mini|desno|Renault FT-17 prozvan "tenkom pobjede" mini|desno|250px|Prototip Little Willie 1915. godine Tenkovi u Prvom svjetskom ratu su bili pomalo nesvakidašnja vozila, svako posebno na svoj način. U Prvom svjetskom ratu je počeo razvoj tenkova, prije svega u Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali i u Njemačkoj, Rusiji i SAD-u. Na pojavu tenkova je jako utjecao izum benzinskog motora s unutarnjim izgaranjem koji je omogućio da vozilo bude manje, a motor učinkovitiji i lakši od parnih kotlova koji su se do tada koristili.
Prvi tenk je bio "Little Willie" () konstuiran u Velikoj Britaniji tijekom kolovoza i rujna 1915. Nakon tog prvog prototipa je uslijedio prototip nazvan "Mother" () koji je kasnijim prilagodbama postao prvi serijski tenk Mark I, predstavljen 2. veljače 1916. Iako su se nova vozila služeno zvala "kopneni brodovi" (eng. land ships), kasnije su nazvani "tenk" (eng. tank, naziv za rezervoar), zato što su sličili rezervarima i kao zbunjivanje Nijemaca tijekom transporta brodom u Francusku kako bi mislili da se u pošiljci radi o običnim rezervorima vode. Iako su Britanci prvi konstuirali funkcionalan tenk i uveli ga u proizvodnju, Francuzi nisu puno zaostajali za njima. Njihov Renault FT-17 je bio revolucionaran tenk, s kupolom koja se mogla okrenuti za svih 360o i koncepcijski je sličio tenkovima današnjice. Nijemci su vrlo sporo prihvaćali nova vozila i koncentirali su se na razvoj protutenkovskog naoružanja. No, i oni su proizveli oko 20 primjeraka A7V-a.
Prvi su na bojištu tenkove upotrijebili Britanci na rijeci Sommi 15. rujna 1916., a nedugo zatim 24. travnja 1918. zbila se i prva "bitka" između tenkova, u kojoj su vatru izmijenili njemački A7V i britanski Markovi IV. Iako su u to doba bili spori, mehanički nepouzdani i kutijastog dizajna, zauvijek su promijenili način ratovanja. Uz tenkove, nastali su i prvi samohodni topovi i oklopni transporteri.
Početak rata
Kada je rat u Europi počeo u jesen 1914., velika većina političara i vojnih stručnjaka je bilo uvjereno kako će taj rat biti brz i kratak, sličan onome u zadnjem većem sukobu, Francusko-pruskom ratu koji je trajao od 1870. – 1871. Iako je Njemačko Carstvo i njegovi saveznici na istoku koliko-toliko napredovali, na Zapadnom frontu se sve pretvorilo u krvavu bitku za svaki kilometar. Prva crta je bila puna bodljikave žice, strojničkih gnijezda i rovova.Christer Jorgensen and Chris Mann, str. 8-9
Nagli razvoj vatrenog oružja zauvijek je promijenio način ratovanja. Do 1914. mali broj strojnica je mogao uništiti koncentriranu neprijateljsku ljudsku silu bez velikih gubitaka. Manji broj bolje naoružanih jedinica je bio i lakši za pomicanje po bojištu. Sve strane u ratu su bile dobro ukopane i utvrđene. Kako bi se odbio napad neprijatelja bilo je potrebno prvo uništiti njihovu pozadinu koja je bila u obrani (strojnička gnijezda, položaji topništva), ali većina generala nije shvaćala ovaj princip borbe. I dalje bi poslali što više ljudi u napad naoružanih s običnim puškama uz potporu lakog topništva. Njemački planovi za brzom pobjedom su propali nakon što se obje strane ukopale i borile za svaki metar bojišta. Počele su se razvijati prve osnove topničke pripreme terena. No, u ono vrijeme topnička priprema je trajala predugo i time se izgubio element iznenađenja. Obje strane su shvatile da će nakon topničkih udara naslijediti pokušaj proboja na tom dijelu bojišta, pa bi privremeno povukli ljudstvo i opet ga vratili pred sam napad neprijatelja.Spence C. Tucker, str. 7.-8.
