mini|desno|300px|Pripadnici hitnih službi na mjestu saobraćajne nesreće u Hong Kongu mini|desno|300px|Vozilo Škotske hitne pomoći namenjeno za pružanje prve pomoći na terenu, s oznakom "First responder" Službe prvog odgovora () predstavljaju organizirane službe čiji pripadnici među prvima dolaze na mjesto nesreće, prirodne katastrofe, vanredne situacije ili drugog događaja koji ugrožava život, zdravlje ljudi, imovinu ili okoliš. Njihova osnovna zadaća jeste brzo procijeniti situaciju, zaštititi mjesto događaja, pružiti hitnu pomoć ugroženim osobama, spriječiti nastanak dodatnih opasnosti i omogućiti sigurno djelovanje ostalih spasilačkih i zdravstvenih službi.
U većini država službe prvog odgovora čine policija, vatrogasne službe i službe hitne medicinske pomoći, dok se u zavisnosti od organizacije sistema zaštite i spašavanja među njih mogu ubrajati i službe traganja i spašavanja, jedinice civilne zaštite, obalska straža, specijalizirane spasilačke jedinice, komunalne službe, kao i druge javne službe koje učestvuju u odgovoru na vanredne događaje.
Djelovanje službi prvog odgovora zasniva se na načelima brzine, koordinacije i međusobne saradnje različitih službi. Nakon prijema dojave putem sistema za hitne pozive, njihove aktivnosti obuhvataju procjenu rizika, osiguravanje mjesta događaja, spašavanje i evakuaciju ugroženih osoba, pružanje hitne medicinske pomoći, gašenje požara, tehničko spašavanje te koordinaciju s drugim službama koje učestvuju u odgovoru na incident.
Iako se organizacija i nadležnosti razlikuju među državama, zajednička karakteristika svih službi prvog odgovora jeste da predstavljaju početnu i osnovnu kariku u sistemu upravljanja vanrednim situacijama. Njihova pravovremena reakcija značajno utječe na smanjenje broja žrtava, ublažavanje posljedica katastrofa i efikasnost cjelokupnog sistema zaštite i spašavanja.
Historijski razvoj
Savremeni koncept službi prvog odgovora razvio se tokom druge polovine 20. stoljeća, uporedo s razvojem organiziranih sistema hitne medicinske pomoći, vatrogastva i javne sigurnosti. Iako su policijske i vatrogasne službe postojale mnogo ranije, tek je razvoj integriranih sistema za odgovor na vanredne situacije doveo do stvaranja koncepta prema kojem različite službe koordinirano djeluju od trenutka prijema dojave do završetka intervencije.
Jedan od najvažnijih događaja u razvoju savremene hitne medicinske pomoći bilo je objavljivanje izvještaja Accidental Death and Disability: The Neglected Disease of Modern Society 1966. u Sjedinjenim Američkim Državama. U izvještaju su ukazani ozbiljni nedostaci tadašnjeg sistema zbrinjavanja povrijeđenih osoba te je preporučeno uspostavljanje standardizirane pretbolničke hitne medicinske pomoći, jedinstvenih komunikacijskih sistema i specijalizirane obuke osoblja. Ove preporuke predstavljale su osnovu za razvoj modernih sistema hitne medicinske pomoći (EMS), koji su kasnije postali sastavni dio službi prvog odgovora.
Tokom 1970-ih i 1980-ih koncept koordiniranog odgovora dodatno je unaprijeđen razvojem sistema upravljanja incidentima ( – ICS), koji omogućava jedinstveno komandovanje, efikasnu raspodjelu resursa i saradnju različitih službi na mjestu događaja. Ovaj model postao je osnova za upravljanje velikim nesrećama, prirodnim katastrofama i drugim vanrednim događajima u brojnim državama.
Značajan utjecaj na daljnji razvoj službi prvog odgovora imali su napadi 11. septembra 2001. u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon tih događaja unaprijeđeni su sistemi međusobne komunikacije, interoperabilnosti i zajedničke obuke policije, vatrogasnih službi i hitne medicinske pomoći, a izraz first responder postao je široko prihvaćen u međunarodnoj stručnoj literaturi i zakonodavstvu.
