Operacija Litani, poznata i kao Prva izraelska invazija na Liban i Sukob u Južnom Libanu 1978, započela je kada je Izrael izvršio invaziju na južni Liban do rijeke Litani u martu 1978. To je bio odgovor na masakr na Obalnom autoputu u blizini Tel Aviva koji su počinili palestinski militanti sa sjedištem u Libanu. Sukob je rezultirao smrću 1.100-2.000 Libanaca i Palestinaca, 20 Izraelaca i internim raseljavanjem 100.000 do 250.000 ljudi u Libanu. Izraelske odbrambene snage izvojevale su vojnu pobjedu protiv Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), jer je ova potonja bila prisiljena da se povuče iz južnog Libana, što je spriječilo da pokrene napade na Izrael preko kopnene granice s Libanom. Kao odgovor na izbijanje neprijateljstava, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je Rezoluciju 425 i Rezoluciju 426 19. marta 1978, kojom se poziva Izrael da odmah povuče svoje trupe iz Libana i uspostavi Privremene snage Ujedinjenih nacija u Libanu (UNIFIL).
Izrael je pokrenuo drugu invaziju na Liban 1982.
Pozadina Iako je operacija Litani poprimila obil invazije izraelske vojske na južni Liban, proizašla je iz dugotrajnog izraelsko-palestinskog sukoba. Nakon 1968, militantne grupe koje su formirale Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) i druge palestinske grupe uspostavile su kvazi-državu u južnom Libanu, koristeći je kao bazu za napade na civilne ciljeve u sjevernom Izraelu, kao i terorističke napade na dijasporu Izraelaca i druge ciljeve širom svijeta. Ovo nasilje je pogoršano prilivom oko 3.000 militanata PLO-a koji su pobjegli iz Jordana nakon poraza palestinskih grupa od jordanskih snaga tokom sukoba Crni septembar; palestinski politički cilj počeo se pregrupirati u južnom Libanu i preusmjerio fokus svojih napada na izraelske ciljeve, i to preko izraelsko-libanske granice. Izrael je odgovorio na palestinske napade iz Libana opsežnim zračnim napadima na operativne baze PLO-a.
Kao posljedica izraelskih zračnih napada od 1968. do 1977, neki od palestinskih gradova i kampova u južnom Libanu su potpuno sravnjeni sa zemljom. Procjenjuje se da je do oktobra 1977. oko 300.000 izbjeglica - uglavnom libanskih šiitskih muslimana - pobjeglo iz južnog Libana.
U novembru 1977, razmjena vatre dovela je do smrti nekoliko ljudi s obje strane izraelsko-libanske granice i do izraelskog bombardiranja ciljeva u južnom Libanu u kojem je ubijeno 70 ljudi, uglavnom Libanaca.
Neposredni uzrok izraelske invazije bio je masakr na Obalnom autoputu koji se dogodio u blizini Tel Aviva 11. marta 1978.Cobban, p. 94, Shlaim p. 369 Tog dana, 11 palestinskih članova Fataha, predvođenih 18-godišnjom borkinjom Dalal Mughrabi, otputovalo je iz Libana u Izrael, gdje su ubili američkog turistu na plaži prije nego što su oteli autobus na Obalnom autoputu u blizini Haife; grupa je kasnije otela i drugi autobus koji je išao za Tel Aviv. Nakon duge potjere i pucnjave, ubijeno je 38 izraelskih civila, uključujući 13 djece, a 76 je ranjeno.Israeli Ministry of Foreign Affairs. Statement to the press by Prime Minister Begin on the massacre of Israelis on the Haifa-Tel Aviv Road . Historical Documents Archive: 12 March 1978.
Tok borbi Dana 14. marta 1978, Izrael je pokrenuo Operaciju Litani, nakon masakra na obalnom autoputu. Njeni deklarisani ciljevi bili su potisnuti palestinske militantne grupe, posebno PLO, od granice s Izraelom i ojačati tadašnjeg izraelskog saveznika, Južnolibansku armiju, zbog napada na libanske kršćane i Jevreje i zbog nemilosrdnog granatiranja sjevernog Izraela. Područje južno od rijeke Litani, osim Tira, napadnuto je i okupirano u sedmodnevnoj ofanzivi.
