thumb|Car Henrik VI. i Konstancija, kraljica Sicilije (iz Liber ad honorem Augusti Petrusa de Ebula, 1196.) Henrik VI. iz dinastije Hohenstaufen (Nijmegen, jesen 1165. – Messina, 28. rujna 1197.) bio je rimsko-njemački kralj od 1169. da bi godine 1191. bio okrunjen za cara. Od 1194. pa do smrti također je bio sicilski kralj.
Henrik je bio drugi sin cara Fridrika Barbarosse i Beatrice od Burgundije. Godine 1186. oženio se Konstancom, koja je kao kći normanskog kralja Sicilije Rogera II. bila teta i nasljednica sicilskog kralja Vilima II. Posljednjih godina života svoga oca, Henrik je sve više djelovao samostalno. Nakon očeve smrti dolazi u sukob s vojvodom Henrikom Lavom koji nagodbom rješava tek 1194. Na Siciliji je nakon smrti kralja Vilima II. kraljem proglašen Tankred iz Leccea, unatoč Henrikovim zahtjevima za prijestolje. Pokušaj osvajanja Sicilije 1191. završio je neuspješno pred Napuljom.
Henrik je uspješno ugušio urotu knezova, kojoj su povod bili sukobi oko biskupije Lüttich, zarobivši engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca koji mu je morao platiti znatnu otkupninu i položiti zakletvu kao njegov vazal. Caru se 1194. posrećilo da osvoji Siciliju. 1195. i 1196. Henrik je pokušao preobraziti Sveto Rimsko Carstvo u nasljednu monarhiju dinastije Staufen, ali nije uspio zbog otpora knezova Carstva. Nije uspio ni ujediniti Siciliju s Carstvom zbog odbojnog stava Rimske kurije. Henrik je umro za vrijeme priprema za križarski rat čiji je cilj osim osvajanja Jeruzalema možda bilo i osvajanje Bizantskog Carstva.Joachim Ehlers in Bernd Schneidmüller/Stefan Weinfurter: Die deutschen Herrscher des Mittelalters Historische Porträts von Heinrich I. bis Maximilian I., str. 267
Historiografija smatra Henrika sposobnim i uspješnim, ali također i beskrupuloznim vladarom. Careva vladavina završila je neuspješno samo zbog njegove rane smrti.
Život Carev sin (1165. – 1185.) Henrik je rođen u jesen (vjerojatno u listopadu ili studenom) 1165. u Nijmegenu. Roditelji su mu bili car Fridrik I. Barbarossa i Beatrica od Burgundije.
thumb|right|150px|Fridrik I. sa sinovima, lijevo Henrik VI. (opatija Weingarten, iz kronike Welfa, oko 1180.)
Na Duhove 1169. car Fridrik je na saboru u Bambergu dao izbornim činom Henrika odrediti za rimskoga kralja. Razlog za to očito je bilo osiguranje nasljedstva. Osim toga, činilo se da knezovi nisu postavljali nikakve uvjete za taj izbor. Pregovori s Rimskom kurijom pobudili su nadu u okončanje šizme nastale 1160. izborom dvojice papa. Fridrik nije priznao Aleksandra III., ali to je kasnije trebao učiniti Henrik da bi kao nasljednik prijestolja mogao vladati u miru s papom. Također, čini se da je Fridrik želio da biskupi vjerni papi uzdignu Henrika za njegovog suvladara što, međutim, nije uspjelo zbog velikih carevih zahtjeva.Peter Csendes: Heinrich VI., str. 38 Henrik je 15. kolovoza 1169. u Aachenu okrunjen za kralja.
Henrik se kao kralj prvi put spominje kao svjedok u jednoj povelji iz 1173. Sljedeće četiri godine pratio je oca na vojnom pohodu u Italiju. U to ga je doba vjerojatno podučavao dvorski kapelan Gottfried von Viterbo.Csendes, Anmerkungen str. 222 Kroničari izvješćuju da je Henrik znao čitati i pisati, a navodno je znao i latinski. Gottfried izvješćuje o Henrikovoj bibilioteci u dvorcu Hagenau i njegovom zanimanju za filozofske studije.
Godine 1178. Henrik se s ocem preko Burgundije vratio u Njemačku. Otada je sve samostalnije politički djelovao. Dok mu se otac borio protiv bavarskog i saskog vojvode Henrika Lava, Henrik je prije svega djelovao na zapadu Carstva. Tako je godine 1182. posredovao u sukobu između francuskog kralja i grofa od Flandrije. Na saboru u Mainzu Henrik i njegov brat su 21. svibnja 1184. promovirani u vitezove. Iste je godine poveo vojni pohod protiv poljskog velikog vojvode Kazimira II. koji je završio Kazimirovim polaganjem vazalske prisege (čime je priznao vrhovnu vlast Svetog Rimskog Carstva). Car Fridrik Barbarossa započeo je najkasnije 1184. pregovore sa sicilskim kraljem Vilimom II. o vjenčanju sina Henrika s Vilimovom tetom Konstancom. Kako je Vilim bio bez djece,Csendes, str. 53. u vjenčanom ugovoru naglašeno je Konstancino nasljedno pravo na Sicilsko Kraljevstvo. Sicilijansko plemstvo također se obvezalo da će priznati Konstancina i Henrikova nasljedna prava. U listopadu iste godine Barbarossa je uzalud nastojao postići da Henrik bude okrunjen za cara.
