mini|Presuda Narodnog suda u Grazu 26. septembra 1946. u procesu u Grazu za ubistvo partizana, prva stranica Suđenje za ubistvo partizana u Grazu () bio je sudski kazneni postupak u vezi sa smaknućem petorice muškaraca koji su se borili kao partizani u Zapadnoj Štajerskoj, u Austriji, protiv nacionalsocijalista Njemačkog Reicha 1944-45. Zločin je počinjen 1. aprila 1945, u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Mjesto zločina bio je Radni logor Reicha () u Sankt Oswaldu in Freiland u današnjoj općini Deutschlandsberg. Incident se smatra jednim od zločina završne faze ovog razdoblja. Javno suđenje održano je pred Narodnim sudom u Grazu od 23. do 26. septembra 1946, a presuda je donesena 26. septembra 1946.
Pozadina Napetosti između predstavnika njemačkog i slovenskog stanovništva u Štajerskoj postojale su već u 19. vijeku. Jedan od razloga za njihove prosvjede bila je nesrazmjerna zastupljenost slovenskog stanovništva u Štajerskom parlamentu u Austro-Ugarskoj. Nakon Prvog svjetskog rata, južni dio Štajerske vojvodstva, Donja Štajerska, pripojen je Jugoslaviji (tada Kraljevini SHS). To je izazvalo prosvjede njemačkog stanovništva regije. Napetosti su dosegle vrhunac 1919. s Krvavom nedjeljom u Mariboru, koja je odnijela 13 života i ozlijedila 60 civila. Njemački nacionalni predstavnici održavali su spomen na taj događaj. Zahtijevali su obnovu stanja prije Senžermenskog sporazuma koji je odredio novu teritorijalnu raspodjelu. Zahtjevi za reviziju također su bili opravdani protunjemačkim osjećajima na slovenskoj strani, nadalje, s navodnim planovima za stvaranje slavenskog koridora od Jadransko more blizu Slovenije, preko Istočnoštajerskih brda i Gradišća, do Bratislave i dalje kroz Poljsku do Baltičkog mora, te korištenje austrijskog teritorija u tu svrhu: Od 1941, nakon njemačke balkanske kampanje i kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, Donja Štajerska, kao teritorij CdZ Donje Štajerske, je ponovno bila pod njemačkom civilnom upravom. Ovu instituciju, kao i sve institucije njemačkog Reicha u ovoj regiji, napala je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije u partizanskom ratu.
Partizanski napadi mini|150px|Spomen ploča na prijelazu Drave Lackovog odreda kod Ožbalta U septembru 1944. jedinica Narodnooslobodilačke vojske Lackov odred, prešla je Dravu s juga kod Ožbalta. U ovoj završnoj fazi Drugog svjetskog rata, oko 200-300 pripadnika odreda uglavnom je djelovalo u manjim grupama, koje su se infiltrirale u zapadnu Štajersku s juga. Počeli su napadati objekte kao što su infrastruktura, općinski uredi i žandarmerijske stanice u području današnjih okruga Leibnitz i Deutschlandsberg u Štajerskoj. Sabotirali su važne vojne objekte kao što su mostovi i željeznice. Otimali su i likvidirali osobe koje su smatrani predstavnicima nacionalsocijalističkog režima. Drugi projekt članova odreda bio je edukacija stanovništva o ciljevima boraca za slobodu i stvaranje centara otpora. Napredovanje i uspjesi partizanskog pokrenuo je niz sukoba sa snagama za provođenje zakona u to vrijeme, što je rezultiralo desecima mrtvih na obje strane. Situacija je dala priliku predstavnicima upravnih vlasti na tom području da partizane okarakteriziraju kao "bandite, pljačkaše, koljače" i upozoriti stanovništvo da ih ne podupire. Pripadnici drugih partizanskih jedinica, dezerteri Wehrmachta, odbjegli ratni zarobljenici Drugog svjetskog rata i prisilni radnici su se privremeno pridružili borbi Lackovog odreda. Među njima je bila i "Borbena grupa "Avantgarde" (), kasnije nazvana "Borbena grupa Štajerska" (), koja je postala poznata kao "Partizani Koralma"). Ovo su se jedinice u početku uglavnom sastojale od bivših austrijskih boraca i Španskog građanskog rata, koji su se padobranima iskrcali na područje današnje Slovenije 1944. u blizini Črnomelja Članovi ovih jedinica imali su političko-vojne ciljeve, te su trebali dati doprinos oslobađanju Austrije. Obuku su uglavnom stekli u Sovjetskom Savezu od strane Crvene armije uz potporu austrijskih komunista, kao od Franza Honnera, Johanna Kopleniga i Ernsta Fischera. Za svoje akcije pozivali su se na Moskovsku deklaraciju, koja je sadržavala odlomak o austrijskom doprinosu oslobođenju od njemačke vlasti. Ova partizanska grupa se podijelila tokom