Bosna i Hercegovina (skraćeno: BiH) je država u jugoistočnoj Europi. Graniči s Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom. Po svom uređenju izrazito je složena s elementima između federalne i konfederalne države: čine je dva entiteta – Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska te Brčko distrikt. Neovisnost je stekla 1. ožujka 1992. godine nakon odluke građana BiH referendumom o neovisnosti.
U BiH žive tri konstitutivna naroda: Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Prema popisu iz 2013. godine imala je 3 531 159 stanovnika. Sarajevo je glavni i najveći grad države.
BiH je kandidat za članstvo u Europskoj uniji i u NATO-u od travnja 2010. godine kada je potpisala Akcijski plan za članstvo na samitu u Tallinnu. Osim toga, članica je i pridruženi član mnogih međunarodnih organizacija: Vijeća Europe od travnja 2002. godine, Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), CEFTA-e, promatrač u Organizaciji islamske suradnje (OIC) itd. Članica je i osnivač Sredozemne unije od njezina osnutka u srpnju 2008. godine.
Povijest
Prapovijest i antika Ostatci iz starijega kamenog doba u BiH pronađeni su u Varvari (strugalice, šiljci, oruđe, oružje) i u špilji u Badnju (gravura koja prikazuje napadnutoga konja), a iz mlađega kamenog doba u Zelenoj pećini, Ravlića pećini, Lisičićima i Butmiru gdje su nađene zemunice, ostatci kostura, glinene figure itd.
Među najznačajnije lokalitete iz metalnoga doba ubrajaju se Donja Dolina i prostor Ošanića (gdje se prije nalazio grad Daorson).
U prvim stoljećima poslije Krista, Bosna je bila dio Rimskoga Carstva. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali Bizant i zapadni nasljednici Rima.
Dolazak Slavena
Hrvati, a i Srbi na krajnjem istoku, naselili su se u 7. stoljeću, a većina današnje BiH je bila dio Hrvatske u 9. stoljeću. Uz izuzetak današnjeg istoka Hercegovine i Huma većinom 10. i 11. stoljeća Bosna je sastavni dio hrvatskog kraljevstva. Nakon Pacte Convente i dolaska na vlast dinastije Arpadovića u istočnim dijelovima današnje BiH jačaju devolucijski procesi prema ostatku Hrvatskog kraljevstva. Bosanska Banovina kasnije postaje kraljevstvom (1377. samoproglašena, a 1461. je priznaje papa Pio II.) hrvatsko-ugarski vladari su nazivali Ramom i u svoj kraljevski naslov su pridodali rex Ramae (kralj Rame). Mnogi hrvatski povjesničari (počevši od V. Klaića, pa nadalje) samu čežnju za neovisnošću vide u otporu koji su hrvatski plemići pružali prema kralju strane krvi.
Srednji vijek 230px|lijevo|thumb|Hrvoje Vukčić Hrvatinić Sve do sredine 12. stoljeća, naziv Bosna uporabljala se samo za malo područje gornjeg toka rijeke Bosne, koje je u raznim periodima pripadalo bizantskoj, hrvatskoj ili srpskoj državi. Od oko 1200. Bosna je razvila vlastitu političku individualnost, koju je uspjela održati tijekom dva i pol stoljeća, iako je formalno bila pod vrhovništvom Ugarske. Tijekom tog perioda povremeno je bila posve nezavisna i proširila svoj teritorij na sve strane na račun susjeda. Potkraj 12. stoljeća tu se razvila i posebna bosanska crkva, čiji su pripadnici sebe zvali „krstjanima". Uporabljali su narodni jezik i, kako se čini, istočni obred, a na čelu joj je bio domaći biskup. Veliki dio klera, feudalni gospodari i stanovništvo, kao i otprilike polovica bosanskih vladara, bili su sljedbenici ili su tolerirali lokalnu Crkvu. Papa, ugarska i srpska država, smatrali su je heretičkom. Pod papom, ugarsko-hrvatski kraljevi su vodili više križarskih ratova protiv Bosne kako bi iskorijenili herezu. Oko 1250. papa je sjedište bosanske biskupije preselio van Bosne, ali to je Katoličku Crkvu u Bosni samo još više oslabilo, dok se bosanska crkva širila. U 13. i 14. stoljeća, pape su u Bosnu poslale dominikance, a poslije i franjevce kao misionare i inkvizitore da iskorijene herezu.