Danas službe prvog odgovora predstavljaju sastavni dio nacionalnih sistema zaštite i spašavanja gotovo svih država svijeta. Njihov rad zasniva se na standardiziranim procedurama, zajedničkim komunikacijskim sistemima i međunarodno prihvaćenim principima upravljanja vanrednim situacijama, pri čemu sve veću ulogu imaju savremene informacijske tehnologije, geografski informacijski sistemi, bespilotne letjelice i telekomunikacijske mreže za hitne službe.
Etimologija
Izraz first responder nastao je u savremenom engleskom jeziku kao složenica riječi first ("prvi") i responder ("onaj koji odgovara" ili "onaj koji reagira"), a označava osobu koja prva reagira na vanredni događaj. U stručnom značenju termin se odnosi na pripadnika službe koji među prvima dolazi na mjesto nesreće, katastrofe ili druge vanredne situacije radi zaštite života, pružanja hitne pomoći i ograničavanja posljedica događaja.
Termin se počeo pojavljivati u stručnoj literaturi i dokumentima u Sjedinjenim Američkim Državama početkom 1970-ih, zajedno s razvojem savremenih sistema hitne medicinske pomoći (EMS) i integriranog upravljanja vanrednim situacijama. U tom periodu njime su prvenstveno označavani policijski službenici, vatrogasci i osoblje hitne medicinske pomoći koji prvi dolaze na mjesto događaja prije dolaska dodatnih spasilačkih i zdravstvenih timova.
Širu međunarodnu prepoznatljivost izraz je stekao nakon napada 11. septembra 2001. u Sjedinjenim Američkim Državama. Tada je postao uobičajen naziv u zakonodavstvu, stručnim publikacijama i programima obuke za policijske, vatrogasne i medicinske službe, a ubrzo je prihvaćen i u međunarodnim organizacijama koje djeluju u području upravljanja katastrofama i civilne zaštite.
Organizacija službi prvog odgovora
Organizacija službi prvog odgovora razlikuje se među državama u zavisnosti od njihovog pravnog sistema, administrativnog uređenja i modela upravljanja vanrednim situacijama. Bez obzira na organizacijske razlike, zajednička karakteristika svih sistema jeste koordinirano djelovanje više službi koje imaju zadatak da u najkraćem mogućem roku odgovore na događaje koji ugrožavaju život, zdravlje ljudi, imovinu ili okoliš.
U većini država osnovu službi prvog odgovora čine policija, vatrogasne službe i službe hitne medicinske pomoći. Ove službe raspolažu stalno dežurnim operativnim jedinicama koje putem dispečerskih centara primaju dojave o hitnim događajima i upućuju odgovarajuće timove na mjesto intervencije.
Policijske službe prvenstveno su odgovorne za zaštitu života i imovine, uspostavljanje sigurnosti na mjestu događaja, reguliranje saobraćaja, provođenje uviđaja i očuvanje dokaza kada postoji sumnja na počinjenje krivičnog djela. U slučajevima terorističkih napada, nasilnih incidenata ili drugih sigurnosnih prijetnji policija preuzima vodeću ulogu u zaštiti građana i koordinaciji sigurnosnih aktivnosti.
Vatrogasne službe, osim gašenja požara, provode tehničko spašavanje osoba iz saobraćajnih nesreća, urušenih objekata, poplavljenih područja i drugih opasnih okruženja. U nekim državama njihove nadležnosti uključuju i intervencije pri hemijskim, biološkim, radiološkim i nuklearnim (CBRN) incidentima, kao i djelovanje prilikom prirodnih katastrofa velikih razmjera.
Službe hitne medicinske pomoći odgovorne su za pružanje pretbolničke zdravstvene zaštite, procjenu stanja povrijeđenih i oboljelih osoba, provođenje hitnih medicinskih postupaka te njihov siguran transport u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. U slučaju masovnih nesreća provode medicinsku trijažu, organiziraju privremena mjesta za zbrinjavanje povrijeđenih i sarađuju s bolničkim ustanovama radi raspodjele pacijenata.
U pojedinim državama sastavni dio službi prvog odgovora čine i službe traganja i spašavanja (SAR), obalska straža, jedinice civilne zaštite te specijalizirane spasilačke jedinice za intervencije u nepristupačnim područjima ili pri tehnološkim i ekološkim nesrećama. Njihovo angažiranje zavisi od vrste incidenta, geografskih karakteristika i organizacije nacionalnog sistema zaštite i spašavanja.
