Dana 14. maja 2026. u pokrajini Ituri u Demokratskoj Republici Kongu (DR Kongo) proglašena je epidemija ebole. Riječ je o 17. epidemiji ebole u Kongu, koja je počela samo pet mjeseci nakon završetka prethodne epidemije. Pretpostavlja se da su se prve infekcije dogodile u januaru ili februaru 2026. u gradu Mongbwalu. Do početka augusta 2026. epidemija je postala najbrže rastuća epidemija ebole zabilježena do tada, kao i druga najveća prema broju oboljelih.
Epidemiju uzrokuje Bundibugyo ebolavirus, što je otežalo mjere suzbijanja jer su postojeći lijekovi za liječenje ebole odobreni za drugu vrstu virusa ebole, Zaire ebolavirus. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila je epidemiju vanrednim stanjem javnog zdravstva od međunarodnog značaja (PHEIC) 16. maja 2026.
Do druge sedmice augusta u Kongu potvrđeno je 2.214 smrtnih slučajeva od posljedica epidemije, dok su u Ugandi zabilježena dva smrtna slučaja. Epidemija se iz Iturija proširila na još pet pokrajina u Kongu: Sjeverni Kivu, Južni Kivu, Haut-Uélé, Tshopo i Bas-Uélé. Slučajevi su zabilježeni i u glavnom gradu Ugande, Kampali.
Slaba zdravstvena infrastruktura u regiji i oružani sukob koji je u toku otežavaju otkrivanje, liječenje i sprječavanje širenja bolesti. Smatra se da je stvarni obim epidemije znatno veći od broja potvrđenih slučajeva.
Pozadina
U Kongu je prethodno zabilježeno 16 epidemija ebole. Prije izbijanja 2026. zabilježene su dvije epidemije Bundibugyo virusa (BDBV). Prva je zabilježena 2007. i 2008. u Distriktu Bundibugyo u Ugandi, po kojem je virus dobio ime, a druga 2012. u gradu Isiro u Kongu. Procjenjuje se da stopa smrtnosti od infekcije ovim virusom iznosi između 25% i 50%.
Ne postoji odobrena vakcina niti lijek posebno namijenjen za liječenje infekcije Bundibugyo virusom. Istraživanje provedeno na makakijima ukazuje na mogućnost da bi vakcina Ervebo, odobrena protiv Zaire ebolavirusa, mogla pružiti djelimičnu zaštitu i protiv Bundibugyo virusa. Međutim, SZO je ocijenila da dostupni dokazi nisu dovoljni i preporučila da se ova vakcina ne koristi u aktuelnoj epidemiji.
Regionalni problemi mini|desno|300px|Karta oružanih grupa koje su djelovale u pokrajinama Ituri i Kivu u februaru 2025.
Epidemija je počela u Ituri, pokrajini na istoku Konga koja ima dugu historiju etničkih sukoba. Područje je bogato vrijednim mineralima, uključujući zlato, kalaj, volfram i tantal, koji se uglavnom dobivaju putem zanatskog rudarstva. Oružane grupe, među kojima su Savezničke demokratske snage (ADF), CODECO i M23 (koji podržava Ruanda), bore se za kontrolu nad unosnim rudarskim područjima. Borbe i ograničenja koja nameću oružane grupe otežavaju pristup humanitarne pomoći, ometaju pružanje pomoći, ograničavaju kretanje civila i smanjuju dostupnost osnovnih usluga.
Velika kretanja izbjeglica i prekogranična putovanja, kao i kretanje povezano s rudarskim aktivnostima, otežavaju epidemiološko praćenje kontakata osoba kod kojih je potvrđena infekcija. Status Iturija kao trgovačkog i migracijskog centra dodatno povećava rizik od širenja bolesti na šire područje.
Kultura i dezinformacije
Tradicionalni obredi sahranjivanja u ovoj regiji često traju nekoliko dana. Oni mogu uključivati pranje i odijevanje tijela umrle osobe, njegovo prenošenje u zavičaj predaka te dodirivanje tijela tokom obreda ukopa. Takve prakse izlažu ožalošćene riziku od zaraze. Za razliku od toga, sigurne prakse sahranjivanja podrazumijevaju da se tijelo odmah stavi u zapečaćenu vreću i preveze na određeno mjesto za ukop. Zbog toga može doći do sukoba između zdravstvenih radnika i tradicionalnih običaja.
Zabilježeno je nekoliko napada na zdravstvene radnike, posebno one koji učestvuju u sahranama, podstaknutih dezinformacijama o bolesti i motivima humanitarne pomoći.
Epidemiologija
Virusi ebole endemski su u centralnoj i zapadnoj Africi. Šišmiši su često prirodni rezervoari virusa, iako to za ovu vrstu virusa nije potvrđeno. Virus može zaraziti i druge sisare koji se hrane šišmišima, a na ljude se može prenijeti kontaktom sa zaraženim šišmišima, njihovim lešinama ili mesom divljači.
