mini|desno|280px|Najpoznatija piratska zastava, inačica koju su koristili Edward England, "Black Sam" Bellamy i John Taylor. Pirati (grč. , pirat) su pljačkaši koji vrše razbojstva na moru, ponekad i na obali.Pomorska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, drugo izdanje, 1983., pojam "Piratstvo" Piratstvo (eng. piracy) je nastalo još u antičkim vremenima ali najviše se raširilo tijekom 17. stoljeća na Karibima iliti Novom svijetu. Iako je početkom 19. stoljeća bilo gotovo iskorijenjeno, krajem 20. stoljeća ponovo se pojavilo. Danas pirati najviše djeluju na Tihom i Indijskom oceanu i veliki su problem za međunarodnu trgovinu. Piratstvo se ne bi trebalo miješati s gusarenjem, koje je kroz povijest bilo legitiman oblik ratovanja na moru.Pomorska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, drugo izdanje, 1983., pojam "Gusarstvo"
Piratstvo kroz povijest Antički i srednjovjekovni pirati lijevo|mini|Drakkar, brod Vikinga, pirata sjeverne Europe Antičko doba obilovalo je piratima koji su svojim brzim galijama terorizirali sve obale Sredozemnog mora. Još od vremena drevnih Egipćana oni su pljačkali trgovačke brodove. Grci, Egipćani, Kartažani i Rimljani nisu bili u stanju osigurati prisutnost jakih flota na moru i piratske su zajednice postojale na mnogim otocima. Jednom prilikom pirati su zarobili Julija Cezara i zadržali ga radi otkupnine.Konstam, The History of Pirates, str. 27. Na istočnoj obali Jadrana kao pirati su se najviše istakli Iliri koji su pljačkali grčke kolonije i brodove. Tek kada je rimski general Pompej Veliki 67. godine prije Krista sa stotinama brodova proveo veliko antipiratsko čišćenje, Sredozemlje je bilo sigurnije za trgovinu.Konstam, The History of Pirates, str. 19. Grčki povjesničar Tukidid je za pirate rekao da su se proširili:"čim su se počele razvijati pomorske veze među zemljama. Na čelu su im bili ljudi koji su, premda ne osobno najsiromašniji, nastojali steći korist za sebe i nahraniti slabe. Naišavši na narode bez bedema, koji su živjeli u gradinama, pljačkali su ih i odatle izvlačili sredstva za opstanak. Ta aktivnost nije bila ništa sramotno i čak je donosila stanovitu slavu."Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, str. 142.
Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva kao pirati najviše su se isticali Vikinzi, pomorski narod sa sjevera Europe. Oni su svojim brzim brodovima tipa drakkar doplovili do Britanije, Rusije, Italije, Afrike i Amerike, pljačkajući sve na svom putu nekoliko stoljeća. No kasnije su se s vremenom okrenuli trgovini.
U drugoj polovici srednjeg vijeka morima sjeverne Europe počinju ploviti pirati svih nacija i pljačkati trgovačke brodove i gradove. Nerijetko su to činili s ovlaštenjem pojedinih vladara čime se rađa gusarstvo (eng. privateering), pljačkanje na moru ovlašteno zakonom i smatrano dijelom regularnog ratovanja. Godine 1392. njemački pirati osvajaju grad Bergen što dovodi do toga da trgovci i zemlje ojačavaju svoje brodove i stvaraju trgovačke i političke saveze poput Hanze što će na kraju dovesti do gušenja sjevernoeuropskog piratstva.Konstam, The History of Pirates, str. 39
Pirati Sredozemlja u 15. i 16. stoljeću mini|120px|Hajreddin Barbarossa, poznat kao Crvenobradi, vođa sjevernoafričkih korsara Korsari Korsarima (eng. corsairs) se u početku nazivalo sve pirate i gusare koji su djelovali na Sredozemlju tijekom 15. i 16. stoljeća, podjednako kršćane i muslimane, ali taj naziv kasnije počinje označavati samo francuske gusare. Za muslimanske korsare iz sjeverne Afrike počinje se koristiti naziv Berberski pirati.
