Ljudsko povezivanje je proces razvoja bliskog odnosa između dvije ili više osoba Homo sapiens sapiens. Najčešće se odvija između članova porodice ili prijatelja,Webster's New World College Dictionary 1971. ali se može razviti i među grupama, kao što su sportski timovi i kad god ljudi provode vrijeme zajedno. Vezivanje je uzajamni, interaktivni proces i razlikuje se od jednostavnog sviđanja. To je proces njegovanja društvene veze. Vezivanje se obično odnosi na proces privrženosti koji se razvija između romantičnih ili platonskih partnera, bliskih prijatelja ili roditelja i djece. Ovu vezu karakteriziraju emocije kao što su naklonost i povjerenje. Bilo koje dvije osobe koje provode vrijeme zajedno mogu formirati vezu. Muško vezivanje odnosi se na uspostavljanje odnosa između muškaraca kroz zajedničke aktivnosti. Termin žensko vezivanje odnosi se na formiranje bliskih ličnih odnosa između žena. Prijateljstvo između spolova odnosi se na lične odnose između muškaraca i žena.The Free Dictionary

Rani stavovi U 4. stoljeću prije nove ere, grčki filozof Platon tvrdio je da ljubav upravlja vezama ljudskog društva. U svom djelu Symposiuma, Eriksimah, jedan od naratora u dijalogu, navodi da ljubav ide daleko dalje od jednostavne privlačnosti prema ljudskoj ljepoti. On navodi da se ona javlja u cijelom životinjskom i biljnom carstvu, kao i u cijelom svemiru. Ljubav upravlja svime što se događa, kako u carstvu bogova, tako i u carstvu ljudi (186a–b).

Eriksimah smatra da kada su različiti suprotstavljeni elementi poput vlažnog i suhog "pokrenuti odgovarajućom vrstom Ljubavi, oni su u harmoniji jedni s drugima... Ali kada vrsta Ljubavi koja je gruba i impulsivna kontrolira godišnja doba, ona donosi smrt i uništenje" (188a). Budući da je ljubav ta koja vodi odnose između ovih skupova suprotnosti kroz postojanje, u svakom slučaju je to viši oblik ljubavi koji donosi harmoniju i prianja uz dobro, dok impulsivna vulgarna ljubav stvara disharmoniju.

Platon zaključuje da je najviši oblik ljubavi najveći. Kada je ljubav "usmjerena, u umjerenosti i pravdi, prema dobru, bilo na nebu ili na zemlji: sreća i dobra sreća, veze ljudskog društva, sklad s bogovima gore - sve je to među njegovim darovima" (188d).

U 1660-im, holandski filozof Spinoza je u svom djelu „Etika ljudskog ropstva ili snaga emocija“ napisao da se termin „ropstvo“ odnosi na ljudsku nemoć u umjerenju i kontroli emocija. To jest, prema Spinozi, „kada je čovjek žrtva svojih emocija, on nije svoj gospodar, već leži na milosti sudbine“.

Godine 1809. Johann Wolfgang von Goethe, u svojoj klasičnoj noveli „Izborni afiniteti“, pisao je o „bračnoj vezi“ i analogijom pokazao koliko su jake bračne zajednice slične po karakteru onoj kojom čestice žive pronalaze jedinstvo kroz proces hemijskog afiniteta. Ljudi u strastvenim vezama, prema Goetheu, analogni su reaktivnim supstancama u hemijskoj jednačini.

Sparivanje

Termin parno sparivanje nastao je 1940. godine u odnosu na parove ptica; odnosi se na monogamni ili relativno monogamni odnos. Dok neki oblik monogamije može karakterizirati oko 90% vrsta ptica, kod sisara je dugotrajno sparivanje (izvan kratkog trajanja same kopulacije) rijetko, oko 3% (vidi monogamija kod životinja). Učestalost monogamije kod primatskih vrsta je slično niska u poređenju sa poliginijom (jedan mužjak se pari sa dvije ili više ženki), što je najčešći obrazac.Holland, Maximilian. (2012) Social Bonding and Nurture Kinship: Compatibility between Cultural and Biological Approaches. North Charleston: Createspace Press. Međutim, bez obzira na obrasce parenja, život primata obično karakteriziraju dugotrajni društveni odnosi (bilo seksualni, brižni, koalicijski ili neki drugi) formirani u kontekstu života u trajnim društvenim grupama, i svaki takav trajni odnos (bilo isključiv ili ne) karakterizira određeni stepen povezanosti. Slično tome, dok se raspravlja o 'prirodnosti' monogamije kod ljudi,Barash, D.P. & Lipton, J.E. (2001). The Myth of Monogamy. New York, NY: W.H. Freeman and Company. Trajne monogamne ili poligamne veze obično će biti praćene afektivnom ili emocionalnom vezom (vidi sljedeći odjeljak).