Operacija je započela zračnim, artiljerijskim i pomorskim bombardiranjem, nakon čega su pješadijske i oklopne snage IDF-a, koje su brojale oko 25.000 vojnika, ušle u južni Liban. Izraelci su prvo zauzeli pojas zemlje dubok otprilike 10 kilometara, izvodeći kopneni napad na sve položaje PLO-a duž libanske granice s Izraelom. Kopnene snage predvodila su dva komandanta divizija i napadale su istovremeno duž cijelog fronta. Padobranci su se spustili iz helikoptera kako bi zauzeli sve mostove na rijeci Litani, čime su PLO-u onemogućeni povlačenje, a kasnije su se proširili na sjever do rijeke Litani. Amfibijski brodovi flote Shayetet 11 izraelske mornarice korišteni su kao nosači helikoptera za napad na ciljeve na sjevernoj libanskoj obali.
IDF nije uspio angažirati veliki broj snaga PLO-a, koje su se povukle na sjever. Mnogi libanski civili ubijeni su u teškom izraelskom granatiranju i zračnim napadima, što je također uzrokovalo veliku materijalnu štetu i interno raseljavanje. Prema Augustusu Richardu Nortonu, profesoru međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Bostonu, u vojnoj operaciji IDF-a ubijeno je približno 1.100 ljudi, većinom Palestinaca i Libanaca. Prema izvještajima IDF-a i internoj istrazi, najmanje 550 žrtava bili su palestinski militanti koji su u početku držali liniju fronta i ubijeni u kopnenoj operaciji IDF-a. Prema drugim izvorima, ubijeno je oko 2.000 Libanaca i Palestinaca. p.192
Procjene broja ljudi raseljenih vojnim operacijama kreću se od najmanje 100.000 do 250.000. Sirijske trupe su raspoređene unutar Libana, od kojih su neke bile u vizualnom dometu IDF-a, ali nisu učestvovale u borbama. PLO se povukao sjeverno od rijeke Litani, nastavljajući pucati na Izraelce. IDF je koristio kasetne bombe koje su obezbijedile Sjedinjene Američke Države. Prema riječima američkog predsjednika Jimmyja Cartera, ova upotreba kasetnih bombi prekršila je pravni sporazum između Izraela i SAD-a jer je oružje bilo obezbjeđeno u odbrambene svrhe protiv napada na Izrael. Izrael je također prebacio američko oružje libanskoj miliciji Saada Haddada, što je kršenje američkog zakona. Carterova administracija se pripremila da obavijesti Kongres da se američko oružje koristi ilegalno, što bi rezultiralo prekidom vojne pomoći Izraelu. Američki konzul u Jerusalemu obavijestio je izraelsku vladu o njihovim planovima i, prema Carterovim riječima, premijer Begin je rekao da je operacija završena.
Rezolucija 425 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija
Kao odgovor na invaziju, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija usvojilo je Rezoluciju 425 i Rezoluciju 426 kojima se poziva na povlačenje izraelskih snaga iz Libana, obje usvojene 19. marta 1978. Privremene snage UN-a u Libanu (UNIFIL) stvorene su radi provođenja ovog mandata, posebno "u svrhu potvrđivanja povlačenja izraelskih snaga, vraćanja međunarodnog mira i sigurnosti i pomaganja Vladi Libana u osiguravanju povratka njene efektivne vlasti u tom području". Snage UNIFIL-a stigle su u Liban 23. marta 1978, uspostavivši sjedište u Naqouri.
Rezolucija 425 nije rezultirala trenutnim prekidom neprijateljstava. Izraelci su nastavili vojne operacije još 2 dana dok nisu naredili prekid vatre. Početna reakcija PLO-a bila je da se rezolucija ne odnosi na njih jer se u njoj PLO ne spominje. Rukovodstvo PLO-a je konačno naredilo prekid vatre 28. marta 1978, nakon sastanka između komandanta UNIFIL-a, generala Emmanuela Erskinea, i Yassera Arafata u Bejrutu. Helena Cobban je opisala sporazum kao "prekretnicu u historiji palestinskog otpora" jer je to bilo prvo otvoreno prihvatanje sporazuma o prekidu vatre s Izraelom koji su podržala sva zvanična tijela PLO-a.
