Njemačko gospodarstvo je, kao i gospodarstva drugih zapadnih zemalja, patilo zbog učinaka velike depresije koja je za sobom ostavila veliku nezaposlenost koja je uslijedila nakon sloma američke burze 1929. godine. Kada je Adolf Hitler postao kancelar 1933. godine, uveo je niz ekonomskih politika koje su za cilj imale popravak opće financijske situacije. Mjere su uključivale privatizaciju državne industrije, autarkiju i tarife na uvoz. Tijekom ovog perioda plaće su se povećale za 10,9%.Lee, Stephen (1996.). Weimar and Nazi Germany. Oxford: Heinemann. str. 86.  Politika smanjene vanjske trgovine i uvoza značila je da su mnoga do sad dostupna dobra Nijemcima bila uvelike ograničena (egzotično voće, perad, obuća i sl.).Evans, Richard J. "Business, Politics, and War." The Third Reich in Power. New York: Penguin, 2006., str. 392. Print

1934. godine, tadašnji nacistički ministar gospodarstva Hjalmar Schacht upoznao je narod s posebnim državnim mjenicama koje su Reichu omogućile da se ponovno naoruža bez ijedne potrošene reichmarke. Nove mjenice, zvane još i Mefo mjenice, omogućile su njemačkim poslovnim subjektima međusobnu bezgotovinsku trgovinu. Ove mjenice nisu se pojavljivale u ni jednom računovodstvenom aktu, odnosno nitko ih nije nigdje knjižio ni bilježio pa se njemačko naoružanje moglo odvijati ispod površine i daleko od oka javnosti. Između 1933. i 1939. godine državni proračun imao je prihode od 62 milijarde reichmaraka dok su troškovi državnog proračuna iznosili preko 100 milijardi reichmaraka (procjenjuje se kako se oko 60% proračuna trošilo na naoružavanje oružanih snaga i policije). Od 1939. godine nezaposlenost praktički nije ni postojala (oko 300 000 nezaposlenih).Lee, Stephen (1996.). Weimar and Nazi Germany. Oxford: Heinemann. str. 85. .

Politička ekonomija Trećeg Reicha Na početku svoje političke karijere Adolf Hitler nije se baš pretjerano bavio i zamarao ekonomskim pitanjima već ih je smatrao relativno nevažnima. 1922. godine Hitler je izjavio kako "nas svjetska povijest uči da ni jedna osoba nije postala moćna putem vlastite ekonomije te da ona može samo upropastiti osobu". Kasnije je izjavio kako je "ekonomija nešto od sekundarne važnosti".Henry A. Turner, Hitler's Einstellung, 1976., str. 90–91 Hitler i njegovi pristaše nacionalsocijalisti imali su vrlo idealističku koncepciju povijesti te su smatrali kako su svi ljudski događaju vođeni malim brojem izvanrednih individualaca koji su slijedili neke veće ideale te su smatrali kako ekonomska pitanja, pogotovo ona materijalistička, nisu predmet njihovog rada. Hitler je otišao toliko daleko da je okrivio sva prethodna Njemačka vodstva (još od Bismarcka) da su "Nijemce naveli na materijalizam" tako što su se oslanjali na mirnodopski rast ekonomije, a ne na ekonomsku ekspanziju putem rata.Turner, Henry A. (1985.). German Big Business and the Rise of Hitler. Oxford University Press. Upravo zbog ovih razloga nacisti nikad do kraja nisu definirali vlastiti ekonomski program. Originalni stranački program, nazvan još i "program 25 točaka", u svom je tekstu naglašavao nekoliko ekonomskih zahtjeva kao što su odricanje od svih ekonomskih dobitaka koji ne proizlaze iz vlastitog rada, nemilosrdne konfiskacije svih dobara koja su osvojena ratom, nacionalizaciju svih poduzeća koja su postala korporacije, dijeljenje profita u velikim poduzećima, ekstenzivni razvoj mirovinskog osiguranja za umirovljenike i sveobuhvatne reforme zemlje za nacionalne potrebe Omjer u kojem su nacisti slijedili ove inicijalne ekonomske smjernice bio je upitan i nije se uvijek poklapao s napisanim. Tijekom godina bilo je nekoliko pokušaja promjene samog programa. 1924. godine Gottfried Feder predložio je novi program od 39 točaka u kojem bi se dodale neke sasvim nove ekonomske smjernice, ali je Hitler 1925. zabranio bilo kakvu diskusiju oko forme i točaka programa. Smatrao je kako je njegov program nepovrediv i savršen te kao takav ne treba nikakve dorade.