Henrik u posljednjim godinama vladavine svoga oca (1185. – 1190.) Godine 1185. Henrik se pripremao na vojni pohod protiv Francuske da podupre Englesku koja je tada bila saveznica Carstva. Grofovi od Hennegaua i Flandrije nisu, međutim, sudjelovali u tom pohodu, tako da je s Francuskom sklopljen mir. 27. siječnja 1186. Henrik se u Milanu oženio Kostancom. Nakon toga oboje su okrunjeni za kraljeve Italije. Otada je Henrik također nosio titulu Cezara oslanjanjući se očito na antičku praksu vladanja kao i na carsku ideju Staufovaca temeljenu na rimskom pravu. Ova titula također se može smatrati i reakcijom na papino odbijanje da Henrika okruni za cara.Ehlers, str. 256. Napad na Cremonu izazvao je sukob s papom Urbanom III. Henrikova vojska je u Toskani pustošila Papinsku Državu sve do sklapanja mira u kolovozu 1186. Henrik je, rješavajući poslove Carstva, ostao u Italiji do kraja 1187. kada se vratio u Njemačku. U ožujku 1188. sudjelovao je na „Saboru Isusa Krista“ u Mainzu na kojem je car Fridrik Barbarossa objavio da ide u križarski rat. Kad je Brabarossa 1189. krenuo u Treći križarski rat, predao je vlast nad Carstvom Henriku koji je tada stupio u pregovore s papom oko uvjeta njegove krunidbe za cara. Papi je obećan povratak svih crkvenih imanja koje je zauzela vojska Staufovaca. U lipnju iduće godine car Fridrik I. Barbarossa umro je za vrijeme križarskog rata. Godine 1189. vojvoda Henrik Lav vratio se, sukladno ranijem dogovoru s carem, iz progonstva u Njemačku. Odmah je započeo rat protiv svojih protivnika u Saskoj. Kralj Henrik krenuo je nato u Sasku protiv Henrika Lava, ali je zbog zime morao ubrzo prekinuti vojni pohod. Osim toga, saznao je za smrt sicilskog kralja Vilima II. Na Siciliji su tada izbili nemiri. Većina baruna za kralja je izabrala Tankreda od Lecce čime nisu poštovali nasljedno pravo Henrika i Konstance. Tankred se okrunio, kako navode izvori, s papinim dopuštenjem.Annales Casinenses, 314 Izbila su neprijateljstva između Tankredovih pristaša i Henrikovih pristaša u Apuliji pod vodstvom grofa Rogera od Andrije. Henrik je nato poslao vojsku da pomaže Rogera.
1190. sasko plemstvo porazilo je Henrika Lava. Sredinom srpnja sklopljen je mir u Fuldi: Henrik Lav dobio je polovicu carskih prihoda u Lübecku, a zauzvrat morao je srušiti utvrde Lüneburg i Braunschweig te poslati sina Henrika s kraljevom vojskom u Italiju.
Krunidba za cara i vojni pohod protiv Sicilskog Kraljevstva (1190. – 1191.) Henrik je u Augsburgu pripremao vojni pohod na Italiju. Ondje je saznao i za smrt oca i brata u križarskom ratu. Dok je njegova vojska marširala u Italiju, Henrik je otputovao u Tiringiju. Tirinški grof Ludvig III. umro je, naime, u listopadu 1190. u križarskom ratu te je njegov brat Herman zatražio da mu se dodijeli njegova grofovija. Henrik je isprva namjeravao zadržati Tiringiju, ali ju je ipak dao Hermanu nakon nekih njegovih teritorijalnih ustupaka. Početkom 1191. pridružio se vojsci u Italiji. Cilj ovoga Henrikovog vojnog pohoda je osim krunidbe za cara svakako bilo i osvajanje Sicilskog Kraljevstva.Csendes, str. 87. –88.