uskršnjeg Velikog tjedna 1945. Neki članovi su ostali s odredom Lackov, dok je druga grupa, koja se sastojala od otprilike devet ljudi, pod vodstvom bečkog borca otpora Waltera Wachsa prešla u regiju Koralm dalje na sjever, u područje oko Glashüttena. Odatle su lutali gornjom dolinom rijeke Laßnitz u tada još neovisnim općinama Trahütten, Osterwitz, Freiland bei Deutschlandsberg i Kloster. Područje zapadno od Schwanberga smatralo se oslobođenim teritorijem tokom posljednjih šest sedmicaa rata, gdje su partizani vršili suverena i izvršna prava. Njihovo sjedište bila je šumarska kuća Plank zapadno od Osterwitza. Podrška partizanima među stanovništvom njihovog operativnog područja, koje se uglavnom sastojalo od poljoprivrednih obitelji, znatno je varirala, od pune podrške do prešutne tolerancije do neposredne denuncijacije vlastima. Civilno stanovništvo bilo je uhvaćeno između dvije strane i moralo je očekivati da će, ovisno o njihovom ponašanju, druga strana upotrijebiti nasilje. U "okružnim obrambenim okruzima Reicha ugroženim neprijateljem" od februara 1945. uvedeni suprijeki sudovi, kojima su nadležnost imali i civili. Ti su sudovi također su imali nadležnost nad civilima, a presuda je nudila izbor između smrtne kazne, oslobađajuće presude ili upućivanja redovnim sudovima. Politički stavovi partizana, koji su se u biti temeljili na komunističkim izvorima, bili su neuspješni. Jedan od razloga za to bio je taj što se oslobođenje seljaštva od ugnjetavanja vlastelinskog sustava (što je bila polazna točka za komunističku argumentaciju u drugim zemljama) već dogodilo u Austriji gotovo 100 godina ranije ukidanjem feudalnih dažbina.
Radni logor mini|Barake logora nalazile su se na južnim obroncima naselja Godine 1938. u selu St. Oswald u Freilandu, dijelu općine Kloster, osnovan je radni logor Službe rada Rajha () kako bi se poboljšale cestovne veze područja, posebno ruta preko Klosterwinkela do Sallegga i Gamsa. Barake logora nalazile su se na terasama izgrađenim između Hebalmstraße i puta do crkve. Obrisi tih terasa i dalje su vidljivi u krajoliku; od 1946. nadalje, na njihovom mjestu izgrađene su obiteljske kuće i druge zgrade u središtu St. Oswalda. Logor su također koristili za pripreme i druge institucije, poput Učiteljske škole u Mariboru. Kako je rat napredovao, logor za radnu službu sve je više postajao organizacija za podršku Wehrmachtu, sve dok mu 1944. nije povjerena i osnovna vojna obuka. Stanovnici logora na kraju su raspoređeni protiv partizana kao dio Wehrmachta. Krajem novembra 1944. prošli su "obuku protiv bandita" i poslani su u "banditske patrole".
Bitke i streljanje civila mini|Radna jedinica Logora St. Oswald Partizani su bili upozoreni na zatvorenike ovog logora, ali su ipak dali do znanja svoju prisutnost u okolici. U martu 1945. gradska vijećnica u Osterwitzu uništena je u partizanskom napadu. Dana 15. marta 1945. žandara iz stanice Trahütten ustrijelio je partizan, kojeg je već uhitio i trebao ga odvesti u Deutschlandsberg. U danima koji su uslijedili to je dovelo do uhićenja nekoliko osoba osumnjičenih za podršku partizanima. Njihovo uhićenje proslavljeno je pobjedničkom zabavom 25. marta. Dana 10. aprila 1945, 18 ljudi je ubijeno u krateru bombe na istočnoj granici Hebalma. Mjesto () nije označeno, ali je i dalje prepoznatljivo na terenu. Nalazi se u šumi sjeverno od bivšeg imanja vulgo Leitner (Leitnerwald), nekoliko metara južno od današnje Hebalmstraße, na raskrižju staze oko dva kilometra jugoistočno od Rehbockhütte i južno od Blochriegela.
Zarobljavanje partizanske grupe Krajem marta, grupa partizana pojavila se na seoskom gazdinstvu tadašnjeg vođe lokalne grupe NSDAP Osterwitza i rekvirirala opremu (uglavnom odjeću), koja je trebala opremiti nove članove grupe. Ovaj incident prijavljen je upravi radnog logora putem obližnje farme koja je imala telefonsku vezu (što je zauzvrat izazvalo odmazdu partizana 20. aprila 1945.) Sljedećeg dana, 1. aprila 1945, partizanska grupa još je uvijek bila u blizini, jugoistočno od St. Oswalda u Freilandu, na farmi. Specijalna jedinica od 20 ljudi iz radnog logora pronašla je tragove u snijegu, opkolila kuću i zarobila grupu. Ovu specijalnu jedinicu predvodio je jedan od kasnijih optuženika; drugi optuženik bio je jedan od sudionika.