Virus se među ljudima prenosi bliskim i neposrednim kontaktom s tjelesnim tekućinama oboljele ili umrle osobe, zbog čega su članovi uže porodice zaražene osobe i zdravstveni radnici izloženi posebno velikom riziku od infekcije.
Hronologija epidemije
Prema riječima Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa, direktora Svjetske zdravstvene organizacije, epidemija je mogla početi već u januaru. Na osnovu modela širenja Bundibugyo virusa procjenjuje se da je virus prešao sa životinja na ljude u januaru ili februaru, pri čemu se sredina ili druga polovina februara smatra najvjerovatnijim periodom prijenosa sa životinja na ljude. Istraživanje ukazuje na mogućnost da je epidemija počela tokom sahrane jednog pastora u Mongbwaluu 4. februara, što bi značilo da je pastor mogao biti prvi zaraženi slučaj. Tokom sahrane kovčeg je oštećen, a članovi porodice bili su u kontaktu s tijelom. Iako kod pastora nije bila dijagnostikovana ebola, nakon njegove sahrane prijavljeno je gotovo 50 drugih osoba koje su umrle od simptoma sličnih eboli, među kojima je bilo i nekoliko njegove braće.
Najraniji poznati sumnjivi slučaj (indeksni slučaj) u Ituriju bio muškarac koji je 24. aprila 2026. počeo ispoljavati hemoragijske simptome. Rani prijenos infekcije unutar domaćinstva dogodio se kada je jedan član porodice razvio simptome 26. aprila i preminuo narednog dana. Indeksni slučaj preminuo je 28. aprila. Dana 23. maja Crveni križ saopštio je da su tri njegova radnika, koja su preminula između 5. i 16. maja, zaražena ebolom 27. marta vjerovatnim kontaktom s tijelima umrlih u Mongbwaluu, prije nego što je epidemija bila identifikovana.
Mogući znakovi izbijanja epidemije prijavljeni su 30. aprila, iako su početni testovi u Buniji bili negativni na Zaire ebolavirus, nakon čega su uzorci poslani u laboratorij Nacionalnog instituta za biomedicinska istraživanja (INRB) u Kinšasi. Dana 5. maja SZO je obaviještena o mogućoj epidemiji ebole u Ituriju i uputila je tim za odgovor na epidemiju. Dana 14. maja INRB je potvrdio osam slučajeva filovirusne etiologije koja nije bila uzrokovana Zaire ebolavirusom. Genomskim sekvenciranjem 15. maja utvrđeno je da pripada vrsti Bundibugyo ebolavirus. Istog dana Uganda je proglasila epidemiju nakon potvrde uvezenog slučaja.
Dana 15. maja kongoansko Ministarstvo javnog zdravstva, higijene i socijalne zaštite službeno je potvrdilo epidemiju bolesti uzrokovane virusom ebole u pokrajini Ituri, uz 246 sumnjivih slučajeva. Do 16. maja slučajevi, potvrđeni ili sumnjivi, zabilježeni su u tri zdravstvene zone u Ituriju: Buniji, Mongwalu i Rwampari. Slučajevi su potvrđeni i u glavnom gradu Konga, Kinšasi, te glavnom gradu Ugande, Kampali.
Dana 16. maja SZO je saopštila da je u Ituriju laboratorijski potvrđeno osam slučajeva infekcije Bundibugyo virusom, jedan slučaj u Kinšasi i dva slučaja u Kampali. Zbog pojave neuobičajenih grupa sumnjivih slučajeva na više područja istočnog Konga, SZO nije mogla utvrditi geografski obim epidemije niti stvarni broj zaraženih. Zajedno s potvrđenim slučajevima u Ugandi, koji su ukazivali na međunarodni rizik, to je dovelo do odluke SZO da epidemiju proglasi vanrednim stanjem javnog zdravstva od međunarodnog značaja.
Dana 17. maja zdravstvene vlasti potvrdile su pozitivan slučaj u Gomi, gradu u pokrajini Sjeverni Kivu koji se nalazi pod kontrolom Pokreta 23. mart, nakon što je žena zaražena ebolom doputovala tamo iz Iturija. SZO je 17. maja saopštila da je slučaj prethodno prijavljen u Kinšasi nakon ponovljenog testiranja bio negativan.
Dana 18. maja slučajevi su identifikovani u Butembu, gradu u pokrajini Sjeverni Kivu koji je bio jedno od žarišta epidemije ebole u Kivuu, kao i u zdravstvenoj zoni Nyakunde u Ituriju. Istog dana SZO je izvijestila da je u Kongu zabilježeno 516 sumnjivih slučajeva i 131 smrtni slučaj, uz 33 potvrđena slučaja i četiri potvrđena smrtna slučaja u četiri zdravstvene zone u pokrajini Ituri i tri zdravstvene zone u pokrajini Sjeverni Kivu. U Ugandi su u Kampali zabilježena dva potvrđena slučaja i jedan potvrđeni smrtni slučaj.
