Kliment Vorošilov 1 ili skraćeno KV-1 je bio sovjetski teški tenk tijekom drugog svjetskog rata
Razvoj
Nakon neuspjeha s teškim tenkom T-35 činilo se da je vrijeme sovjetskih teških tenkova nepovratno završilo. No, ubrzano naoružavanje nacističke Njemačke, posebno jačanje njihovih tenkovskih snaga, potaknulo je u Sovjetskom Savezu nove planove razvoja defanzivnih teških tenkova. Jedan od njih je bio i KV-1. mini|lijevo|200px|KV-1 model 1939 Kad je u listopadu 1938. velika grupa studenata strojarstva posjetila lenjingradsku tvornicu tenkova Kirovski (KTZ) između ostalog prikazan im je i prototip teškog tenka SKB-2 (Sergej Mironovič Kirov) s dvije kupole. Kako je sovjetska Crvena armija odustala od višekupolnih tenkova, dio odabranih studenata dobio je zadaću da u vrlo kratkom roku (navodno samo godinu dana) na osnovama SKB-2 pokuša konstruirati teški tenk s jednom kupolom. Jedan od razloga zašto je tako složen i opsežan posao dodijeljen studentima bio je i što nitko nije vjerovao da se može dovršiti u zadanom roku, a drugi što taj projekt nije bio službeno odobren pa je na taj način službeno opravdan. To je dodatno pogoršavalo i to što je u to vrijeme sovjetska industrija još uvijek bila u počecima razvoja, pa su kronično nedostajale kvalitetne komponente. Studenti su, očekivano, naišli na mnoge probleme, a najveći je bio nepouzdana transmisija koja je bila velik problem i kod T-35.
U to vrijeme na ispitnom poligonu Kubinka sovjetska vojska testirala je češki tenk S-2 kako bi ocijenila njegove borbene mogućnosti. Iako je vrhovno zapovjedništvo u jednom trenutku čak razmatralo da kupi S-2, na kraju je odlučeno da se pošalje skupina stručnjaka i studenata kako bi detaljno proučili češki tenk i kopirali sva dobra rješenja.
U prosincu 1938. vrh Crvene armije ipak je odlučio da se naprave dva prototipa SMK-2 teškog tenka, vjerujući kako trenutno nemaju bolje rješenje. Zbog toga su se nemalo iznenadili kad su im J. I. Kotin (šef projektnog biroa SKB) i I. M. Zaltzman (direktor tvornice KTZ) ponudili potpuno nov projekt teškog tenka sa samo jednom kupolom i debljim oklopom. Na temelju tog prijedloga odlučeno je da će izgraditi dva prototipa, jedan SMK-2 i jedan novi teški tenk s jednom kupolom. Službenu dozvolu za gradnju prototipova KTZ je dobio 27. veljače 1939.
Početak službenog razvoja Sad kad je projekt novog teškog tenka dobio službeno odobrenje, mogao je dobiti i ime. Procjenjujući kako je dobro projektu dati politički korektno ime, a opet ne prejako jer u slučaju propasti moglo bi biti i neugodnih posljedica, Kotin i Zaltzman odlučili su mu dati ime Kliment Vorošilov (KV) po tadašnjem sovjetskom komesaru za obranu. Tako je novi tenk dobio službenu oznaku KV-1. Službeni početak rada na KV-1 započeo je 1. rujna 1939. S obzirom na to da je razvoj započeo u listopadu 1938. rad na izradi prototipa išao je, za tadašnje sovjetske uvjete, vrlo brzo. Već 9. travnja dovršen je mock up u naravnoj veličini, a prvi je prototip dovršen 1. rujna 1939. Odmah istog dana obavljene su i prve probne vožnje.
