao uz više očinskih figura. Zbog takvih okolnosti Erikson je često osjećao da ne pripada u potpunosti ni njemačkoj ni jevrejskoj zajednici, što je kod njega razvilo osjećaj otuđenosti i unutrašnjeg konflikta u vezi sa vlastitim identitetom. Pitanja identiteta i pripadnosti kasnije su postala jedno od centralnih obilježja Eriksonove teorije psihosocijalnog razvoja. Nakon uspona nacističkog režima i dolaska Adolfa Hitlera na vlast, Erikson je napustio Njemačku i neposredno svjedočio djelovanju nacionalizma, diskriminacije i društvene represije. Ova iskustva dodatno su usmjerila njegovo interesovanje prema proučavanju načina na koji društvene okolnosti, predrasude i različiti oblici društvene isključenosti utječu na razvoj ličnosti i identiteta. Erikson je posebno naglašavao da razvoj pojedinca nije moguće posmatrati odvojeno od društvenog i kulturnog okruženja u kojem osoba odrasta i živi.
Međukulturna istraživanja
U kontekstu 1930-ih godina Eriksonov istraživački rad smatrao se relativno progresivnim, posebno zbog njegovog interesovanja za utjecaj kulture, diskriminacije i društvenih okolnosti na razvoj identiteta. Erikson je provodio istraživanja među američkim starosjedilačkim narodima i afroameričkom populacijom, nastojeći razumjeti povezanost društvenog okruženja i psihološkog razvoja pojedinca. Posebno je poznat po terenskim istraživanjima među plemenima Oglala Lakota i Yurok, gdje je proučavao odgoj djece, razvoj identiteta i odnos pojedinca prema zajednici. Erikson je uočio da su starosjedilačke zajednice često bile suočene sa krizama identiteta koje su nastajale kao posljedica diskriminacije, kolonizacije i prisilnih društvenih promjena. Način na koji su se te zajednice prilagođavale posljedicama kolonijalizma imao je značajan utjecaj na njegovo razumijevanje formiranja identiteta i razvoja ličnosti.
U istraživanjima afroameričke populacije Erikson se usmjerio na iskustva života tokom perioda rasne segregacije u Sjedinjenim Američkim Državama. Posebnu pažnju posvetio je utjecaju internalizovanog rasizma, društvene stigmatizacije i segregacije na razvoj identiteta. Smatrao je da segregacija značajno utječe na način na koji Afroamerikanci doživljavaju vlastiti identitet i društveni položaj. Iako su njegova istraživanja predstavljala značajan doprinos proučavanju društvenih i kulturnih utjecaja na razvoj ličnosti, Erikson je kasnije priznao da njegovo razumijevanje iskustava afroameričke zajednice ostaje ograničeno. Također je smatrao da sama teorija psihosocijalnog razvoja nije dovoljna za potpuno objašnjenje složenih iskustava života pod rasnom diskriminacijom i društvenom nejednakošću.
Faze
Približna dob Vrline Psihosocijalna kriza Značajni odnos Egzistencijalno pitanje Događaji Dojenačka dob Do 1 godine Nada Povjerenje naspram nepovjerenja Majka / staratelj Mogu li vjerovati svijetu? Hranjenje, napuštanje Rana dječija dob 1–2 godine Volja Autonomija naspram stida i sumnje Roditelji Da li je u redu da budem ja? Kontrola mokrenja, samostalno oblačenje Rano djetinjstvo 3–6 godina Svrha Inicijativa naspram krivnje Porodica Da li je u redu da djelujem, krećem se i preduzimam aktivnosti? Igra, korištenje alata, crtanje Školska dob 7–10 godina Kompetentnost Marljivost naspram inferiornosti Škola, vršnjaci Mogu li uspjeti u svijetu ljudi i stvari? Škola, sport Adolescencija 11–19 godina Vjernost Identitet naspram konfuzije uloga Vršnjaci, uzori Ko sam ja i šta mogu postati? Društveni odnosi Rana odrasla dob 20–44 godine Ljubav Intimnost naspram izolacije Partneri, prijatelji Mogu li se povezati sa drugom osobom? Romantične veze Srednja odrasla dob 45–64 godine Briga Generativnost naspram stagnacije Porodica, kolege Da li moj život ima smisla i doprinosi li drugima? Posao, roditeljstvo Pozna odrasla dob 65+ godina Mudrost Integritet ega naspram očaja Čovječanstvo Da li je u redu što sam bio to što jesam? Refleksija o životu
Psihološka periodizacija razvoja čovjeka
Prema Danielu Levinsonu
+ Period Dobni raspon Podperiod Dobni raspon Djetinjstvo 0–9/11 Dojenačka dob 0–3 Rano djetinjstvo 3–7 Kasno djetinjstvo 7–9/11 Adolescencija 11–25 Rana adolescencija 9/11–18 Kasna adolescencija 18–25 Odrasla dob 25–65 Rana odrasla dob 25–35 Srednja odrasla dob 35–50 Kasna odrasla dob 50–65 Starost 65+ Rana starost 65–80 Srednja starost 80–100 Duboka starost 100+
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO)
+ Period Dobni raspon Djetinjstvo 0–10 Adolescencija 10–25 Odrasla dob 25–65 Starost 65+
Prva faza
Nada: povjerenje naspram nepovjerenja (oralno-senzorna faza, dojenačka dob, do 1. godine)
Egzistencijalno pitanje: ″Mogu li vjerovati svijetu?″
Prva faza Eriksonove teorije psihosocijalnog razvoja odnosi se na dojenačku dob i zasniva se na odnosu između djeteta i roditelja ili staratelja. U ovoj fazi dijete razvija osjećaj povjerenja ili nepovjerenja prema svijetu, zavisno od toga da li su njegove osnovne potrebe zadovoljene. Erikson je povjerenje opisivao kao osnovni osjećaj sigurnosti u druge ljude, ali i kao osjećaj vlastite vjerodostojnosti (vjerovanje u samog sebe).