U siječnju 1191. Henrik je u Lombardiji pregovarao s Eleonorom Akvitanskom, udovicom engleskoga kralja Henrika II. Eleonora je pokušavala raskinuti zaruke između svoga sina Rikarda Lavljeg Srca i polusestre francuskog kralja Filipa II. Augusta koje su bile sklopljene još 1169. Henriku VI. bilo je u interesu raskidanje tih zaruka jer je Rikard tada bio u Messini gdje je podupirao Tankreda. Nadao se da će raskidanje tih zaruka pogoršati odnose između Engleske i Francuske što bi prisililo Rikarda Lavljeg Srca da se povuče iz Messine čime bi Tankred ostao izoliran. Kao protuuslugu Henrik je obećao Eleonori da se neće miješati u sukobe francuskog kralja, koji je bio njegov saveznik, s Engleskom. Ubrzo potom Eleonora je otputovala u Rim gdje je postigla da se poništi brak između Henrikova brata Konrada i Berenguele Kastiljske. Time su Staufovci izgubili vezu s Pirinejskim poluotokom i bili tako izolirani da im je Francuska ostala jedini saveznik. Sve francuske pokušaje za sklapanjem mira s Engleskom Eleonora je osujetila.Odilo Engels: Die Staufer, str. 130.
U Lombardiji je Henrik nastojao steći saveznike među sjevernotalijanskim gradovima nastojeći pritom izbjeći favoriziranje Milana. Također je pregovarao s Pisom i Genovom da mu stave na raspolaganje flotu protiv Sicilije. U travnju su počeli pregovori s papom Celestinom III. o uvjetima krunidbe za cara. Henrik je morao grad Tusculum predati Rimljanima koji su ga potpuno razrušili. Predaju savezničkog Tusculuma Henrikovi suvremenici smatrali su nečasnim postupkom.Otto von St. Blasien, Chronicon Uspergense, 71 Na Uskrsni ponedjeljak 15. travnja 1191. papa Celestin III. okrunio je Henrika VI. za cara Svetog Rimskog Carstva. Car je pritom, prema nekim izvorima, zatražio od pape investituru tj. uvođenje u carsku vlast.Kasniji papa Inocent III., koji je možda nazočio krunidbi, izvješćuje da je Henrik VI. nakon krunidbe zatražio od pape Celestina investituru tj. da ga carskom jabukom uvede u carsku vlast (de imperio per pallam auream petiit investiri). Inocent III. iz toga je zaključio da papa ima vlast nad carem; Deliberatio super facto imperii de tribus electis Regestum Innocentii III papae super negotio Romani imperii, ed. Kempfer, Nr. 29, 75 f.
thumb|Carska krunidba Henrika VI., prikaz iz Liber ad honorem Augusti Petrusa de Ebula, 1196.
Nakon krunidbe za cara, Henrik je s vojskom krenuo u Apuliju gdje je godinu dana prije poražen njegov pristaša grof od Andrije. U svibnju je započela opsada Napulja. U carskoj je vojsci međutim izbila epidemija od koje je umro veliki dio vojnika, a razbolio se i sam car. Budući da je sicilijanski admiral Margarit porazio flote Pise i Genove, koje su došle u pomoć caru, Henrik je krajem kolovoza prekinuo opsadu. Dodatan udarac pretrpio je kada mu je žena Konstanca zarobljena u Salernu i odvedena u Palermo. Car se do kraja godine zadržao u sjevernoj Italiji baveći se poslovima Carstva. Tako je sklopio savez s francuskim kraljem Filipom II. protiv engleskog kralja Rikarda Lavljeg Srca. Henrikovo povlačenje iskoristio je Tankred te se učvrstio i na teritoriju Sicilskog Kraljevstva u južnoj Italiji.
Kneževska opozicija protiv Henrika (1192.) U Njemačkoj vojvoda Henrik Lav nije namjeravao poštovati odredbe mira u Fuldi. Zato su iznova izbili sukobi između njega i njegovih protivnika u Saskoj (Askanijevaca i Schauenburgovaca). Sin Henrika Lava Henrik V. od Braunschweiga napustio je pred Napuljem carsku vojsku.Dok ostali izvori (npr. Štederburški anali) Henrikov bijeg iz careve pratnje stavljaju u doba opsade Napulja, Arnold von Lübeck navodi da je Henrik napustio cara na početku vojnog pohoda protiv Sicilskog Kraljevstva u južnoj Italiji. Otputovao je u Rim gdje su on i njegov otac dobili od pape privilegij da ih mogu ekskomunicirati samo papa ili njegovi legati. Karl Jordan: Heinrich der Löwe Eine Biographie, str. 226. Car je zbog toga na saboru u Wormsu na Duhove 1192. nad njim izrekao kaznu progonstva. Čini se da je Henrik ipak bio zainteresiran za mirno rješavanje sukoba jer nije pomogao antiwelfske snage u Saskoj.Csendes, str..107. Budući da je i vodeći pristaša Staufovaca na sjeveru Njemačke nadbiskup Magdeburga Wichmann von Seeburg umro, sklopljen je mir između Henrika Lava i njegovih protivnika u Saskoj koji je na carevu molbu produžen. Smrću Welfa VI. car Henrik baštinio je njegove posjede u Švapskoj čime je ojačala moć Staufovaca na tom području.