Hitlerovi stavovi prema gospodarstvu i ekonomiji Hitlerovi pogledi na ekonomiju vrlo su diskutabilni i kao takvi su česti predmet debata koje vode povjesničari. S jedne strane Hitler je u jednom svom govoru rekao: "ako smo mi socijalisti, onda definitivno moramo biti antisemitisti i obrnuto... Kako netko tko je socijalist može ne biti antisemitist?" Također je govorio kako njegova interpretacija socijalizma nema nikakve veze s interpretacijom Karla Marxa te je smatrao kako Marxov socijalizam nije pravi socijalizam jer ne poštuje privatno vlasništvo. U kasnijim stadijima vladavine rekao je: "Socijalizam! Ukupno gledajući to je nesretna riječ... Što socijalizam zapravo znači? Ako ljudi imaju nešto za jesti i ako su zadovoljni, onda oni imaju vlastiti socijalizam." Termin za kojim je Hitler kasnije žalio, odnosno termin koji je htio upotrijebiti u imenu stranke jest "društveno revolucionarstvo". Hitler je poštovao privatno vlasništvo te je zagovarao kako svaka država mora poticati bilo kakvu privatnu inicijativu dok god ona ostane u nekakvim granicama. Drugom prilikom pak je rekao kako država mora imati sposobnost kontrolirati pojedince i njihovo privatno vlasništvo ako je to potrebno kako bi se zaštitili bilo kakvi državni interesi koji su važniji od interesa pojedinca i privatnog vlasništva. Kratko nakon stupanja na vlast Hitler je rekao: "nema više licenci, nema privatne sfere gdje individualac pripada sam sebi. To je socijalizam, a ne tako trivijalna pitanja poput mogućnosti privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju." Snažno je vjerovao kako je neimanje čvrstog ekonomskog programa jedna od glavnih vrlina njegove nacističke stranke, rekao je kako je "osnovna prednost njihove ekonomske teorije to što je oni nemaju." 

Iako se nije slagao za nikakvu određenu ekonomsku politiku, Hitler je često napadao i kritizirao ekonomske sustave drugih zemalja. Njegove kritike bile su prožete antisemitističkim stavovima i vjerovanjem kako su Židovi krivi za sve, tj. za kapitalizam i komunizam kojima se on protivio i suprotstavljao. Također je vjerovao kako se individualci i unutar vlastite države bore za bolji položaj i da takva nemilosrdna konkurencije može samo iznjedriti sposobne i superiorne individualce koji su budući nositelji politike države. U srpnju 1944. godine Hitler je održao posljednji govor pred publikom u kojem je govorio kako će nakon rata privatna inicijativa Nijemaca dostići najbolje trenutke do sada. Također vjerovao je da će budućnost i razvoj najviše ovisiti o količini privatne inicijative, odnosno njene promocije od strane vladajućih (Hitler je privatnu inicijativu vidio kao najvažniji preduvjet bitnih promjena). Tijekom tadašnjeg govora nije dobio očekivanu podršku ni pljesak, a industrijalci su bili razočarani Hitlerovim pragmatičkim načinom razmišljanja koji je potkopavao sva njegova početna obećanja vezana za industriju.

Predratno gospodarstvo (1933. – 1939.) mini|500px|Grafikon nezaposlenosti u periodu od 1933. – 1939.The Nazis and the German Economy Nacisti su došli na vlast usred velike ekonomske depresije te je u to vrijeme u Njemačkoj stopa nezaposlenosti bila oko 30%.DeLong, J. Bradford (February 1997.). "Slouching Towards Utopia?: The Economic History of the Twentieth Century. XV. Nazis and Soviets". econ161.berkeley.edu. University of California at Berkeley. Arhivirano od originala 11. svibnja 2008. Pristupljeno 21. travnja 2013.. Hjalmar Schacht imenovan je za novog predsjednika Reichbanke te je godinu kasnije, 1934. godine postao ministar gospodarstva. U početku svog mandata nastavio je politiku prošlog ministra koja se svodila na borbu protiv učinaka depresije tako što su se obavljali veliki javni radovi podržani velikim trošenjima državnog proračuna koji su državu odveli u veliki deficit (pr. izgradnja velikih autocesta i sl. putem javnih radova s ciljem stimuliranja ekonomije i smanjenja nezaposlenosti).Tooze, "The Wages of Destruction," 2007. Posljedično, nacistički državni javni dug 1939. godine iznosio je 37,4 milijarde reichmaraka.Götz Aly, Hitler’s Beneficiaries: Plunder, Racial War, and the Nazi Welfare State, New York, NY, Metropolitan Books, 2007., str. 39