Dojenče u potpunosti zavisi od roditelja, naročito od majke ili primarnog staratelja, koji mu pružaju hranu, zaštitu i emocionalnu podršku. Djeca u ovom periodu često koriste jednostavne oblike komunikacije, poput plača, pokazivanja ili gestova, kako bi izrazila svoje potrebe i interesovanja. Način na koji roditelji odgovaraju na te potrebe oblikuje djetetovo prvo razumijevanje svijeta i međuljudskih odnosa.
Ako roditelji ili staratelji pružaju toplinu, sigurnost, dosljednu brigu i osjećaj zaštite, dijete razvija povjerenje prema svijetu i ljudima oko sebe. Iz takvog iskustva razvija se vrlina nade, odnosno osjećaj da je potrebe moguće zadovoljiti i da svijet može biti sigurno mjesto.
S druge strane, ukoliko dijete ne dobije dovoljno pažnje, sigurnosti i emocionalne podrške, može razviti osjećaj nepovjerenja prema okolini. Takva iskustva kasnije mogu dovesti do osjećaja nesigurnosti, sumnjičavosti, povlačenja i nedostatka samopouzdanja.
Prema Eriksonu, osnovni razvojni zadatak u dojenačkoj dobi jeste da dijete nauči da li su drugi ljudi, posebno primarni staratelji, pouzdan izvor brige, zaštite i nježnosti. Kada su roditelji dosljedni u pružanju hrane, utjehe i emocionalne podrške, dijete razvija osjećaj povjerenja. Ukoliko su zanemarujući, nedosljedni ili nasilni, dijete razvija nepovjerenje i doživljava svijet kao nesigurno i nepredvidivo mjesto.
Erikson je smatrao da određena iskustva nepovjerenja mogu imati i zaštitnu ulogu, jer dijete kroz njih postepeno uči prepoznavati opasne situacije. Ipak, dugotrajna izloženost nesigurnosti i nepovjerenju može negativno utjecati na kasniji emocionalni i socijalni razvoj. Zbog toga su u ovoj fazi za dijete posebno važni osjećaj sigurnosti, utjehe i adekvatne brige.
Druga faza
Volja: autonomija naspram stida i sumnje (mišićna faza, rano djetinjstvo, 1–2 godine)
Egzistencijalno pitanje: ″Da li je u redu da budem ja″
U drugoj fazi psihosocijalnog razvoja dijete postepeno stječe kontrolu nad tjelesnim funkcijama i razvija osnovne motoričke sposobnosti, zbog čega počinje aktivnije istraživati svoju okolinu. Iako roditelji i dalje predstavljaju osnovni izvor sigurnosti, dijete u ovom periodu pokazuje sve veću potrebu za samostalnošću i izražavanjem vlastite volje. Strpljenje i podrška roditelja imaju važnu ulogu u razvoju autonomije. Tokom ranog djetinjstva dijete usvaja nove vještine i zadatke koji podstiču osjećaj lične odgovornosti, a mogućnost donošenja jednostavnih odluka doprinosi razvoju samostalnosti i samopouzdanja. Djeca u ovom uzrastu imaju izraženu potrebu za istraživanjem svijeta oko sebe i kroz svakodnevna iskustva neprestano uče o svojoj okolini. Zbog toga je potrebna pažnja odraslih, jer dijete može istraživati i situacije koje predstavljaju opasnost za njegovo zdravlje i sigurnost.
Ukoliko roditelji ili staratelji podstiču samostalno ponašanje i pružaju podršku djetetu, razvija se osjećaj autonomije, odnosno uvjerenje da dijete može samostalno savladavati određene zadatke i probleme. Nasuprot tome, pretjerani zahtjevi, pretjerana kontrola ili ismijavanje djetetovih pokušaja mogu dovesti do razvoja stida i sumnje u vlastite sposobnosti.
Erikson je smatrao da je u ovoj fazi potrebno uspostaviti ravnotežu između slobode i ograničenja. Ukoliko dijete dobije previše slobode bez odgovarajućeg nadzora, može razviti nedovoljno poštovanje prema pravilima i sigurnosnim granicama. S druge strane, pretjerana kontrola roditelja može dovesti do impulsivnosti, nesigurnosti ili buntovnog ponašanja u kasnijem razvoju.
Prema Eriksonu, najpovoljniji pristup podrazumijeva kombinaciju podrške i postavljanja jasnih granica, pri čemu dijete dobija mogućnost da istražuje okolinu i razvija samostalnost, ali uz osjećaj sigurnosti i zaštite.
Treća faza