Dijelovi palestinskog pokreta otpora protivili su se sporazumu i pokušali prekršiti prekid vatre. U aprilu 1978, vođa Fataha drugog nivoa Mohammad Daoud Oudeh (Abu Daoud) organizovao je ćelije od oko 70 do 80 boraca s namjerom da prekrši prekid vatre. Arafat i Khalil Wazir naredili su hapšenje svih uključenih, a Abu Daoud je kasnije optužen za saradnju s odmetnikom Fataha, Abu Nidalom, kako bi prekršili prekid vatre.
Izraelske snage su se povukle kasnije 1978, predajući položaje unutar Libana svom savezniku, miliciji Južnolibanske armije (SLA) pod vodstvom majora Saada Haddada. Dana 19. aprila 1978, SLA je granatirala sjedište UNIFIL-a, ranivši 8 vojnika UN-a (Fisk, 138). U aprilu 1980, tri irska vojnika UN-a (vojnici Barrett, Smallhorne i O'Mahoney) su oteta, a dvojica ubijena od strane kršćanskih naoružanih napadača. O'Mahoney je preživio (upucan iz automatske puške tokom incidenta) na teritoriji SLA; u odvojenom incidentu, još jedan irski vojnik, S. Griffin, upucan je od strane Haddadovih ljudi i evakuiran je u Izrael gdje je potom umro tokom liječenja. Izraelska štampa u to vrijeme, posebno The Jerusalem Post, optužila je Irce za pristrasnost prema PLO-u. (Fisk, 152–154).
Palestinske frakcije su također napale UNIFIL, otevši irskog vojnika UNIFIL-a 1981. i nastavivši okupirati područja u južnom Libanu.Private Kevin Joyce was kidnapped and is presumed dead. See Guardian article here 20-year hunt for kidnapped Irish soldier almost over UK news The Observer
Neprijateljstva su se nastavila dok je libanski građanski rat eskalirao, a borbe su se pojačavale na jugu. Kontinuirani napadi PLO-a sa sjedištem u Libanu u IzraeluTucker, Spencer C.; Roberts, Priscilla (2008). The Encyclopedia of the Arab-Israeli Conflict. A Political, Social, and Military. ABC-CLIO. p. 623. .Bickerton, Ian J. (2009). The Arab-Israeli Conflict: A History. Bloomsbury Publishing. p. 151. .Martin, Gus (2013). Understanding Terrorism: Challenges, Perspectives, and Issues. Sage Publications. . The operation was called Operation Peace for Galilee and was launched in reply to ongoing PLO attacks from its Lebanese bases. kulminirali su drugom izraelskom invazijom 1982, što je rezultiralo rasplamsavanje sukoba koji je trajao tokom sljedeće decenije.
Izraelsko povlačenje
Vijeće sigurnosti UN-a je 2000. zaključilo da je Izrael, zaključno s 16. junom 2000, povukao svoje snage iz Libana u skladu s Rezolucijom 425.
Liban nije proširio kontrolu nad južnim Libanom, iako je na to pozvan Rezolucijom 1391 iz 2002. i na to insistirao Rezolucijom 1496. Izrael je podnio više pritužbi u vezi s ponašanjem Libana.
Hezbollahova tvrdnja da se Izrael nije u potpunosti povukao (vidi farme Shebaa) eksplicitno je odbačena u izvještaju generalnog sekretara UN-a koji je doveo do Rezolucije 1583. Sirijska okupacija Libana dovela je do Rezolucije 1559 kojom se zahtijeva povlačenje preostalih 14.000 (od prvobitnih 50.000) sirijskih trupa i raspuštanje Hezbollaha i palestinskih milicija. 26. aprila 2005, nakon 29 godina sirijskog vojnog prisustva u Libanu, posljednje sirijske trupe su se povukle u skladu s rezolucijom.
Reference
Dodatna literatura
Vanjski linkovi Operacija "Litani", ALS.Miniature
Teroristički napadi u Izraelu, GlobalSecurity Sukob u Libanu, GlobalSecurity
Kategorija:Izraelsko-arapski sukob Kategorija:Historija Libana Kategorija:Historija Palestine Kategorija:Historija Izraela Kategorija:1978. u Libanu Kategorija:Vojna historija Palestine Kategorija:Vojna historija Izraela Kategorija:Vojna historija Libana Kategorija:Sukobi u 1978.