Boris Georgijevič Perčatkin (rus. Борис Георгиевич Перчаткин; rođen 1. jula 1946.) borac je za ljudska prava i najpoznatiji predstavnik vjerskog emigracijskog pokreta iz Nahodke s kraja 1970-ih i početka 1980-ih godina, kao i aktivist koji je 1989. godine u Sjedinjenim Američkim Državama lobirao za usvajanje „Lautenbergovog amandmana“, što je rezultiralo emigracijom oko milion ljudi iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza u SAD.
Biografija Mladost i pridruživanje crkvi Boris Perčatkin rođen je u porodici vojnog pilota, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći ubrzo nakon Borisovog rođenja. Nekoliko godina nakon smrti prvog muža, Borisova majka se ponovo udala za vojnu osobu, koja je 1953. godine uhapšena zbog odbijanja izvršenja naredbe tokom pobune i osuđena na 25 godina progonstva u logorima u Vorkuti. Sa 16 godina Boris je pronašao crkvu pentekostalaca u gradu Nahodki, kojoj se pridružio. Kasnije je sakupljao informacije o progonu vjernika i aktivno ih dijelio sa stranim novinarima.
Emigracijski pokret i kontakti s disidentima Godine 1976. Perčatkin je zajedno sa svojim saradnicima Vasilijem Patruševom, V. A. Burlačenkom i Vladimirom Stepanovom uspostavio kontakt s disidentima u Moskvi i dobio preporuke da „usmjeri emigracijski val u organizovani kanal“. Iste godine Nahodku je posjetila predstavnica Moskovske helsinške grupe L. V. Voronina. Od te godine Perčatkin je aktivno pokušavao ostvariti masovno iseljavanje pentekostalaca iz Sovjetskog Saveza. Iste godine Perčatkin je uputio apele UN-u, Svjetskom vijeću crkava i šefovima država potpisnica Helsinškog sporazuma, izvještavajući o stalnom progonu vjernika u SSSR-u.
Godine 1977. zajedno s Nikolajem Goretijem istupio je u odbranu uhapšenih disidenata Aleksandar Ginzburg, Jurij Orlov i Anatolij Ščaranski, apelirajući na kršćane širom svijeta u ime pentekostalaca. Iste godine je zajedno s drugim kršćanima različitih konfesija učestvovao u javnom štrajku glađu s ciljem da se izdejstvuje dozvola za izlazak progonjenih kršćana iz SSSR-a.
Dana 20. decembra 1978. godine, Perčatkin je preko pošte u Nahodki pokušao poslati novogodišnji telegram predsjedniku SAD-a Jimmyju Carteru s molbom da obrati pažnju na one koji nemaju vjersku slobodu.
Od 1979. godine provodio je organizacijski rad na stvaranju centra za vjernike u SSSR-u koji su željeli emigrirati, postavljajući zahtjeve za ulogu njezinog lidera. Godine 1980. izabran je za sekretara novoosnovanog Vijeća crkava sovjetskih pentekostalaca s težnjom za emigraciju.
Krajem 1979. godine Perčatkin je napisao izjavu „Kongresu i vladi SAD-a, vladama Kanade, Australije, Engleske, Zapadne Njemačke, Francuske i Italije“, u kojoj je govorio o sovjetskoj stvarnosti, programskim stavovima Komunističke partije prema religiji i sovjetskom zakonodavstvu o vjerskim kultovima.
Hapšenje i sudski progon Bio je najaktivniji član odbora vjernika koji su podnijeli zahtjev za emigraciju. Sovjetske vlasti organizirale su kampanju uznemiravanja protiv Perčatkina i njegove porodice kroz objavljivanje članaka u centralnim novinama.
Dana 21. augusta 1980. godine Perčatkin je uhapšen u Nahodki, a krajem marta 1981. godine osuđen je na 2 godine zatvora prema članku 190.1 Krivičnog zakona RSFSR-a za širenje „svjesno lažnih izmišljotina kojima se kleveće sovjetski državni i društveni sistem“. Prema radijskoj stanici „Glas Amerike“, tokom istrage i suđenja Perčatkin je bio izložen hemikalijama (neurolepticima) zbog kojih je gubio svijest.
U augustu 1982. godine Perčatkin je pušten na slobodu i nastavio je borbu za pravo na emigraciju. U februaru 1983. ponovo je uhapšen i osuđen po članku 218, stav 2 Krivičnog zakona RSFSR-a na 1,5 godinu zatvora zbog nezakonitog posjedovanja hladnog oružja.
Dolazak u SAD i Lautenbergov amandman Godine 1987. Perčatkin je pripremio izvještaj za američki Kongres „O stanju religije u SSSR-u“. Izvještaj je pročitan u američkom Kongresu, a Perčatkin je pozvan na sastanak s državnim sekretarom SAD-a Georgeom Shultzom, predsjednikom Vrhovnog suda Williamom Rehnquistom i drugim dužnosnicima. U maju 1988. godine, kada je predsjednik SAD-a Ronald Reagan posjetio Sovjetski Savez, Perčatkin je pozvan na sastanak s Nancy Reagan kao dio delegacije od 40 ljudi kako bi razgovarali o vjerskim slobodama.
Dana 26. jula 1988. godine Perčatkin je emigrirao u SAD zajedno sa svojom porodicom. Dana 4. augusta 1988. održao je govor u američkom Kongresu o genocidu nad vjernicima u SSSR-u. Rezultat ovih rasprava bilo je usvajanje „Lautenbergovog amandmana“ 1989. godine, nazvanog po demokratskom senatoru iz New Jerseyja Franku Lautenbergu. U prvoj deceniji primjene ovog amandmana oko 350.000 vjerskih migranata stiglo je u SAD, a do 2010. godine oko milion.
Tokom boravka u SAD-u, Perčatkin je otvorio vlastiti web-sajt gdje je opisao detalje svog hapšenja i zatvora i osnovao kršćansku organizaciju za ljudska prava ARRC (American-Russian Relief Committee). Objavio je i autobiografsku knjigu „Vatrene staze“ (Огненные тропы).
U ljeto 2025. godine, Boris Perčatkin je zajedno s istomišljenicima govorio u State Departmentu SAD-a i američkoj Komisiji za međunarodnu vjersku slobodu o progonu kršćanskih pacifista u Ukrajini i Rusiji, lobirajući za stvaranje posebne migracijske kvote za ukrajinske kršćanske pacifiste koji su u SAD stigli kroz program U4U.
Reference
Literatura
Vanjski linkovi
Kategorija:Rođeni 1946. Kategorija:Borci za ljudska prava Kategorija:Protestantizam