Limerencijska veza

Prema teoriji limerencije, koju je 1979. godine postavila psihologinja Dorothy Tennov, određeni postotak parova može proći kroz ono što se naziva limerencijska reakcija, u kojoj jedan ili oba člana para mogu doživjeti stanje strasti pomiješano s kontinuiranim nametljivim razmišljanjem, strahom od odbacivanja i nadom. Stoga se kod svih ljudskih romantičnih veza može formirati jedna od tri vrste veza, definirane tokom određenog vremenskog perioda, u odnosu na iskustvo ili neiskustvo limerence: Afektivna veza: definira veze u kojima nijedan partner nije limerentan. Limerencijsko-Nelimerencijska veza: definira veze u kojima je jedan partner limerentan. Limerencijsko-Limerencijska veza: definira veze u kojima su oba partnera limerentna.

Konstitucija ovih veza može varirati tokom veze, na načine koji mogu povećati ili smanjiti intenzitet llimerencija. Karakteristika ovog razgraničenja koje je napravila Tennov je da se, na osnovu njenog istraživanja i intervjua sa preko 500 ljudi, svi ljudski vezani odnosi mogu podijeliti u tri varijante koje se definišu količinom limerencije ili nelimerencije koju svaki partner doprinosi vezi.

Roditeljska veza Vezanost

thumb|left| Roditeljske veze često pomažu djeci da formiraju svoj identitet U 1958., britanski razvojni psiholog John Bowlby objavio je rad "'Priroda djetetove veze s majkom'", u kojem su razvijeni prekursorski koncepti "teorije vezanosti". To je uključivalo razvoj koncepta "afektivne veze", koji se zasniva na univerzalnoj tendenciji ljudi da se vežu, tj. da traže bliskost s drugom osobom i da se osjećaju sigurno kada je ta osoba prisutna. Teorija vezanosti dijelom vuče korijene iz posmatranja i eksperimenata sa životinjama, ali se također zasniva na posmatranjima djece koja su propustila tipična iskustva brige odraslih. Veliki dio ranih istraživanja o vezanosti kod ljudi proveli su John Bowlby i njegovi saradnici. Bowlby je pretpostavio da bebe imaju ugrađenu potrebu od rođenja da stvaraju emocijske veze, tj. duhovne veze, jer to povećava šanse za preživljavanje, osiguravajući da dobiju potrebnu njegu. Bowlby nije opisao uzajamnost u vezanosti. Izjavio je da je vezanost od strane majke patološka inverzija i opisao je samo ponašanja dojenčeta. Mnogi stručnjaci za razvoj razradili su Bowlbyjeva etološka zapažanja. Međutim, ni Bowlbyjeva težnja za bliskošću (što nije moguće za ljudske dojenčad prije nego što prohodaju) ni kasniji opisi uzajamnosti između njegovatelja i dojenčeta s emocijskom dostupnošću i sinhronošću s emocijskom modulacijom ne uključuju trajnu motivaciju vezanosti u odraslom životu. Trajna motivacija je želja za kontrolom ugodno iznenađujuće transformacije koja je put vjerovanja u učinkovitost kod ljudi. Ova motivacija objašnjava znatiželju i intelektualni rast jezika, matematike i logike, a sve to ima emocijsku osnovu sigurnosti.See