Oružane snage u pravilu nisu dio službi prvog odgovora u svakodnevnim intervencijama, ali u mnogim državama pružaju podršku tokom velikih prirodnih katastrofa, tehnoloških nesreća i drugih vanrednih situacija kada kapaciteti civilnih i sigurnosnih službi nisu dovoljni. Njihovo angažiranje uređeno je nacionalnim zakonodavstvom i provodi se na zahtjev nadležnih civilnih organa.
Savremeni sistemi službi prvog odgovora zasnivaju se na međusobnoj interoperabilnosti, odnosno sposobnosti različitih službi da koriste zajedničke komunikacijske sisteme, razmjenjuju informacije u stvarnom vremenu i djeluju prema usklađenim operativnim procedurama. Takav pristup omogućava efikasnije upravljanje incidentima, optimalno korištenje raspoloživih resursa i brže pružanje pomoći ugroženom stanovništvu.
Koordinacija službi prvog odgovora
Uspješno djelovanje službi prvog odgovora zasniva se na brzoj razmjeni informacija, jasno utvrđenim nadležnostima i koordiniranom radu svih službi koje učestvuju u odgovoru na vanredni događaj. Budući da nijedna služba samostalno ne može odgovoriti na sve posljedice velikih nesreća ili katastrofa, savremeni sistemi upravljanja vanrednim situacijama razvijeni su tako da omogućavaju zajedničko planiranje, međusobnu komunikaciju i koordinirano djelovanje različitih organizacija.
Koordinacija započinje prijemom dojave u operativnom ili dispečerskom centru, gdje se prikupljaju osnovne informacije o događaju, procjenjuje njegova priroda i određuju službe koje će biti upućene na mjesto intervencije. U mnogim državama građanima su na raspolaganju jedinstveni brojevi za hitne slučajeve, poput evropskog broja 112, dok pojedine države koriste zasebne brojeve za policiju, vatrogasce i hitnu medicinsku pomoć.
Dolaskom na mjesto događaja službe prvog odgovora provode početnu procjenu opasnosti, utvrđuju neposredne rizike za stanovništvo i spasilačke timove te određuju prioritete djelovanja. U zavisnosti od vrste incidenta uspostavlja se sistem rukovođenja intervencijom kojim se definišu odgovornosti pojedinih službi, raspodjela zadataka i način međusobne komunikacije.
U mnogim državama koordinacija intervencija provodi se primjenom Komandnog sistema za incidente ( – ICS), odnosno njegovih nacionalnih ili regionalnih prilagodbi. Ovaj model omogućava jedinstvenu organizaciju rukovođenja bez obzira na broj uključenih službi, vrstu događaja ili administrativnu nadležnost. Njegova osnovna načela uključuju jedinstveno komandovanje, jasno definisane odgovornosti, zajedničku terminologiju, efikasno upravljanje resursima i kontinuiranu razmjenu informacija između svih učesnika intervencije.
Posebno važan element koordinacije predstavlja interoperabilnost, odnosno sposobnost različitih službi da koriste kompatibilne komunikacijske sisteme, razmjenjuju podatke u stvarnom vremenu i zajednički provode operativne postupke. Interoperabilnost obuhvata tehničke, organizacijske i proceduralne aspekte saradnje te se smatra jednim od osnovnih preduslova za efikasno upravljanje velikim nesrećama, prirodnim katastrofama i drugim vanrednim situacijama.
Kod incidenata s velikim brojem povrijeđenih ili istovremenim djelovanjem više službi koordinacija uključuje uspostavljanje zona rada, određivanje sigurnih prilaza i izlaza, provođenje trijaže, raspoređivanje raspoloživih resursa te stalnu procjenu razvoja situacije. Takav način rada omogućava da se pomoć pruža prema utvrđenim prioritetima, uz očuvanje sigurnosti pripadnika službi prvog odgovora i stanovništva.
Savremeni sistemi koordinacije sve više koriste digitalne komunikacijske mreže, geografske informacijske sisteme (GIS), satelitsku navigaciju, bespilotne letjelice i druge informacijske tehnologije koje omogućavaju praćenje događaja u realnom vremenu, razmjenu podataka između službi i efikasnije donošenje operativnih odluka.
Uloge i odgovornosti službi prvog odgovora