Ataumazija (izvedeno iz starogrčkog θαυμάζειν [thaumázein] "čuditi se", "diviti se"; doslovno "nedivljenje, nečuđenje", u prenesenom smislu "prisebnost, staloženost") označava u praktičnoj filozofiji, prvenstveno antičkoj, osobinu čovjeka da se ničemu ne čudi niti divi – naročito ne onim "veličinama života kojima se običan čovjek dopušta impresionirati i zbuniti: bilo da su to mitovi o bogovima i Hadu koji mu ulijevaju strah, ili bogatstvo, čast i moć koji pobuđuju njegovu pohlepu i zavist", kako je pisao Wilhelm Nestle.Wilhelm Nestle: Die Vorsokratiker, Diederichs 1922, str. 64 (sa drugim reizdanjima, posljednje od BiblioBazaara 2009, ISBN 9781110033003); tamo se najprije poziva na Demokrita, DK-fragmenti 44-47.
Kao izraz ataumazije koristi se latinska fraza nihil admirari – vrlo često skraćena u nil admirari – prema grčkom istoznačnom izrazu μηδὲν θαυμάζειν (medén thaumázein),Plutarh, De recta ratione audiendi 13, 44b. što u prijevodu znači "ničemu se ne diviti, ničemu se ne čudit".
Historija pojma ZenonDiogen Laertije, 7, § 123f. Lives of eminent philosophers, prijevod Robert Drew Hicks, 1925. i Demokrit shvataju ovo kao osobinu mudraca. Prema Plutarhu, Pitagora je već navodio postizanje ovog stanja kao cilj svog promišljanja. Čuđenje se temelji isključivo na neznanju i neriješenim misaonim problemima. Onaj ko putem filozofskog pojma (logos) poznaje razloge i uzroke, ostavlja čuđenje iza sebe. Ovu ideju usvaja i Horacije.Horacije, Epistulae 1,6,1: „Nil admirari prope res est una, Numici, solaque, quae possit facere et servare beatum.“ U pozadini stoji opća praktična orijentacija prema duševnom miru (ataraksija) kao cilju kojem se teži. Kod Cicerona je teorijski zahtjev manji; pod nihil admirari on podrazumijeva samo to da se čovjek ne smije dopustiti izbaciti iz ravnoteže bilo kakvim događajem.Ciceron, Tusculanae disputationes 3, 14, 30.
Time ovi teoretičari zastupaju suprotno stajalište, naročito u odnosu na Platona. On je čuđenje (grčki θαυμάζειν thaumázein, latinski admirari) smatrao početkom filozofije.Platon, Theaitetos 155d. O tome govori i Aristotel.Aristotel, Metaphysica I, 2, 982b11-12. U epikureizmu se opisuje povezanost između čuđenja i religije. Također, Descartes detaljno raspravlja o čuđenju.René Descartes, Les passions de l'âme, Art. 70
Madame de Staël u svom romanu Corinne ili Italija izjašnjava se o ataumaziji: "Tout comprendre rend très indulgent" ("Razumjeti sve čini čovjeka vrlo popustljivim"), što se u izmijenjenom obliku razvilo u krilaticu: "Tout comprendre c'est tout pardonner" ("Sve razumjeti znači sve oprostiti", odnosno: "ne zgražavati se ni nad čim"), a koju, primjerice, citira i Lav Tolstoj u romanu Rat i mir.Lav Tolstoj, Rat i mir, 18. poglavlje.
Reference
Kategorije Kategorija:Filozofija