Topničke granate bi na tlu napravile velike kratere i „preorale“ teren na ničijoj zemlji preko kojeg je pješaštvo i topništvo pri pomicanju naprijed teže prolazilo što je usporilo napredovanje. Veliki dio udarnih snaga i dalje je činila konjica koja je postala „topovsko meso“ i potpuno neučinkovita. Nešto ju je trebalo zamijeniti, ali to nisu bili oklopni auti jer nisu mogli prelaziti preko rovova i topničkih kratera. Nijemci su se zbog toga okrenuli novim taktikama koje su u početku bile uspješne, dok su se zapadne sile oslonile na razvoj nove tehnologije.Spence C. Tucker, str. 10
Početak razvoja tenka
Bilo je logično da će Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska preuzeti vodstvo u novim vojnim tehnologijama. Njemačka je na svom zapadnom frontu većinu vremena bila u obrani, nadajući se kako će dobiti rat na Istoku. Oklopni auto kao borbeno vozilo na bojištu nije bio odgovor problemu. Njegovi kotači su bili nepraktični kod kretanja po razrovanom bojištu. Bilo je potrebno novo oružje, koje će moći prelaziti preko nepristupačnog terena. Rješenje je ležalo u korištenju traktora s gusjenicama i motor s unutarnjim izgaranjem kao osnovu za novo vozilo. Gusjenice su bile nužne, ne samo zbog lakšeg kretanja po terenu nego i zbog bolje raspodjele težine i manjeg pritiska na tlo.
Godine 1915. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su započeli razvoj oklopnog gusjeničkog vozila. Države u razvoju tenkova nisu bile međusobno koordinirane što je za rezultat dalo različite tipove i oblike tenkova. Ostale zemlje kao Italija, Rusija, Japan, Švedska, Čehoslovačka, Španjolska, Poljska i SAD su proizvodili svoje tenkove za vrijeme ili odmah nakon rata i tijekom 1920-ih, no samo su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka proizvodile tenkovi koji su bili korišteni u borbama.
Ujedinjeno Kraljevstvo
Prvi korak ka razvoju tenka je poduzela britanska kraljevska ratna mornarica, koja je trebala odbiti zračene napade Njemačkih snaga. Zbog toga se Britanska mornarička zračna skupina stacionirala kod Dunkirka u sjevernoistočnoj Francuskoj kako bi mogla napadati uzletišta Cepelina i aviona smještenih u Belgiji. Britanska zračna baza je zahtijevala obranu okolnog prostora za što su dovedeni oklopni auti. Kako bi smanjili opseg kretanja tim vozilima, Nijemci su uništili dijelove cesta. Stoga je Winston Churchill pozvao na rješenje za „premošćivanjem tih rupa na cesti“. Kroz svoje državno djelovanje, Churchill je ostao vrlo zainteresiran za vojne inovacije i bio je ponosan na svoju važnu ulogu u razvoju tenka.Spence C. Tucker, str. 11.Winston S. Churchill, str. 61.
mini|lijevo|Traktor Holt
Inženjer Ernest D. Swinton bio je jedan od najzaslužnijih za razvoj tenka. Krajem 1914. prepoznao je potencijal kalifornijskog Holt traktora, korištenog u poljoprivredi. Vjerovao je da bi novo oklopno oružje trebalo imati takve gusjenice.Christer Jorgensen and Chris Mann, str. 10 Iako je Swinton mislio da je on došao do te ideje, tada su već mnogi eksperimentirali s tim gusjenicama. Swinton je u kolovozu 1915. predložio potpukovniku Mauriceu Hankeyu preobrazbu Holtovog traktora u borbeni stroj za vuču topova i haubica. Počeo je proces prenamjene ideje o borbenom kopnenom brodu u praktično vozilo. I prije ovoga su postojale ideje da se veliki poljoprivredni traktori prenamijene u vojna vozila, ali je nedostajalo entuzijazma vojnog vrha.Spence C. Tucker, str. 12.
U prosincu Hankey je napravio dokumente koji podržavaju ideju o vojnom vozilu baziranom na farmerskom traktoru. Churchill je podržao projekt i premijeru Hervertu H. Asquithu 5. siječnja 1915. poslao dopis u kojem traži ubrzani razvoj traktora s malim oklopljenim zaklonima koji će biti otporan na proboj metaka, a na sebi bi nosio ljude i strojnice. Ideja je bila da se koriste noću, kao element iznenađenja i da bi bili sposobni prelaziti preko bodljikavih žica oslobađajući put pješaštvu. Planirano je da bi četrdeset do pedeset takvih vozila bilo dovoljno za proboj linije. Neprijatelj bi bio uplašen, a moral britanskih vojnika bi se poboljšao čime bi oni žustrije krenuli u napad. Churchill je prijedlog dao ministarstvu rata na razmatranje. U međuvremenu se pojavilo još nekoliko ideja koje su se pokazale neuspješne, ali se sve pokrenulo 17. veljače 1915. na sastanku Churchilla i nekih od časnika u jedinicama opremljenim oklopnim autima na kojem se razgovor pretvorio u diskusiju o stvaranju „kopnenog bojnog broda“. Tri dana kasnije, Churchill je naredio formaciju „odbora za kopneni bojni brod“. Do kraja ožujka, taj je odbor predstavio dva dizajna, jedan koji se kretao na velikim kotačima i drugi na gusjenicama. Dana 26. ožujka, Churchill je na svoju odgovornost za cijenu od 70,000 funti naredio proizvodnju 18 „kopnenih bojnih brodova“, od čega šest na kotačima i 12 na gusjenicama. Napravljeno je mnogo različitih modela, od kojih je svaki imao neku različitost.Spence C. Tucker, str. 12.-13.
mini|desno|Lincoln Machine na osnovi traktora Holt, rujan 1915.