Dio tajne u brzini izrade prvog prototipa ležao je u tome što je KV-1 naslijedio znatan dio tehničkih rješenja i komponenti od SMK teškog tenka: osnovno tijelo, elemente transmisije, optičke sprave za motrenje itd. Tenk je dobio i dizelski motor V-2 snage 450 ks. Ugradnja dizelskog umjesto benzinskog motora vrlo brzo je postala standard za sve sovjetske i svjetske tenkove. Kako se ne bi izgubila paljbena moć gubitkom jedne kupole, KV-1 je dobio jedinstveno rješenje s dva topa od 76,2 i 45 milimetara. Zanimljivo je da će se slično rješenje u devedesetima pojaviti kod ruskih borbenih vozila pješaštva BMP-3. Uz dva topa, tenk je dobio i samo jednu strojnicu kalibra 7,62 mm u prednjem dijelu tijela. mini|desno|250px|KV-1 model 1941 Zahvaljujući ugradnji jedne kompaktnije kupole i novoj konstrukciji tijela tenka smanjena je početna masa, što je projektantima omogućilo pojačati oklop. Na kraju je borbena masa KV-1 bila 40 tona, što je u kombinaciji s motorom snage 450 KS davalo maksimalnu brzinu od 35 km/h i relativno dobru pokretljivost. U tom trenutku KV-1 je bio dvostruko teži od najtežeg njemačkog tenka i tek nešto sporiji. Istodobno mu je top kalibra 76,2 mm pružao nadmoćnu paljbenu moć kojoj se nije mogao suprotstaviti ni jedan tenk na svijetu. S druge strane testiranja u vožnji pokazala su da je težak za upravljanje i da su mu ubrzanje i usporenje katastrofalno loši. Uz to, kao i kod T-35, pokazalo se kako je najslabiji dio tenka transmisija koja se borila s velikom snagom motora i masom tenka. Manji je problem bio što je vidljivost iz tenka bila vrlo loša, a ergonomija katastrofalna (npr. kupola nije imala vlastiti pod, pa je tijekom njene rotacije posada morala hodati po podu tijela). Odlučeno je da se naprave preinake transmisije, ali i da se doda novi oklop, čime je masa povećana na 43 tone. Iako je maksimalna brzina ostala 35 km/h pokretljivost tenka je postala znatno lošija. mini|lijevo|250px|KV-1 model 1942 Unatoč svim nedostacima KV-1 je proglašen uspješnim tenkom. Još 5. rujna 1939. prototip je poslan u Moskvu gdje je 25. rujna prikazan sovjetskoj vladi. Nakon što je 8. listopada vraćen u Lenjingrad, nastavljena su testiranja. No 30. studenog 1939. Crvena je armija napala Finsku (Zimski rat) i svaki tenk joj je bio itekako potreban. Vrhovno zapovjedništvo Crvene armije zaključilo je kako je to prava prilika da se testiraju i njeni novi teški tenkovi. Tako su KV-1, SMK-a i T-100 (superteški tenk s dvije kupole) poslali u 91. tenkovsku bojnu, 20. teške tenkovske brigade koja je dobila zadaću borbi protiv Finaca.
Iskustva iz borbi pokazala su kako je KV-1 daleko bolji od SMK-a i T-100. Njegova konstrukcija s jednom kupolom i debeli oklop učinili su ga najotpornijim tenkom Crvene armije na napade finskih protutenkovskih topova. Time su SMK-a i T-100 završili svoju kratku "karijeru", ali je i KV-1 prošao kroz neke izmjene. Naime, uočeno je da je top L-11 od 76,2 mm više nego dovoljan za sve zadaće, pa je zbog uštede u masi i prostoru i mogućnosti nošenja većeg kompleta streljiva uklonjen top od 45 mm. Umjesto njega ugrađena je spregnuta strojnica DT TMG kalibra 7,62 mm. U stražnji dio kupole ugrađena je još jedna DT TMG strojnica kako bi se posada mogla obraniti od napada pješaštva sa stražnje strane, kao posljedica još jednog neugodnog iskustva iz Zimskog rata. Osim toga odlučeno je da se na osnovi KV-1 napravi samovozna haubica KV-2 kalibra 152 mm. Namjena KV-2 bila je uništavanje bunkera i drugih fortifikacija. Ubrzo se pokazalo da su preskupe za proizvodnju i nepraktničke za uporabu. Zbog toga je tijekom 1940. i 1941. napravljeno samo oko 250 KV-2.
