Islamizam je raspon religijskih i političkih ideoloških pokreta koji smatraju da bi islam trebao utjecati na političke sisteme. Njegovi zagovornici vjeruju da je islam po svojoj prirodi politički te da je islam kao politički sistem superioran u odnosu na komunizam, liberalnu demokratiju, kapitalizam i druge alternative u postizanju pravednog, uspješnog društva. Zagovornici islamizma, također poznati kao el-Islamijun, obično su povezani s islamskim institucijama ili pokretima za društvenu mobilizaciju, naglašavajući provođenje šerijata, panislamsko političko jedinstvo i stvaranje islamskih država.Soage, Ana Belén. "Introduction to Political Islam." Religion Compass 3.5 (2009): 887–96.
U svojoj originalnoj formulaciji, islamizam je opisivao ideologiju koja nastoji oživjeti islam do njegove nekadašnje asertivnosti i slave, pročišćavajući ga od stranih elemenata, iznova potvrđujući njegovu ulogu u "društvenom i političkom, kao i ličnom životu"; i posebno "preuređujući vladu i društvo u skladu sa zakonima koje propisuje islam" (tj. šerijatom). Prema najmanje jednom posmatraču (autorica Robin Wright), islamistički pokreti su "vjerovatno izmijenili Bliski istok više od bilo kojeg trenda otkako su moderne države stekle nezavisnost", redefinirajući "politiku, pa čak i granice". Drugi autor (Graham E. Fuller) zagovarao je širi pojam islamizma kao oblika politike identiteta, koja uključuje "podršku [muslimanskom] identitetu, autentičnosti, širem regionalizmu, preporodu [i] revitalizaciji zajednice."Fuller, Graham E., The Future of Political Islam, Palgrave MacMillan, (2003), p. 21
Centralne i istaknute ličnosti u islamizmu dvadesetog vijeka su Rašid Rida, Hasan el-Bana (osnivač Muslimanskog bratstva), Sejid Kutb, Ebu-l-Ala el-Mevdudi,Fuller, Graham E., The Future of Political Islam, Palgrave MacMillan, (2003), p. 120 Ruholah Homeini (osnivač Islamske Republike Iran) i Hasan et-Turabi. Sirijski sunitski klerik Muhamed Rašid Rida, vatreni protivnik vesternizacije, cionizma i nacionalizma, zagovarao je sunitski internacionalizam kroz revolucionarnu obnovu panislamskog hilafeta radi političkog ujedinjenja muslimanskog svijeta. Rida je bio snažan eksponent islamskog avangardizma, vjerovanja da bi muslimanska zajednica trebala biti vođena klerikalnim elitama (ulema), koje su usmjeravale napore za vjersko obrazovanje i islamski preporod. Riḍina sinteza selefizma i arabizma te islamistički ideali snažno su utjecali na njegove učenike poput Hasana el-Banne, egipatskog učitelja koji je osnovao pokret Muslimansko bratstvo, kao i na Hadž Amina el-Husejnija, anticionističkog velikog muftiju Jerusalima. El-Banna i Mevdudi pozivali su na "reformističku" strategiju reislamizacije društva kroz društveni i politički aktivizam s osnovnog nivoa.Roy, Failure of Political Islam, 1994: str. 24 Drugi islamisti (El-Turabi) zagovornici su "revolucionarne" strategije islamizacije društva kroz vršenje državne vlasti, ili (Sejid Kutb) za kombiniranje islamizacije s osnovnog nivoa s oružanom revolucijom. Izraz se primjenjuje na nevladine reformske pokrete, političke stranke, milicije i revolucionarne grupe.
Sami islamisti preferiraju termine poput "islamski pokret" ili "islamski aktivizam" umjesto "islamizam", protiveći se insinuaciji da je islamizam išta drugo do obnovljen i oživljen islam. Zbog njegovih konotacija u medijima, kritičari smatraju da taj termin može dovesti do islamofobije i stereotipizacije.
Istaknute islamističke grupe i stranke širom svijeta uključuju Muslimansko bratstvo, tursku Stranku pravde i razvoja, Hamas, alžirski Islamski front spasa, malezijsku Stranku nacionalnog povjerenja, Džemat-e-islami u Bangladešu i Pakistanu, te bosanskohercegovačku Stranku demokratske akcije. Nakon Arapskog proljeća, mnoge postislamističke struje postale su snažno uključene u demokratsku politiku, dok su druge iznjedrile "najagresivniju i najambiciozniju islamističku miliciju" do sada, poput Islamske države Iraka i Levanta (ISIL). Većina islamista odbacila je ISIL kao bogohulan.