Nemogućnost Zapadnih sila da probe njemačku obranu dovelo je do još veće podrške razvoju oklopnog vozila. Swinton je u lipnju dao detaljne zahtjeve za takvo vozilo. Naveo je kako bi vozilo trebalo težiti oko 8 tona, imati posadu od 10 ljudi i biti naoružano s dvije strojnice i jednim 6-pounder topom sposobnih za ispaljivanje visokoeksplozivnih granata. Trebalo je imati radijus kretanja 32 km, debljinu oklopa 10 mm, maksimalnu brzinu od 6,4 km/h na ravnoj podlozi, mogućnost kretanja unatrag, prelaženja prepreke visine 5 stopa, prelaženje preko rova širine 8 stopa i druge zahtjeve. Arthur Balfour je odobrio konstrukciju jednog prototipa. Ugovor o konstrukciji i dizajnu prototipa je dan Williamu Fosteru i kompaniji, proizvođaču poljoprivrednih strojeva u Lincolnu. William Tritton, direktor tvrtke je već prije dizajnirao 105 KS snažan stroj za prelaženje preko rovova, kao i modele ostalih oklopnih vozila i haubica na traktoru. Prototip je u britanskom parlamentu postao znan kao „Little Willie“. Dizajnirali su ga Tritton i William Wilson, koji je bio zaposlen kao poseban savjetnik u projektu. Prototip je prvi puta upaljen i pokrenut 3. prosinca 1915. godine. Little Willie je bio prvo gusjenično vozilo koje je nalikovalo na današnje oklopne transportere. Nikada nije bio naoružan, iako je imao na vrhu otvor za ugradnju lažne kupole. Rabljen je kao pokusno vozilo za trening vozača tenkova.Spence C. Tucker, str. 14
Foster je nakon dovršenja prvog prototipa nastavio raditi na borbenoj verziji. Zbog zahtijeva da vozilo može prelaziti preko širokih rovova, kao oblik vozila je odabrao paralelogramski oblik. Tijelo vozila je bilo visoko i dugačko s gusjenicama koje su se protezale preko cijele bočne strane vozila od tla do vrha. Pošto je tijelo vozila smo po sebi bilo visoko, ugradnja kupole na vrh bi ga učinila nestabilnim, stoga su dizajneri montirali topove na bokovima vozila. Kasnije se pokazalo kako to i nije najbolje rješenje. Novi stroj je prvo nazvan „Centipede“, zatim „Big Willie“ i na kraju „Mother“. Mother je prvi puta pokrenut 12. siječnja 1916. Premjerno je prikazan pod jakim snagama sigurnosti 29. siječnja 1916. u Hatfield Parku, milju udaljenom od Lincolnove katedrale. Druga demonstracija vozila je bila pred britanskim vojnim i političkim vrhom 2. veljače iste godine. Neki vojni službenici nisu bili zadovoljni novim strojem i izjavili su da novo oružje mora biti nešto više od „lijepe mehaničke igračke“. Većina generala i sam Churchill su bili zadovoljni Motherom, tako da je parlament naručio novih 100 vozila (kasnije povećana narudžba na 150). Nažalost, potreba za požurivanjem nespremnog prototipa je značilo neispravljanje dizajnerskih greški i poboljšanja. Mother je pokretao preslab motor, jer je tada Daimlerov 105 KS motor bio jedini na raspolaganju. To je značilo da je omjer težine i snage bio 2,8 KS po toni. Pola Motherove posade je bilo uključeno u vožnju tenka: jedan kao zapovjednik, jedan za mijenjanje glavne brzine i dvojca koja su upravljala gusjenicama. Ostalih četvero članova posade je upravljalo s dva 6-pounder (57 mm) topa i dvije strojnice. Njegovih 10 mm oklopa nije bio dostatan za sprječavanje od proboja metka iz njemačkih protuoklopnih pušaka ispaljenih iz blizine i nije mogao preživjeti izravni pogodak visokoeksplozivne topovske granate.Spence C. Tucker, str. 15-17.
Mark I
mini|desno|Britanski Mark I (muški) na Somi, 25. rujna 1916.