Dana 21. maja glasnogovornik Saveza rijeke Kongo saopštio je da je kod pacijenta koji je preminuo u ruralnom području u blizini glavnog grada pokrajine Bukavua u Južnom Kivuu potvrđena ebola. Pacijent je prethodno doputovao u pokrajinu iz glavnog grada Kisangani, u pokrajini Tshopo.
Dana 22. maja SZO je podigla procjenu rizika od ebole u Kongu sa "visokog" na "veoma visok". Regionalni rizik ostao je "visok", dok je globalni rizik i dalje ocijenjen kao nizak.
Dana 29. maja Ministarstvo zdravlja Konga izmijenilo je ukupan broj sumnjivih slučajeva tako što je iz statistike izuzelo slučajeve za koje je istraživanjem utvrđeno da nisu povezani s ebolom, kao i sumnjive smrtne slučajeve za koje su se rezultati istraživanja čekali. SZO je isto učinila 2. juna, objavivši da je nakon dodatnih testiranja samo 116 od ukupno 906 slučajeva i dalje bilo klasifikovano kao sumnjivo.
Dana 29. maja potvrđeni slučajevi zabilježeni su u Beniju, gradu u pokrajini Sjeverni Kivu koji je bio jedno od žarišta epidemije ebole u Kivuu.
Dana 20. juna broj potvrđenih slučajeva u Kongu dostigao je 1.003.
Dana 24. juna Francuska je potvrdila prvi slučaj nakon što se ljekar koji je boravio u Kongu u okviru humanitarne misije vratio u zemlju.
Dana 29. juna mediji su izvijestili da se ebola proširila na Haut-Uélé, četvrtu pokrajinu Konga pogođenu epidemijom.
Dana 30. juna pojavili su se i izvještaji da je tijelo preminule trudnice u Kisangani, glavnom gradu pokrajine Tshopo, bilo pozitivno na ebolu. Žena je preminula u Buniji 27. juna, nakon čega je njeno tijelo prevezeno u Kisangani.
Do 4. jula broj umrlih premašio je 500.
Dana 11. jula Sjedinjene Američke Države potvrdile su da je njihov državljanin, koji je radio za humanitarnu organizaciju na suzbijanju epidemije u Kongu, bio pozitivan na virus ebole.
Dana 13. jula broj potvrđenih slučajeva u DR Kongu dostigao je 2.000.
Dana 15. jula humanitarna organizacija Ljekari bez granica opisala je epidemiju kao "treću najveću i najbrže rastuću epidemiju bolesti uzrokovane virusom ebole zabilježenu do tada", ističući da zajednice izvan većih urbanih područja i dalje nemaju odgovarajuću podršku.
Do 22. jula broj umrlih premašio je 1.000.
Dana 24. jula broj potvrđenih slučajeva u Kongu dostigao je 3.000.
Dana 2. augusta SZO je saopštila da je riječ o drugoj najvećoj epidemiji bolesti uzrokovane virusom ebole u historiji, iza epidemije ebole u Zapadnoj Africi iz perioda 2013–2016.
Dana 7. augusta broj potvrđenih slučajeva u Kongu dostigao je 4.000.
Do 9. augusta broj umrlih premašio je 2.000.
Dana 13. augusta Kongo je prijavio smrtni slučaj povezan s ebolom u glavnom gradu pokrajine Bas-Uélé, čime je virus prvi put zabilježen u toj pokrajini.
Epidemija po državama
Statistika po državama
+Statistika zaraze virusom Bundibugyo (BDBV)DržavaSumnjivislučajeviPotvrđeni slučajeviSlučajeviUmrli (%)OporavljeniIzvorDemokratska Republika Kongo3124.7272.21446,8%976Uganda—20210%18Francuska—100%1Ukupno3124.7482.21646,7%995
Statistika po pokrajinama
+PokrajinaSumnjivislučajeviPotvrđeni slučajevi SlučajeviUmrli (%)Ituri1574.0201.74543,4%Sjeverni Kivu149 569404 71,0%Gornji Uélé51235746,3%Tshopo011654,5%Južni Kivu13133,3%Donji Uélé011100,0%Ukupno3124.7272.21446,8%
Podaci po pokrajinama nisu dostupni u najnovijim izvještajima.
Zemlje sa široko rasprostranjenim prijenosom
Kongo
Ministarstvo javnog zdravstva, higijene i socijalne zaštite Konga javno je potvrdilo epidemiju bolesti uzrokovane virusom ebole u pokrajini Ituri 15. maja.
Do 13. augusta slučajevi su zabilježeni u 55 zdravstvenih zona u šest pogođenih pokrajina Konga: u 28 od ukupno 36 zdravstvenih zona u Ituriju, 12 od 34 u Sjevernom Kivuu, jednoj od 34 u Južnom Kivuu, šest od 13 u Haut-Uéléu, sedam od 23 u Tshopu te jednoj od 11 u Bas-Uéléu.
Zemlje s ograničenim lokalnim slučajevima
Uganda