Berberski pirati/korsari su bili stanovnici sjevernoafričkih muslimanskih područja (Berberska obala) koji su pod zaštitom Otomanskog carstva pljačkali kršćanske brodove na Sredozemlju. Vodeći vjerski rat smatrali su se gusarima, ali za Europske države oni su bili obični pirati. Koristili su brze galije i svojim brojnim posadama lako svladavali protivničke brodove. Zarobljenike su prodavali u roblje ili ih ucjenjivali radi otkupa. Na vrhuncu moći bili su tijekom 16. stoljeća, a početkom 17. njihova snaga počinje opadati da bi do 1650. gotovo potpuno nestali. Njihov najpoznatiji vođa je bio Hajreddin Barbarossa koji je imenovan admiralom u ratnoj mornarici Otomanskog carstva. Najveća utočišta bili su im Tripoli, Alžir i Tunis. Zanimljivo je da je među njima ponekad bilo i bivših kršćanskih gusara koji su završetkom ratova i ostavši bez posla, prelazili u redove sjevernoafričkih korsara i napadali brodove svojih bivših zaštitnika.
Piratstvo na Karibima Bukanirsko doba Nakon Kolumbova otkrića Amerike 1492. najveće pomorske sile toga vremena Španjolska i Portugal krenule su stvarati kolonije u Srednjoj i Južnoj Americi (iliti Zapadnoj Indiji, kako ju je Kolumbo nazvao). Najviše kolonija osnovala je Španjolska dok se Portugal više orijentirao na trgovinu s Indijom i dalekim Istokom. Ipak, Portugal je osnovao nekoliko važnih i bogatih kolonija u Južnoj Americi te u dogovoru sa Španjolskom prisvojio istočni dio Južne Amerike dok je Španjolska prisvojila zapadni. Porobivši srednjoameričke domorodačke narode Inka, Maya i Asteca, Španjolci su stekli kontrolu nad brojnim rudnicima plemenitih metala koje su počeli dovoziti u Španjolsku. Zbog velikog rasta španjolskog bogatstva i druge europske države počinju osnivati kolonije na Karibima radi iskorištavanja prirodnih bogatstava Novog svijeta. Krajem 16. i početkom 17. stoljeća diljem Kariba nastaju kolonije Engleske, Francuske i Nizozemske, a krajem 17. stoljeća i Danske. No u usporedbi sa španjolskim kolonijama sve druge su bile malobrojne i slabo razvijene. lijevo|150px|mini|Bukaniri u čamcima napadaju španjolski galijun, ilustracija Howarda Pylea. Suparništvo među kolonijama i želja za trgovačkom premoći učinili su od Kariba područje neobjavljenog rata, što je doprinijelo razvoju razbojništva na moru. Veliko klasično doba piratstva trajalo je od 1560. do 1720. godine. Tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća grupa odmetnika i izbjeglica gotovo svih europskih nacija (većinom Francuza) naselila se na otoku Hispanioli. Nazivali su se bukaniri (eng. "buccaneers") i prvotno su bili lovci na divlje životinje. No željni brze zarade otiskivali su se na more i napadali španjolske brodove s blagom okrenuvši se otvorenom piratstvu. Tako su bukaniri, iako zadržavši staro ime, postali pirati, a najuspješniji su bili u razdoblju od 1640. do 1680. godine. Najpoznatiji među bukanirima bili su L'Olonnais, Michel le Basque, Nicholas Van Horn, Michel de Grammont, i Laurens de Graff. Dva najpoznatija bukanirska sjedišta su bila otok Tortuga nakon 1640. i grad Port Royal na otoku Jamajci nakon 1655. godine. Bukanirsko doba potrajalo je do 1680. kada su im francuske i engleske vlasti počele uskraćivati potporu. Posljednjom velikom akcijom bukanira smatra se pljačka Cartagene u Kolumbiji 1689. kada je 6500 bukanira i francuskih vojnika osvojilo bogati španjolski grad.Konstam, The History of Pirates, str. 90
Tortuga mini|Hispaniola, i na sjeveru otoka, Tortuga Tortuga (španjolski Kornjača) je otok uz sjevernu obalu otoka Hispaniola. Tijekom 17. stoljeća bio je čuven kao piratsko utočište. Danas potpada pod Republiku Haiti.
