Islam (arapski: الإسلام; latinično: al-'islām, predanost Bogu), monoteistička svjetska religija utemeljena je u Arabiji u VII. stoljeću. Utemeljio ju je Muhammed, a njezini sljedbenici nazivaju se muslimani. Pripada tipu objavljene i pravne religije. Islam znači religiju (din), stav predanosti Bogu (iman) i civilizaciju (ovozemaljsko uređenje zajednice po islamskim zakonima). Islamska era počinje 622., kad se Muhammed sa svojim pristašama seli iz Meke (gdje su se tadašnji Arapi protivili širenju islama) u Medinu (hidžra).
Nastanak i izvori
Islam se razvija u VII. stoljeću u polunomadskome politeističkom društvu Arabijskog poluotoka, gdje je već bilo gradova s trgovačkom elitom. Karavane iz Meke i Jathriba (Medina) prometuju sa Sirijom i Palestinom, koje su onda bile unutar kršćanskoga Bizantskog Carstva. Na sjeveroistoku je zarathustrističko Perzijsko Carstvo, na jugu nestorijanski Jemen, a na zapadu, s one strane Crvenog mora, monofizitska Etiopija. U Medini i nekim drugim arapskim gradovima živjele su dobro organizirane židovske zajednice.
Islam, poput judaizma i kršćanstva, njeguju strog monoteizam. Islam je nastao usavršavanjem prethodnih abrahamskih religija. Kako su se razvijali narodi i njihova svijest, tako su se mijenjali propisi. Muslimanima se smatraju ne samo sljedbenici Muhammeda, već i ljudi koji su kao Božje poslanike i Božje robove prihvatili Abrahama (Ibrahima a.s.), Mojsija (Musu a.s.), Isusa (Isaa a.s.)i td.
Kabu su predislamski Arapi preuzeli od pravovjernih čistunaca tzv. hanifa, monoteista. Poligamija je kod predislamskih Arapa označavala moć i prestiž. U islamu je, pak, imala cilj da zbrine udovice palih boraca. Musliman ne smije oženiti drugu ženu bez pristanka prve, niti smije oženiti treću bez pristanka prve dvije, niti četvrtu bez pristanka prve tri. Svaku je ženu dužan darivati u istoj mjeri i nijednu ne smije preferirati. Unatoč tim složenim poticajima i utjecajima, islam će se oblikovati kao originalna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. Četiri su izvora islamskog zakona:
kuranska objava (Kuran) Muhamedove upute i praktični primjeri (sunet i hadis) jednodušna suglasnost velikih islamskih zakonoznanaca ('idžma) teološko razmišljanje, logičke prosudbe po analogiji (kijas)
Vjerovanje
Islamsko vjerovanje (akaid) sadrži šest temeljnih vjerskih istina, koje vjernik prihvaća dragovoljno, u njih čvrsto vjeruje i ispovijeda ih na arapskom jeziku, na sljedeći način:
Bog – Alah
thumb|left|180px|Alahovo ime, kaligrafski ispisano Prva i temeljna istina vjere glasi: Amentu-bilahi - Ja vjerujem u Alaha. Bez nje čovjek ne može biti musliman. Označava vjerovanje u jednoga Boga – Alaha, stvoritelja i nestvorena, svemogućeg i milosrdnog, koji je slao objave preko poslanika svim ljudima. Islam njeguje strogi monoteizam, tako da je jedino Alah bog i jedino on ima božanska svojstva, dok pripisivanje tih svojstava bilo kome drugome (širk) predstavlja teški grijeh koji izravno izvodi iz vjere. Alah je stvoritelj i upravitelj svemira, oduvijek i zauvijek živi, nije rodio, niti je rođen, i nitko mu ravan nije. On sve zna, sve vidi i sve čuje. Alahov lik nikome nije poznat, ali će čast da vide njegovo lice i s njime razgovaraju imati samo oni vjernici najčvršćega vjerovamja, koji su zaslužili da budu na najvišoj, sedmoj razini Raja.
Meleci
Druga temeljna istina glasi: Ve melai-ketihi - I vjerujem u Njegove anđele (meleke), bezgriješna duhovna bića stvorena od svjetla (nur) kako bi služila Alahu, pokoravala mu se i izvršavala njegove naredbe. Njihova je dužnost veličati boga i izvršavati zadatke koje im je on dao, a odnose se na održavanje svemira, navođenje ljudi na dobro i bilježenje njihovih djela, kažnjavanje nevjernika, nošenje Alahovog prijestolja i sl. Najpoznatiji meleki su: Džibril (Gabrijel), Mikail (Mihael), Azrail (Melek smrti) i Israfil (Rafael). Meleci su bezgriješni, ne jedu, ne piju, nisu muškog ni ženskog roda, stvoreni su od svjetla i žive od veličanja Alaha. Njihov broj poznat je samo Alahu. Ova ispovijest podrazumijeva i vjerovanje u ostale dvije skupine duhovnih bića, to su džini i njihovi zli pripadnici šejtani, koji su suprotnost od meleka, ljudima čine zlo i nagovaraju ih na grijehe i nevjerovanje, a njihov je vladar Iblis (Sotona, prkosnik).
