Tvrda fantastika je termin koji se koristi za opisivanje različitih vrsta fantastične literature, posebno onih koje predstavljaju priče smještene u (i često usmjerene na) racionalan i spoznatljiv svijet. U tom smislu, termin je analogan tvrdoj naučnoj fantastici, odakle je i dobio ime, po tome što obje grade svoje svjetove na rigorozan i logičan način. Međutim, termin ima i druge upotrebe, a naučnica Misha Grifka-Wander tvrdi da je i nepopularan i netačan.
Definicija U Enciklopediji fantastike (1997), Gary Westfahl definisao je tvrdu fantastiku kao termin za priče u kojima se "magija smatra gotovo naučnom silom prirode i podložna je istim pravilima i principima", i koje "bi se mogle odnositi na fantastične priče ekvivalentne obliku tvrde naučne fantastike poznate kao priča o 'naučnom problemu', gdje junak mora logički riješiti problematičnu magičnu situaciju". Napomenuo je da je John W. Campbell promovisao ovu vrstu fantastike kada je bio urednik časopisa Unknown. U knjizi Od A do Ž fantastične književnosti, Brian Stableford je ovo opisao kao "vjerovatno najkorisniju primjenu" termina.
Drugi primjer ove vrste tvrde fantastike je Brandon Sandersonov spektar sistema tvrde i meke magije. Sanderson opisuje magiju koja ne slijedi stroga pravila, ali zadržava osjećaj čuđenja, kao "meku", dok "tvrda magija" ima pravila koja autor eksplicitno opisuje. Emily Strand je ovo opisala kao nešto što je pod utjecajem Orsona Scotta Carda i Trećeg zakona Arthura C. Clarkea.
Primjeri Primjeri djela opisanih kao teška fantastika u ovom smislu uključuju: Trouble with Water (1939) - H. L. Gold Magic, Inc. (1941) - Robert A Heinlein Lord Darcy serija (1964–1979) - Randall Garrett Master of the Five Magics (1980) - Lyndon Hardy Dragon Cauldron (1991) - Laurence Yep Maglorođeni (2006–2022) - Brandon Sanderson
Druge upotrebe Stableford je izjavio da se termin "koristi na nekoliko različitih načina" i da su ga prvobitno koristili pisci historijske fantastike krajem 1980-ih kako bi opisali djela koja su bila "skrupulozno vjerna historijskim i antropološkim podacima", a da nisu imala neke magične ili mitske elemente zapleta. Kao primjer navodi Christiana Jacqa.
Esej Michaela Swanwicka "U tradiciji", s podnaslovom "Krstarenje kroz arhipelag tvrde fantastike...", koristi termin kako bi raspravljao o mogućnosti da velika djela fantastike pruže strukturu žanru, kao što tvrda naučna fantastika čini za naučnu fantastiku općenito, i zaključuje da je to nemoguće.
Fernando Savater je suprotstavio "tvrdu" fantastiku "meku" fantastiku. On opisuje "meku fantastiku" kao "nestrukturiranu" i "amorfnu", poput Alise u zemlji čuda i Potrage za snom nepoznatog Kadatha. Tvrda fantastika, s druge strane, poštuje i ekstrapolira pravila; Savater navodi djela Julesa Vernea, H. G. Wellsa, Olafa Stapledona i Sastanak s Ramom kao primjere.
U uvodu antologije Moderni majstori fantastike, urednik Gardner Dozois spomenuo je podžanr nazvan "Tvrda fantastika" kao "nejasno definisan hibrid između tolkienovske fantastike, tehnološki orijentirane "tvrde" naučne fantastike i steampunka". Dozoisovi primjeri uključuju The Iron Dragon's Daughter Michaela Swanwicka, Metropolitan Waltera Jona Williamsa i The Giving Mouth Iana R. MacLeoda.
Termin se također koristi za opisivanje fantastičnog pisanja s preciznim istraživanjem.
Reference
Kategorija:Književnost Kategorija:Žanrovi fantastike