U 14. i 15. stoljeću broj stanovnika je teško odrediti, ali se pretpostavlja da je bio između 500.000 i milijun. Specifičnost srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma bijaše i Crkva bosanska. Povjesničari smatraju da je većina stanovništva u tom razdoblju bila katolička, uz dio pravoslavnih na istočnijim područjima. Svi vladari bili su katolici (dinastija Kotromanić), dok su neki najutjecajniji feudalci, kao Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Stjepan Vukčić Kosača bili krstjani. Prvi kralj je bio Tvrtko I., a posljednji Stjepan Tomašević. Bosna je kao kraljevina opstala do 1463. godine, kada njena istočna (Zemlja Pavlovića) i središnja područja (Kraljeva zemlja), osvajaju Osmansko Carstvo. Dana 25. listopada 1478. pretposljednja bosanska kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je u Rimu. Kraljevina Bosna je bila katolička i zapadno orijentirana kraljevina, ali i uticajem s istoka što se vidi na primjeru bizantizacije titula nakon krunjenja Tvrtka. Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je veliki vojvoda bosanski i herceg splitski, jedan od najmoćnijih velikaša nosio je titulu potkralj Dalmacije i Hrvatske, veliki vojvoda bosanski i knez Donjih kraja. Kovao je vlastiti novac.
BiH u Osmanskom Carstvu
Tijekom turske vlasti, širenjem i skupljanjem teritorija pod osmanlijskom vlašću na njezinom području se skupilo dosta ljudi koji su prešli na islam. Prema tvrdnjama bosanskih franjevaca katoličko stanovništvu u trenutku pada Bosne je brojilo oko 750, krstjansko 80, a pravoslavno oko 30 tisuća odraslih duša. Pred velikosrpsku invaziju, u Bosni i Hercegovini, četiri stotine godina kasnije, živio je u BiH jednak broj Hrvata svih uzrasta. Prihvaćanjem Islama, a i dankom u krvi, oduzimanjem djece, mnogim je pravoslavnim i katoličkim konvertitima pružena prilika dospjeti do visokih časti na osmanskom dvoru, poput Velikih Vezira Mehmed-paše Sokolovića ili utemeljitelja i admirala turske mornarice Mehmed-paše Pialija, Hrvata iz Dalmacije. Turci su vladali Bosnom do 1878. godine, a kako su se na području BiH najduže održali, ona je bila predmetom doseljavanja muslimana iz svih okolnih zemalja, čim su Turci u njima izgubili vlast. Godine 1878. ona postaje protektorat Austro-Ugarske.
Međutim, slavenski pokreti u susjednim državama radili su na ujedinjenju južnih Slavena.
Austro-ugarsko doba
thumb|200px|Zaposjedanje BiH 1878. Godine 1878. Bosna i Hercegovina, odlukom Berlinskog kongresa, postaje sastavni dio Dvojnog kraljevstva Austro-Ugarske. Tada se unutar Dvojnog kraljevstva, a usporedno i u okolnim zemljama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Europe. Povod za Prvi svjetski rat bio je sarajevski atentat u ljeto 1914. godine, kojeg je izvršio Gavrilo Princip, "Gavrilo Princip u ljeto 1914. godine pucanjem iz svog pištolja, sa dva metka, smrtno ranio Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek." pripadnik tajne organizacije "Mlada Bosna". "On je ujedno i kontrolirao ekstremističku organizaciju "Mlada Bosna", koja je izvršila atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda."
Prvi svjetski rat
Prvi svjetski rat je počeo kad je austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand ubijen u Sarajevu.
Tijekom Prvoga svjetskog rata mnogo je stanovnika Bosne i Hercegovine iz sva tri naroda bilo unovačeno u austro-ugarsku vojsku i upućeno na granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Osobito je bila jaka koncentracija uzduž rijeke Drine, te granice kultura i civilizacija tijekom brojnih stoljeća. U početku rata imala je Srbija početne uspjehe, njezina vojska je čak prešla Drinu i upala u istočnu Bosnu. Tada je austro-ugarska vojska pod vodstvom dvojice generala Hrvata, Stjepana Sarkotića i Luke Šnjarića, potukla Srbe kod Han Pijeska i odbacila ih preko Drine.