Terminologija Izvorno se termin islamizam koristio jednostavno u značenju religije islama, a ne kao ideologija ili pokret. Prvi put se pojavio u engleskom jeziku kao Islamismus godine 1696., a kao Islamism godine 1712. Termin se pojavljuje u odluci Vrhovnog suda SAD-a u slučaju In Re Ross (1891). Do prijelaza u dvadeseti vijek počeo ga je potiskivati kraći i isključivo arapski termin "islam", a do 1938. godine, kada su orijentalisti završili djelo Enciklopedija islama, čini se da je islamizam gotovo nestao iz engleske upotrebe. Termin je ostao "praktično odsutan iz rječnika" naučnika, pisaca ili novinara sve do Iranske islamske revolucije iz 1978. i 1979. godine, koja je u Iran donijela koncept "islamske vlade" ajatolaha Homeinija.
Ova nova upotreba pojavila se bez uzimanja u obzir načina na koji se termin islamista već koristio u tradicionalnoj arapskoj nauci u teološkom smislu, odnoseći se na religiju islama, a ne na političku ideologiju. U hereziografskim, teološkim i historijskim djelima, poput poznate enciklopedije el-Eš'arija Mekalatu-l-islamijjin (Mišljenja islamista), islamista se odnosi na svaku osobu koja sebe pripisuje islamu, a da tu pripadnost ni ne potvrđuje ni ne negira. Ako se koristi dosljedno, koristi se radi nepristrasnosti, ali ako se koristi u odnosu na određenu osobu ili grupu posebno bez drugih, to implicira da je autor nesiguran treba li potvrditi ili negirati njihovu pripadnost islamu, ili pokušava insinuirati svoje neodobravanje te pripadnosti bez kontroverze. Nasuprot tome, nazivanje osobe muslimanom ili kafirom implicira eksplicitnu potvrdu ili negaciju pripadnosti te osobe islamu. Kako bi izbjegli problem koji proizlazi iz konfuzije između zapadne i arapske upotrebe termina islamista, arapski novinari izmislili su termin islamawi (islamijanski) umjesto islami (islamistički) za označavanje političkog pokreta, iako se taj termin ponekad kritizira kao gramatički neispravan.
Definicije Islamizam je definisan kao: "uvjerenje da bi islam trebao voditi društveni i politički, kao i lični život" (Sheri Berman); uvjerenje da bi islam trebao utjecati na političke sisteme (Cambridge rječnik engleskog jezika); "[islamska] ideologija koja vodi društvo u cjelini i koja [poučava] da zakon mora biti u skladu sa islamskim šerijatom", (W. E. Shepard);Shepard, W. E. Sejid Kutb and Islamic Activism: A Translation and Critical Analysis of Social Justice in Islam. Leiden, New York: E.J. Brill. (1996). p. 40 kombinacija dva ranije postojeća trenda: pokreta za oživljavanje vjere, oslabljene "stranim utjecajem, političkim oportunizmom, moralnom labavošću i zaboravljanjem svetih tekstova";Roy, Failure of Political Islam, 1994: str. 4 novijeg pokreta protiv imperijalizma/kolonijalizma, koji se pretvorio u jednostavniji antivesternizam; koji su ranije prihvatali ljevičari i nacionalisti, ali čije su se pristalice okrenule islamu; oblik "religizirane politike" i primjer vjerskog fundamentalizma koji zamišlja islamsku zajednicu koja traži globalnu hegemoniju za svoje vrijednosti (Bassam Tibi); "politički pokret koji favorizira preuređenje vlade i društva u skladu sa zakonima koje propisuje islam" (stilski priručnik Associated Pressa); politička ideologija koja nastoji primijeniti islamska načela i norme kao općeprimjenjiva pravila za ponašanje ljudi; i čiji pristalice teže državi zasnovanoj na islamskim vrijednostima i zakonima (šerijat) te odbacuju zapadne vodeće principe, poput slobode mišljenja, slobode štampe, umjetničke slobode i slobode vjeroispovijesti (Thomas Volk); širok skup političkih ideologija koje koriste islamske simbole i tradicije i crpe inspiraciju iz njih u potrazi za društvenopolitičkim ciljem – poznat i kao "politički islam" (Britannica); "[...] [postalo je skraćenica za] 'muslimane koji nam se ne sviđaju.'" (Vijeće za američko-islamske odnose – u žalbi na raniju definiciju AP-a