Objave
thumb|right|250px|Prvih pet ajeta (stihova) Kura'na objavljenih Muhamedu
Treća temeljna istina glasi: Ve kutubihi - I vjerujem u Njegove Knjige (Objave), to je vjerovanje u sve četiri pisane objave, koje su objavljene poslanicima: Tevrat (Tora), objavljena Musi, muslimani vjeruju da su njen sveti tekst Židovi previše izmijenili i prepravili kako bi njima odgovarao Zebur (Psalmi Davidovi), objavljen Davudu, muslimani smatraju da je i to govor Alahov, a ne djelo Davidovo, te da su i njega Židovi obezvrijedili, izmijenili i oskvrnuli pretvorivši ih u pjesme Indžil (Evanđelje), objavljen Isau, muslimani smatraju da su Židovi i Indžil izmijenili, prikazujući Isu kao sina Božjega (i tako počinili širk), i time u potpunosti obezvrijedili ovu objavu, te odveli kršćane u zabludu Kuran, objavljen Muhamedu, najveća je Alahova objava, pečat svih prijašnjih objava, jedina neizmijenjena i neoskvrnuta objava, direktno i bez izmjene prenesen govor Alaha, temelj islamskog vjerovanja i zakona, uputa za život svakome muslimanu.
Osim velikih Alahovih objava, postoje i one male kojih ima mnogo, a to su: suhufi (svitci) - njih ima 100 (dakle ukupno postoje 104 Alahove pisane objave), i njih su primili vjerovjesnici Adem, Šit, Idriz, Nuh, Ibrahim, te risale(poslanice) i kelime (riječi), koje je Alah upućivao raznim narodima, preko njihovih vjerovjesnika. Proroci
Četvrta temeljna istina glasi:Ve rusulihi - I vjerujem u Njegove poslanike i proroke, to je vjerovanje u proroke, odnosno poslanike, ljude za koje se zna da su poslani od Boga, kako bi na pravi put izveli narode koji su zalutali, uzoholili se, postali bogohulni ili činili nered na Zemlji. U Kuranu ih je spomenuto dvadeset pet, a najpoznatiji su: Adem (Adam), Nuh (Noa), Ibrahim (Abraham), Musa (Mojsije), Isa (Isus) i Muhamed. Muhamed je naveo da je najviše proroka poslano Židovima, te da su oni većinu njih prognali ili ubili, i da je Alah ljudskom rodu poslao 124 000 proroka. Svakom proroku Alah je dao mudžize, natprirodne sposobnosti, kako bi dokazali nevjernicima da su doista poslani od Boga. Muslimani su dužni poštovati i vjerovati u proroštvo svih u Kuranu spomenutih proroka, a Muhameda moraju slijediti, poštovati i prakticirati sve ono što je on za života radio (sunnet), te čvrsto vjerovati u sve ono što mu je od Boga objavljeno. Muslimani nakon imena svakog proroka dodaju i uzrečicu alejhi-s-selam (skraćeno: a.s.), što znači: Neka je mir i spas Božji na njega. Sudnji dan
Peta temeljna istina vjere glasi:Ve li-jevmil-ahiri - I vjerujem u Sudnji dan, odnosno kraj svemira i početak vječnog života. Ovaj događaj, prema islamskom nauku, ima dvije etape: Kraj svijeta (Jevm al-kijameh) - Dan uništenja, to je dan kada će cijeli svemir biti uništen, Israfilovim prvim puhanjem u rog, dan kada će sve živo pomrijeti. Prije potpune propasti, na Zemlji će se strašnim potresom poravnati brda i doline, a od silne vrućine, Zemlja će postati bijela. Sudnji dan (Jevm al-ahir)- Dan polaganja računa pred Alahom, kada će svi ljudi, stojeći pred vagom Mizan, koja će biti postavljena ispred Božjeg prijestolja, odgovarati za učinjena djela, dobra ili loša, te će sukladno tome biti raspoređivani u Džennet ili Džehennem. Taj će dan nastupiti Israfilovim drugim puhanjem u rog, kada će sve mrtvo oživjeti. Ljudi će odgovarati prema knjizi svojih djela, koju su sastavili meleci Kiramen-katibin. Alah je u Kuranu obećao milost svima koji vjeruju, a Muhamed je svojim sljedbenicima obećao svoj šefat (zauzimanje kod Alaha za njih), ekskluzivno pravo koje imaju samo Muhamed i oni koji su poginuli na Alahovom putu (šehidi). Kršćanima i Židovima bit će ukazana milost,pa će im biti suđeno prema njihovim Knjigama, Tevratu, Zeburu i Indžilu, ali originalnim verzijama, ne onima koje su oni izmijenili. Oni koji su priznali poslaničku misiju Muhameda, mogu ući u Džennet, ili odslužiti kaznu u Džehenemu, pa onda ući u Dženet.