Majčinska veza

thumb|Majčino dojenje - proces koji olakšava vezu majke i dojenčetaOd svih ljudskih veza, majčinska veza (odnos majke i dojenčeta) je jedna od najjačih.]] Majčinska veza počinje se razvijati tokom trudnoće; nakon trudnoće, proizvodnja oksitocina tokom laktacije povećava parasimpatičku aktivnost, čime se smanjuje anksioznost i teorijski podstiče povezivanje. Općenito se smatra da cirkulacija majčinog oksitocina može predisponirati neke sisare da pokažu ponašanje brige kao odgovor na mlade svoje vrste. Izvještava se da dojenje podstiče ranu postporođajnu majčinsku vezu, putem dodira, reakcije i međusobnog pogleda.Cesk, Cas Lek. (2000). "Development of the Maternal Bond during Pregnancy ." 19 Jan; 139(1): 5–8. Opsežne tvrdnje o učinku dojenja iznijela je 1930-ih Margaret Ribble, zagovornica "prava dojenčadi".Ribble, M. (1939). The significance of infantile sucking for the psychic development of the individual. Journal of Nervous and Mental Disease, 90, 455–463. ali su ih drugi osporili.Pinneau, S.R. (1950). A critique on the articles by Margaret Ribble. Child Development, 21(4), 203–228. Navodni efekat nije univerzalan, a majke koje hrane bebe na flašicu uglavnom su na odgovarajući način zabrinute za svoje bebe. Teško je utvrditi stepen uzročnosti zbog niza zbunjujućih varijabli, kao što su različiti razlozi zbog kojih porodice biraju različite metode hranjenja. Mnogi vjeruju da rano povezivanje idealno povećava odgovor i osjetljivost na potrebe djeteta, jačajući kvalitet odnosa majka-beba - međutim, mogu se pronaći mnogi izuzeci vrlo uspješnih veza majka-beba, iako nije došlo do ranog dojenja, kao što je slučaj sa prijevremeno rođenom djecom kojoj možda nedostaje potrebna snaga sisanja da bi bila uspješno dojena.

Istraživanje koje je uslijedilo nakon Bowlbyjevih zapažanja (gore) stvorilo je određenu zabrinutost o tome da li su usvojitelji propustili neki ključni period za razvoj djeteta. Međutim, istraživanje u vezi sa Mentalnim i društvenim životom beba sugeriralo je da je "sistem roditelj-dijete", a ne veza između biološki povezanih pojedinaca, evoluirani spoj između urođenih obrazaca ponašanja svih ljudskih beba i jednako evoluiranih odgovora odraslih ljudi na ta ponašanja beba. Stoga priroda „osigurava određenu početnu fleksibilnost u odnosu na određene odrasle osobe koje preuzimaju roditeljsku ulogu."

Očinska veza thumb|Otac se igra sa svojom kćerkom - aktivnost koja obično jača "vezu između oca i djeteta"|left

Za razliku od majčinske, „očinske veze“ imaju tendenciju da variraju tokom razvoja djeteta u smislu snage i stabilnosti. U stvari, mnoga djeca sada odrastaju u domaćinstvima bez očeva i uopće ne doživljavaju očinsku vezu. Općenito, očinska veza je dominantnija kasnije u djetetovom životu nakon što se razvije jezik. Očevi mogu biti utjecajniji u interakcijama igre za razliku od interakcija brige. Veze oca i djeteta također se obično razvijaju u odnosu na teme poput političkih stavova ili novca, dok se veze majke i djeteta obično razvijaju u odnosu na teme poput vjerskih stavova ili općih pogleda na život.Rossi, A. & Rossi, P. (1990). Of Human Bonding: Parent Child Relations Across the Life Course. Chicago: Aldine.

U 2003. istraživač sa Univerziteta Northwestern u Illinoisu otkrio je da progesteron, hormon koji se češće povezuje s trudnoćom i majčinskom vezom, također može kontrolirati način na koji muškarci reaguju na svoju djecu. Konkretno, otkrili su da nedostatak progesterona smanjuje agresivno ponašanje kod mužjaka miševa i stimulira ih da se ponašaju na očinski način prema svom potomstvu.

Veza između ljudi i životinja

thumb|Dijete se povezuje s mačkom. Poznato je da kontakt čovjeka i životinje smanjuje fiziološke karakteristike stresa. „Veza čovjeka i životinje“ može se pojaviti između ljudi i domaćih ili divljih životinja; bilo da se radi o mački kao kućnom ljubimcu ili pticama ispred prozora. Fraza „Veza čovjeka i životinje“, poznata i kao HAB, počela se pojavljivati kao terminologija krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Istraživanje prirode i vrijednosti veze između čovjeka i životinje započelo je krajem 18. stoljeća kada je u Yorku, u Engleskoj, Društvo prijatelja osnovalo Utočište kako bi pružilo humani tretman mentalno oboljelima. Brigom pacijenata o mnogim domaćim životinjama na imanju, zvaničnici društva teoretizirali su da će kombinacija kontakta sa životinjama i produktivnog rada olakšati rehabilitaciju pacijenata. 1870-ih u Parizu, francuski hirurg je pacijente s neurološkim poremećajima tjerao da jašu konje. Utvrđeno je da su pacijenti poboljšali svoju motornu kontrolu i ravnotežu te da su imali manje šanse da pate od napada depresije.Latter, L. (1995). Article: "Human Pet Bonding" . Source: Animal Welfare Society – Southeastern Michigan.