o islamistima); "zapadni popularni diskurs općenito koristi 'islamizam' kada se raspravlja o negativnom ili 'onome što je loše' u muslimanskim zajednicama. S druge strane, označitelj 'islam' rezerviran je za pozitivno ili neutralno." (David Belt). pokret toliko širok i fleksibilan da dopire do "svega za svakoga" u islamu, čineći ga "neodrživim" (Tarek Osman); alternativni pružatelj socijalne skrbi siromašnim masama; ljuta platforma za razočarane mlade; glasan poziv koji najavljuje "povratak čistoj religiji" onima koji traže identitet; "progresivna, umjerena vjerska platforma" za bogate i liberalne; "[...] i u ekstremima, nasilno sredstvo za odbijače i radikale;Osman, Tarek, Egypt on the brink, 2010, p. 111 islamski "pokret koji traži kulturnu diferencijaciju od Zapada i ponovno povezivanje s pretkolonijalnim simboličkim univerzumom" (François Burgat);Burgat, François, "The Islamic Movement in North Africa", U of Texas Press, 1997, pp. 39–41, 67–71, 309 "aktivno isticanje i promicanje uvjerenja, propisa, zakona ili politika za koje se smatra da su islamskog karaktera" (Međunarodna krizna grupa); pokret "muslimana koji se oslanjaju na vjerovanje, simbole i jezik islama kako bi inspirirali, oblikovali i oživjeli političku aktivnost"; koji može sadržavati umjerene, tolerantne, miroljubive aktiviste ili one koji "propovijedaju netoleranciju i podržavaju nasilje" (Robert Pelletreau); "svi oni koji nastoje islamizirati svoju okolinu, bilo u odnosu na svoje živote u društvu, svoje porodične okolnosti, ili radno mjesto..." (Olivier Roy).
Odnos islama i islamizma
mini|upright=1.3|Javne demonstracije islamista u Ujedinjenom Kraljevstvu za šerijat, oktobar 2009. Islamisti jednostavno vjeruju da je njihov pokret ili ispravljena verzija ili oživljavanje islama, ali drugi smatraju da je islamizam moderna devijacija od islama koju bi trebalo ili osuditi ili odbaciti.
Pisac za Međunarodnu kriznu grupu tvrdi da je "koncept 'političkog islama'" američka tvorevina stvorena da objasni Iransku islamsku revoluciju, ignorirajući činjenicu da je (prema piscu) islam po definiciji politički. Zapravo je kvijetistički/nepolitički islam, a ne islamizam, onaj koji zahtijeva objašnjenje, a koje autor daje nazivajući ga historijskom slučajnošću "kratkotrajne ere vrhunca sekularnog arapskog nacionalizma između 1945. i 1970. godine".
Hayri Abaza tvrdi da neuspjeh u razlikovanju islama od islamizma navodi mnoge na Zapadu da to dvoje izjednačavaju; oni misle da podržavanjem neliberalnih islamskih (islamističkih) režima poštuju islam, na štetu onih koji traže odvajanje religije od politike.
Drugi izvor razlikuje islamiste od islama naglašavajući činjenicu da se islam "odnosi na religiju i kulturu koja postoji više od milenija", dok je islamizam "političko-religijski fenomen povezan sa velikim događajima u dvadesetom vijeku". Islamisti su se, barem povremeno, definirali kao "islamiyyoun/islamisti" kako bi se razlikovali od "muslimun/muslimana".Final Report of the National Commission on Terrorist Attacks Upon the United States, The 9/11 Commission Report, W.W. Norton & Company, New York, (2004), str. 562 Daniel Pipes opisuje islamizam kao modernu ideologiju koja duguje više evropskim utopijskim političkim ideologijama i "izmima" nego tradicionalnoj islamskoj religiji.
Prema Salmanu Sejidu, "islamizam nije zamjena za islam na način na koji bi se moglo tvrditi da su komunizam i fašizam sekularizirane zamjene za kršćanstvo". Umjesto toga, to je "sazviježđe političkih projekata koji nastoje pozicionirati islam u središte bilo kojeg društvenog poretka".
Ideologija Islamski preporod
mini|upright=1.3|Demonstranti islamisti nose natpise na kojima piše "Islam će dominirati svijetom" i "Dovraga s demokratijom" na Maldivima, septembar 2014. Moderno oživljavanje islamske pobožnosti i privlačnost islamskih stvari može se pratiti do nekoliko događaja.