Slijed događaja Zarobljeni partizani odvedeni su u radni logor RAD. Nakon što je incident telefonski prijavljen vođi okruga NSDAP u Deutschlandsbergu, Hugu Suetteu, on je naredio da se zatvorenici ispitaju i "ubiju". Ova uputa smatrana je naredbom i optuženici su je slijedili. Zatvorenici su u logoru bili okrutno tretirani udarcima nogama, nogama i pucnjavom, što je vidljivo i iz izjava svjedoka. Suette nije bio nadređeni oficir logorašima. Međutim, vršio je zapovjednu i sudsku vlast kao "Borbeni zapovjednik" Nakon početne komunikacije, uslijedili su daljnji telefonski razgovori u kojima je Suette potvrdio svoje naredbe vođi logora Scholleru, unatoč njegovim prigovorima i pokušajima ublažavanja okolnosti, te prijetio "najozbiljnijim posljedicama" ako se one zanemare. To bi se moglo protumačiti kao prijetnja da će se Scholler na kraju podvrgnuti vojnom sudu sa smrtnom kaznom. To nije bilo samo teoretsko, kao što pokazuju kasnije izjave dužnosnika u tom području: Nepoštivanje naredbi vođe okruga moglo bi biti kobno. Žandarmerijski oficir potvrdio je kao svjedok da je Scholler izrazio rezerve. Žrtve su odvedene na strelište na zapadu navečer 1. aprila 1945, oko 20 sati, na strelište na zapadnoj strani logora na cesti za Klosterwinkel i Sallegg. Zarobljenicima je naređeno da legnu u tenkovske rovove te su ubijeni pucnjem u potiljak. Dvije žrtve ubili su pripadnici radnog logota Dietl i George, još dvije Lappe i Obermaier, a ranjenika Heitmann. Obermaier je isprva oklijevao, ali je potom pucao pod pritiskom nadređenih. Rolf Kutschera je prethodno teško ranio partizana automatskim pištoljem. Počinitelj, kojem je oružje oduzeto nakon ovog incidenta, objasnio je to kao nenamjerni čin. Ranjeni muškarac je potom ostavljen bespomoćan na otvorenom i dvojica drugih muškaraca su ga odvukla na mjesto pogubljenja. Tijela petorice ubijenih muškaraca pokopana su u dva groba na rubu strelišta. Na jedan od grobova postavljena su drva za ogrjev.
Žrtve Imena žrtava nisu u potpunosti poznata. Jedan od ubijenih bio je Leo (Lazar) Engelmann, rođen 30. septembra 1914. Borio se u Španjolskom građanskom ratu od juna 1937. u Međunarodnim brigadama. Bio je s britanskim pionirskim korpusom u aprila 1943, stigao je u Sovjetski Savez u studenom 1943. i pripadao je Štajerskoj borbenoj grupi od sredine 1944. Druga žrtva bio je Ubald Pasetzky, devetnaestogodišnji (ili dvadesetogodišnji) dezerter iz Graza. Partizana kojeg je Kutschera već ustrijelio bio je "Miloš" i bio je iz Maribora. Druga žrtva bio je sin Hermine Farkas, koji se pridružio partizanima kao dezerter.
Sudski postupak Optuženici Za zločin su optuženi: voditelj logora viši terenski majstor Friedrich Scholler rođen 11. decembra 1910. u Purgstall an der Erlauf, poljoprivredni upravitelj iz Göstlinga an der Ybbs Mlađi terenski majstor Walter Sachse, rođen 17. maja 1912. u Nauenburgu u Thüringenu, poljoprivredni radnik iz St. Oswalda u Freilandu, Othmar Heitmann, rođen 11. oktobra 1927. u Brucku an der Muru, blagajnik Austrijskih državnih željeznica, iz Brucka an der Mura, Egon Obermaier, rođen 30. maja 1927. u Gössu (općina Leoben), pivar iz Leoben-Gößa, Rolf Kutschera, rođen 3. januara, 1927, u Chełmżi, Poljska, prevoditelj iz Graza, Hans Bacher, rođen 5. marta 1909, u Kremsu u Kärntenu|Laggenu, Gornja Koruška, mljekar iz St. Oswalda u Freilandu, Ferdinand Hoffmann (također: Hofmann), rođen 3. juna 1911, u Hallu u Tirolu, vrtlar iz St. Oswalda u Freilandu,