Srbija i Crna Gora bile su 1915. godine ipak vojnički potučene, njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke povukla i dokopala Krfa. Nakone oporavka na Krfu i solunskog bojišta nakon kojega se uz zapadne saveznike Francusku i Englesku uspjela 1918. godine s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske (Bačku, Banat i Baranju) i napokon i u Sloveniju. Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u Prvome svjetskom ratu, iako je doživljavala uglavnom poraze, nastojala sve te zemlje samo priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njezinom izlazu na Jadransko more. U tim planovima su Bosna i Hercegovina imale središnje mjesto. Te pokrajine i tada oko 40 posto Srba u njihovom stanovništvu, trebale su biti most prema Srbima u Hrvatskoj, poglavito na području bivše Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Na taj bi se način sav srpski i crnogorski narod, dakle pravoslavni živalj, našao u jednoj državi u kojoj bi Srbi bili prvi, najveći i vladajući narod.
BiH u Kraljevini Jugoslaviji
Nakon raspada Austro-Ugarske, Bosna i Hercegovina je ušla u Jugoslaviju. Unutar nje je prvih 10 godina očuvana kao cjelina, a kasnije podijelila se na 4 banovine, čija su središta većinom bila izvan BiH (Split, Podgorica...). Uspostavom Banovine Hrvatske, pokušavaju se riješiti hrvatsko-srpski problemi po etničkim granicama.
U Drugome svjetskom ratu cijela BiH potpada pod NDH, a pojedini muslimani iz Bosne proglašavaju se "islamskim Hrvatima" povećavajući postotak Hrvata preko polovice (sličan postotak su imali i katolici). Nakon rata je osnovana socijalistička Jugoslavija, unutar koje je Bosna i Hercegovina postala jedna od republika, a sastojala se od 3 jednakopravna naroda.
Drugi svjetski rat
Nezavisna Država Hrvatska Početkom Drugoga svjetskog rata pod vodstvom Ante Pavelića osniva se 10. travnja 1941. godine Nezavisna Država Hrvatska (NDH), u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina. Znatan dio bosanskohercegovačkih Hrvata i Muslimana sudjeluju kao pripadnici vojske NDH (ustaše, domobrani) dok nekolicina Bošnjaka zauzima vodeće položaje u vlasti kao ministri u vladi NDH kao npr. braća Osman Kulenović i Džafer-beg Kulenović, te Ademaga Mešić kao ustaški doglavnik i ini. Dio Srba bori se na strani četnika, te sudjeluju u progonima Hrvata i Bošnjaka.
Narodnooslobodilački pokret thumb|225px|desno|Most kod Jablanice, srušen tijekom Bitke na Neretvi Jedan dio Muslimana, Srba i Hrvata aktivno sudjeluju u antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita, dajući znatan doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi i konačnom oslobođenju Jugoslavije od stranih okupatora. Na teritoriju Bosne i Hercegovine vode se neke od najžešćih bitaka (Neretva, Kozara, Sutjeska, Drvar) Drugog svjetskog rata na području jugoistočne Europe. U Mrkonjić Gradu su 25. studenoga 1943. godine postavljeni temelji suvremene Bosne i Hercegovine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a. Dok su u Jajcu 29. studenoga iste godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a postavljene osnove nove, socijalističke Jugoslavije, u sklopu koje je i tronacionalna Narodna Republika Bosna i Hercegovina, kasnije SR Bosna i Hercegovina bila jedna od šest ravnopravnih republika.
U BiH je stradalo oko 300 000 osoba za vrijeme Drugog svjetskog rata.
BiH u Socijalističkoj Jugoslaviji
Neovisnost i rat u BiH
Nakon izbora 1990., BiH je proglasila suverenost u listopadu 1991. godine, a zatim je uslijedio referendum za razdruživanje od Jugoslavije (veljača 1992.). Na referendumu se većina stanovništva odlučila za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.