O ova dva događaja najsažetije i najzornije su opisana 99. surom Kurana, Al-Zilzal - Zemljotres. Muhamed navodi da je između ova dva dana razmak 40, međutim ne i čega (dana, godina, stoljeća...) Muslimani moraju vjerovati u ove događaje i tražiti od Alaha svakodnevno milost, spas i oprost na Sudnjem danu, te se uzdati u Muhamedov šefat.
Predodređenje
Šesta temeljna istina vjere glasi: Ve bil kaderi hajrihi ve šerihi minalahi teala - I vjerujem da sve što se događa biva Alahovom voljom i određenjem, dakle vjerovanje u predodređenje (kader). To znači da sve što se događa biva Alahovom voljom i određenjem, i nitko drugi ne može to promijeniti. Nije, međutim, predodređeno da li će ljudi izabrati put dobra ili zla, to je u njihovim rukama, a Alah unaprijed zna njihov izbor, i nadahnjuje onoga koga hoće. Vjernici vjeru u ovu istinu posebno moraju iskazati kada ih zadesi neka poteškoća (bolest, smrt bližnjih, siromaštvo...) vjerujući da o tako mora biti, jer Bog tako hoće i najbolje zna razloge za sve što je predodredio. Sudbinu cijelog svemira Alah je predodredio prije nego što ga je stvorio, te je naredio da se ona zapiše na Levhil Mahfuzu - Ploči Pomno Čuvanoj.
Dodirne točke s kršćanstvom
Muslimani vjeruju u Isu (Isusa) ali vjerovanje da je on Bog smatraju najvećim grijehom (širk). U Kuranu, jedina žena spomenuta imenom je Merjem (Marija), majka Isusova. Prema islamskom učenju, Merjem je začela bezgrešno i Božjom voljom, a njen je sin samo Božji poslanik i Božji rob, a ne Božji sin. Kada je Isa čuo da ga neki sljedbenici proglašavaju Bogom i sinom Božjim, pao je na koljena i molio Stvoritelja za oprost. Tako je nastala večernja molitva.
Bogoštovlje i vjerska praksa
Pet stupova islama
Po islamskom učenju čovjek je religiozno biće. To se očituje ukupnim životom vjernika, a na poseban način u bogoštovnim činima (ibadet). To čini i svjetovni život (muamalat), gdje svaki musliman mora imati dobre međuljudske odnose sa svim ljudima. Stoga,sve što je dobro i pozitivno islam prihvaća, a sve što je loše kategorički odbacuje. U islamu je pet bogoštovnih dužnosti, pet stupova (arkan) islama. Te dužnosti se tiču svakog zdravog, pametnog i punoljetnog muslimana. To su islamski šarti, odnosno praktične dužnosti islama: thumb|right|250px|Grupno izvršavanje namaza (džemat) u džamiji
Ispovijedanje vjere (šehadet)
Vjernik ispovijeda svoju pripadnost islamu izgovarajući šehadet: "Ešhedu en la ilahe ilallah, ve ešhedu en muhammeden abduhu ve resuluhu!", što znači: "Vjerujem i očitujem da nema drugog Boga, osim Alaha, i vjerujem i očitujem da je Muhamed Božji rob i Božji poslanik!". Ako osoba želi prijeći na islam, potrebno je da pred imamom, svećenikom, izgovori ove riječi. Svaki musliman dužan je ove riječi izgovarati više puta dnevno, a to i čine u sklopu pet dnevnih molitvi, gdje se ove riječi spominju najmanje dva puta. Molitva (namaz)
Namaz ili salat je obredna molitva koju je svaki vjernik dužan obavljati svakodnevno pet puta, u točno određeno vrijeme, pri čemu se mora okrenuti prema Kabi u Meki. Postoje jutarnja, podnevna, poslije podnevna, večernja i noćna molitva. Molitva se sastoji od recitiranja Kurana, formuliranih molitava i različitih pokreta i položaja tijela. Vjernik mora biti čist da bi obavljao molitvu, a to se postiže ritualnim pranjem - abdestom. Skupna molitva (džemat) je mnogo bolja i vrednija, a obavlja se u džamiji ili na nekom drugom čistom mjestu, a predvodi je imam. Pokuđeno je i nepoželjno (mekruh) je da se molitva obavlja u vrijeme izlaska ili zalaska sunca i kada je sunce na polovini neba. Početak određenog namaskog vremena se oglašava posebnim pozivom s minareta džamije - ezanom.
Post (saum)