Operativna uporaba
KV-1 je službeno primljen u naoružanje Crvene armije 19. prosinca 1939. U svibnju 1940. početni planovi proizvodnje 50 KV-1 povećani su na 200 tenkova, zbog sve veće opasnosti od nacističke Njemačke. Problem je bio što razvoj tenka još uvijek nije bio dovršen. Zbog toga su istog mjeseca započela intenzivna testiranja pokraj Lenjingrada i na poligonu Kubinka. Nakon prijeđenih 2648 kilometara otkrivene su greške u transmisiji i mjenjaču. Zbog toga su inženjeri SKB-a zahtijevali odgodu početka serijske proizvodnje kako bi mogli otkloniti nedostatke. Međutim, odluke o početku serijske proizvodnje su potpisane i nitko se nije usudio stopirati ih.
Potkraj 1940. odlučeno je da se na svim proizvedenima i na sve KV-1 koji su bili u proizvodnji umjesto starog topa L-11 ugradi znatno moderniji F-32 istog kalibra. Tako je nastala inačica KV-1 model 1940. Ugrađen je i znatno jači dizelski motor V-2K snage 600 ks. Novi bi motor donio i povećanje maksimalne brzine i pokretljivosti kako ne bi bila donesena odluka da se ponovno pojača oklop dodavanjem čeličnih ploča na bokove kupole. Naime, obavještajni su izvori u proljeće 1941. javili o novim topovima njemačkih tenkova s većom borbenom učinkovitošću. Tako je nastao KV-1E (ekranirovanij) ili KV-1 model 1941. Masa KV-1E novim je oklopom povećana na 45 tona, pa su time znatno smanjene prednosti novog, jačeg motora. mini|desno|250px|KV-1 kod Kurska, Rusija U trenutku nacističkog napada na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. zapravo je samo KV-1 bio dovoljno moćan tenk da se uspješno suprotstavi svim njemačkim tenkovima. Jedini je problem bio što je u trenutku napada Crvena armija na raspolaganju imala samo 639 teških tenkova KV-1, od čega je 508 bilo raspoređeno u postrojbe prve crte obrane. Drugi je problem bio što su ti tenkovi nedavno stigli u postrojbe te da većina posada nije prošla ni najosnovniju obuku. Unatoč tome, pokazalo se kako je bilo dovoljno tek nekoliko ispravnih KV-1 s izvježbanim posadama za zaustavljanje napredovanja cijele njemačke armije na nekoliko dana. Najpoznatiji je primjer jednog KV-1 koji je od 23. do 24. lipnja djelovao pokraj mosta na rijeci Dubisa u blizini grada Ostrov (Raseiniai) u Litvi. Posada tog tenka uspjela je zaustaviti u napredovanju cijelu 6. tenkovsku diviziju. Na taj je način bitno usporeno kretanje njemačke Četvrte tenkovske grupe prema Lenjingradu. Dio stručnih publikacija navodi kako Nijemci nisu uspjeli uništiti KV-1, nego ga je posada, nakon što su ostali bez granata za top od 76,2 mm, sama uništila. Drugi izvor navodi kako su tek potkraj drugog dana bitke Nijemci uspjeli dovući protuzračni top od 88 mm i njime teško oštetili tenk, nakon čega ga je posada napustila. U svakom slučaju, samo jedan KV-1 uspio je uništiti sedam tenkova, jednu protuzračnu bitnicu lakih topova, jedan top od 88 mm s kompletnom posadom, četiri terenska vozila (polugusjeničara) Hanomag i 12 kamiona. Njemački su vojnici uskoro otkrili kako je drugi način zaustavljanja KV-1 da mu granata ispaljena ih haubice kalibra 105 mm uništi gusjenicu. mini|desno|250px|Uništeni KV-1 tenk