Sofija Fedorivna Rusova (; 18. februar 1856 – 5. februar 1940) bila je ukrajinska pedagoginja, književnica, zagovornica ženskih prava i politička aktivistkinja. Bila je članica Centralne Rade, a vodila je odjeljenje za predškolsko obrazovanje i obrazovanje odraslih u Ministarstvu prosvjete Ukrajine. Rusova je bila osnivačica i prva predsjednica Nacionalnog savjeta ukrajinskih žena i Sveukrajinskog udruženja učitelja.
Biografija
Rani život Sofija Fedorivna Lindfors rođena je 18. februara 1856. u Olešnji, tada u Gorodnjanskom ujezdu, na području današnje Černjihivske oblasti u Ruskoj Imperiji. Njen otac, Fedir Lindfors, bio je penzionisani oficir iz baltičke plemićke porodice švedskog porijekla, a majka Hana Gervais bila je francuskog porijekla. U porodici su se svakodnevno govorili ruski i francuski jezik. Kao dijete izgubila je stariju sestru Nataliju i mlađeg brata Volodimira. Nakon smrti majke o njoj je brinula starija sestra Marija. Porodica se preselila u Kijev, gdje je završila Funduklejivsku gimnaziju.
Obrazovanje i rad Nakon očeve smrti 1871. Sofija je sa sestrom Marijom nastavila živjeti u Kijevu. Kako u gradu tada nije bilo vrtića, sestre su proučavale rano dječije obrazovanje s namjerom da otvore vlastiti vrtić. Godine 1872. otvorile su prvi vrtić u Kijevu. U narednim godinama Rusova je organizirala nedjeljne škole i javna čitanja, sastavila ukrajinsku početnicu i udžbenik iz geografije te predavala na Fröbelovom pedagoškom institutu u Kijevu. Učestvovala je na brojnim učiteljskim kongresima i zalagala se za pravo na obrazovanje na maternjem jeziku.
Rusova se smatra jednom od najistaknutijih pedagoginja svog vremena i zagovornicom nacionalnog obrazovanja. Iako nije imala formalno visoko obrazovanje, u Pragu je dobila počasnu diplomu iz sociologije, a predavala je i na Bestuževskim kursevima u Sankt Peterburgu. Od 1910. do 1914. uređivala je i objavljivala Svitlo, prvi ukrajinski pedagoški časopis u Dnjeprskoj Ukrajini. Nakon emigracije vodila je pedagošku katedru na Drahomanovom višem pedagoškom institutu u Pragu. Objavila je i rasprave o predškolskom i društvenom obrazovanju 1927. i 1930.
Politički aktivizam Do 19. vijeka Ruska Imperija je ukinula političke i vojne institucije Ukrajine. Ukrajinci su nazivani „Mali Rusi”, a Ukrajina je svedena na položaj provincije. Krajem 19. vijeka bio je izražen snažan antijukrajinski stav. Carski režim pod Aleksandrom II izdao je Emski ukaz, kojim je zabranjena upotreba ukrajinskog jezika u štampi.
Ukrajinska inteligencija nastojala je objaviti cjeloviti Kobzar Tarasa Ševčenka u dva toma, uključujući dijelove koji su bili cenzurisani i gotovo nepoznati u Ukrajini. Rusova i njen suprug Aleksandar proveli su određeno vrijeme u Pragu pripremajući tekst za objavljivanje. Fedir Vovk pribavio je Ševčenkove rukopise koje je kupio od pjesnikove braće novcem ukrajinskih dobrotvora. Sofija i Aleksandar Rusov potom su objavljeni Kobzar prenijeli u Ukrajinu. Tokom boravka u Pragu izgubili su tromjesečnu kćerku Ljudmilu.
Bračni par Rusov više puta je protjerivan u Sankt Peterburg zbog građanske i političke aktivnosti. Rusova je nekoliko puta hapšena i zatvarana zbog svojih revolucionarnih stavova i tekstova. Porodični dom često je pretresala policija, a Sofija je povjerljiva dokumenta ponekad skrivala u odjeći svoje djece. Njihov mlađi sin Jurij rođen je dok je njegova majka bila pod optužbom za krijumčarenje zabranjenih knjiga iz Galicije za Tarasivtsku bratovštinu. Godine 1915. Rusova je ostala udovica nakon što je Aleksandar umro tokom evakuacije iz Kijeva u Saratov.
Godine 1917. Rusova je postala članica Centralne Rade, jedna od jedanaest žena u tom tijelu. Radila je u Ministarstvu prosvjete na odjeljenju za predškolsko obrazovanje i obrazovanje odraslih i bila odgovorna za derusifikaciju škola i pripremu novih školskih udžbenika. Između marta i septembra 1917. nadgledala je osnivanje 66 škola i 21 gimnazije s nastavom na ukrajinskom jeziku. Kasnije je predavala na Kamjanec-Podiljski nacionalni univerzitetu. Rusova je bila osnivačica i prva predsjednica Nacionalnog savjeta ukrajinskih žena. Predstavljala je ukrajinske žene na međunarodnom kongresu u Hagu 1922. i u Rimu 1923. Godine 1933. objavila je poruku svjetskoj javnosti u kojoj je osudila sovjetsku politiku tokom Holodomora.
Lični život U augustu 1874. Rusova se udala za Aleksandra Rusova (1847–1915), statističara i folkloristu. Po Aleksandrovom savjetu, Sofija je posjećivala rodno selo kako bi prikupljala ukrajinske narodne pjesme. Svadbi su prisustvovali Mihajlo Drahomanov i Mykola Lisenko, koji je za mladu napisao rapsodiju. Aleksandar je bio uvjereni narodnik, a nakon braka on i Sofija uključili su se u građanske, intelektualne i revolucionarne aktivnosti te putovali širom zemlje raspravljajući o razvoju ukrajinskog nacionalnog pokreta.
Par je imao dvoje djece: Mihajlo Rusova (1876–1909), etnografa i člana Revolucionarne ukrajinske partije, i Jurija Rusova (1898–1961), biologa.
Nasljeđe Rusova je promovirala vrtićko obrazovanje, cjeloživotno obrazovanje, ljudska prava i političko organiziranje seljaka. Iz Sovjetske Ukrajine pobjegla je 1922. Nastanila se u Pragu, gdje je predavala na Ukrajinskom višem pedagoškom institutu od 1924. do 1939. Umrla je u Pragu u 84. godini i sahranjena na Olšanskom groblju.
Godine 2016. u Ukrajini je iskovan komemorativni novčić povodom 160. godišnjice njenog rođenja. Spomenik je postavljen na školskom imanju u Ripkiju, a škola Sofije Rusove u Olešnji čuva njen muzej i organizira naučne radionice posvećene Rusovoj. U junu 2023. Biblioteka Vladimir Korolenko Rusov u Černihivu preimenovana je u Černihivsku regionalnu univerzalnu naučnu biblioteku Sofije i Oleksandra Rusova.
Reference
Vanjski linkovi
Kategorija:Rođeni 1856. Kategorija:Umrli 1940. Kategorija:Biografije, Olešnja Kategorija:Ukrajinski pisci Kategorija:Ukrajinski političari