Hitler je također trošio mnogo državnog proračuna na borbu protiv učinaka velike depresije putem velikih sustava socijalne skrbi. Privatizirao je određene socijalne institucije te je također nacionalizirao neke od njih kako bi postigao bar nekakav balans i umanjio učinke velike ekonomske krize.Götz Aly, Hitler’s Beneficiaries: Plunder, Racial War, and the Nazi Welfare State, New York: NY, Metropolitan Books, 2007., str. 50. NSV je također pokrenuo određene brze i ekspanzivne programe rješavanja socioekonomskih nejednakosti između Nijemaca. Joseph Goebbels 1944. godine javno je hvalio Hitlerov socijalni program govoreći: "mi i mi sami (op. a. nacisti) imamo najbolje socijalne mjere. Sve se radi za naciju".Victor Klemperer, I Will Bear Witness: A Diary of the Nazi Years, 1942-1945, Vol. 2, Random House, Inc., 2001., str. 317. Goebbels’ “Our Socialism” editorijal je napisan 30. travnja 1944.

Organizacija državnog blagostanja (NSV) 1939. godine davala je potporu za više od 17 milijuna Nijemaca.Richard J. Evans, The Third Reich in Power, 1933-1939, New York: NY, The Penguin Press, 2005., str. 489 Nacistički koncept kolektivizma uključivao je žrtvu onih koji imaju dobre prihode kako bi oni koji imaju manje dobili plaću ili socijalnu pomoć. NSV je pokretao preko 8000 dječjih vrtića, financirao kuće za odmor majki i rodilja, distribuirao socijalnu pomoć u vidu hrane za one koji nemaju i sl.

Nacističke mjere socijalnog osiguranja i pomoći uključivale su mirovinsko osiguranje, dodatke i poticaje za plaćanje stanarina, naknade za nezaposlene i invalide, financiranje staračkih domova, beskamatne zajmove za novopečene bračne parove te zdravstveno osiguranje (koje nije postojalo prije 1941. godine). Jedan od odjela NSV-a pomagao je putnicima na željezničkim postajama, pomagao je pri socijalizaciji bivših osuđenika, prihvaćao migrante povratnike iz inozemstva, borio se protiv ilegalnih droga i epidemija i sl. U svemu tome nedostajala je pomoć i skrb za beskućnike i fizički nesposobne osobe koje nisu mogle raditi, njih su nacisti proganjali i slali u sabirne logore u kojima su ubijani. Odjel za mlade NSV-a nadzirao je rad mladih, održava korektivne seminare i predavanja kako bi se mlade "navelo na pravi put" te je vodio brigu o smanjenju maloljetničke delinkvencije. Procjenjuje se kako su Nijemci 1930-tih godina plaćali oko 35% svog dohotka državi u obliku raznih poreza.

Iako je velika ekonomska depresija u svim zapadnim zemljama dovela do masovne nacionalizacije industrije, nacisti su dolaskom na vlast privatizirali brojne tvornice, brodogradilišta, željezničke pruge, brodske linije i socijalne organizacije. Hitler je ovim kontradiktornim potezom doslovno prekršio vlastitu politiku koja je bila napisana u programu od 25 točaka.Bel, Germà. Against the Mainstream: Nazi Privatization in 1930s Germany. Universitat De Barcelona, www.ub.edu/graap/nazi.pdf.Turner, Henry A. (1985.). German Big Business and the Rise of Hitler. New York: Oxford University Press. str. 77. . S druge strane nacistička administracija je u određenim periodima prije rata trebala dodatne resurse kako bi proizvodila oružje (ili za neku drugu namjenu) pa je u određenim slučajevima prvo nacionalizirala određene tvrtke (ponajprije one koje su se bavile proizvodnjom i obradom željeza) te ih potom podvrgle pod apsolutnu vlast NSDAP-a. Tvornice i tvrtke koje su ostale u privatnom vlasništvu često su dobivale velike državne poticaje i veliku državnu pomoć u bilo kakvim oblicima.