Godine 1625. engleski i francuski kolonisti odbjegli iz vjerskim ratovima zahvaćene Europe naselili su se na Tortugi i bavili se poljoprivredom. Godine 1629. Španjolci su napali Tortugu pobivši gotovo sve stanovnike da bi ga odmah zatim napustili. Preživjeli stanovnici željni osvete udružili su se s bukanirima s Hispaniole i započeli napade na španjolske brodove.Konstam, The History of Pirates, str. 92
Godine 1633. Francuzi su pokušali na Tortugi organizirati trgovinu crnim robljem dovedenim iz Afrike, ali ona nije zaživjela i 1635. se potpuno ugasila. Iste godine Španjolci su ponovo osvojili Tortugu da bi je opet napustili jer je otok bio premalen da bi za njih imao stratešku važnost. Engleski i francuski pirati tada su ponovo naselili otok, a uskoro su im se pridružili i nizozemski. Španjolci su zbog toga 1638. ponovo napali Tortugu, ali ovoga puta bili su poraženi. Od 1640. pirati i bukaniri s Tortuge počeli su se međusobno nazivati Bratstvo Obale (engleski Brethren of the Coast). Zbog neprestanih piratskih napada na njihove brodove Španjolci su 1654. ponovo napali Tortugu i osvojili je, ali pirati i bukaniri su se vratili već sljedeće godine i nastavili s pljačkanjem diljem Novog svijeta. Godine 1660. iz Francuske je na Tortugu stigao guverner koji je preuzeo vlast na otoku i počeo uvoditi red. Deset godina kasnije vrijeme bukanira počelo je prolaziti, a Tortuga se pod francuskom vlašću počinje pridržavati zakona. Pirati s Tortuge prelaze u francusku službu postavši gusarima ili, u većem broju slučajeva, napuštaju otok i premještaju se u Port Royal ili na Bahame. Do 1685. vrijeme bukanira je završilo. Samo piratstvo na Tortugi zakonom je zabranjeno 1713. godine.
Port Royal Port Royal (engleski Kraljevska luka) je bio centar trgovačke aktivnosti na otoku Jamajka sve do potresa 7. lipnja 1692. koji je uzrokovao da dvije trećine grada potone u Karipsko more. Bio je popularno mjesto za pirate koji su ondje trošili svoja bogatstva stečena na moru.Konstam, The History of Pirates, str. 93
mini|lijevo|Čitavi Karibi su bili piratsko lovište Nakon što su Englezi 1655. preoteli Španjolcima otok Jamajku nisu imali dovoljno vojnih snaga da obrane otok od španjolskog ili francuskog napada. Zbog toga je 1659. guverner Jamajke pozvao bukanire s Tortuge da se nasele na otoku i brane ga u slučaju potrebe. Rezultat je bio nastanak grada na južnoj obali Jamajke, Port Royala. Bukaniri i pirati osnovali su Port Royal iz više razloga. Nalazio se u blizini puteva španjolskih trgovačkih brodova pa je bio izvrsno polazište za brze napade. Luka je bila prostrana i dovoljno velika za smještaj velikog broja brodova te njihovo popravljanje i opskrbljivanje. Port Royal je bio početna točka za mnoge piratske i gusarske napade na španjolske brodove i naselja u Novom svijetu. Iz Port Royala, engleski gusar Henry Morgan napao je Panamu, Portobello i Maracaibo. John Davis, Roche Brasiliano, Edward Mansfield i ostali čuveni pirati naselili su se u Port Royalu.
Godine 1660. Port Royal bio je poznat kao "Sodoma Novog svijeta" gdje većinu stanovništva čine "pirati, koljači i prostitutke". Zahvaljujući bogatstvu koje su pirati otimali Španjolcima Port Royal je izrastao u jedan od najvećih gradova Novog svijeta i bio je ekonomski najvažnija engleska kolonija na Karibima. Svega nekoliko godina nakon nastanka Port Royala, dotadašnji glavni grad Jamajke, Spanish Town, mu je morao prepustiti svoju funkciju. Na vrhuncu popularnosti grad je imao po jednu krčmu na svakih deset kuća. Tijekom dvadesetogodišnjeg razdoblja koje je završilo 1692. u Port Royalu je živjelo 6500 ljudi. U gradu su se počeli naseljavati kovači, plemići, trgovci i zanatlije koji su živjeli u dvije stotine izgrađenih zgrada. Godine 1687. Port Royal je posjetilo 213 brodova, a gradsko bogatstvo se povećavalo iz dana u dan.
Nakon što je Henry Morgan 1674. postao zamjenik guvernera Jamajke, Port Royal se nekoliko godina nako toga počeo mijenjati. Pirati više nisu bili potrebni za obranu grada i otoka. Trgovina robljem postajala je sve važnija. Ugledni građani Port Royala izjavili su da je dobar glas grada narušen. Godine 1681. Jamajka je donijela antipiratske zakone.Konstam, Scourge of the Seas, str. 71, Umjesto da bude sigurno mjesto za pirate, Port Royal je postao mjesto njihovih smaknuća. Mnogi su pirati završili na vješalima u Port Royalu (Joseph Bannister) i bukaniri se premještaju na Bahamske otoke i započinju s napadima i na engleske brodove.