mini|desno|Različite vrste sjedala za bicikl Biciklističko sjedalo, koje se ponekad naziva i sjedište za bicikl, jedna je od pet tačaka kontakta na uspravnom biciklu, a ostale su dvije pedale i dva rukohvata na upravljaču. (Biciklističko sjedište u užem smislu također pruža podršku za leđa).
Biciklističko sjedalo kao takvo poznato je otkako se bicikl razvio iz drezine, preteče bicikla. Ono obavlja sličnu ulogu kao konjsko sjedalo, pri čemu ne nosi svu težinu vozača, s obzirom na to da i druge tačke kontakta preuzimaju dio opterećenja.
Obično se biciklističko sjedalo pričvršćuje za cijev sjedala, a njegova visina najčešće se može podešavati uvlačenjem i izvlačenjem cijevi iz okvira bicikla.
Komponente Tipična sjedala sastoje se od nekoliko prepoznatljivih komponenti.
Školjka Školjka oblikuje sjedalo. Nos sjedala najistureniji je prednji dio. On je obično zaobljen. Školjka se može izraditi od različitih materijala.
Većina modernih sjedala ima tvrdu školjku napravljenu od izlivenog komada plastike, poput najlona. Također se mogu koristiti karbonska vlakna.
Kožna sjedala nemaju tvrdu školjku. Umjesto toga, oblikovani komad debele kože zategnut je, poput napete mreže za ležanje, između prednjeg i stražnjeg kraja šina. Tradicionalna kožna sjedala, poput onih koje proizvodi kompanija Brooks, koriste se već dugi niz godina. Takvo sjedalo općenito je udobnije nakon perioda razrađivanja tokom kojeg se prilagođava obliku vozača, pod uslovom da je osnovni oblik u startu odgovarajući.
Presvlaka Većina sjedala koristi neki oblik podstave na vrhu tvrde školjke (često pjena zatvorenih ćelija, gel ili gel-pjena), preko koje ide vanjska presvlaka od spandeksa, vinila, umjetne kože ili kože.
Sjedala dizajnirana za zahtjevnu upotrebu, npr. za brdski ili BMX biciklizam, mogu imati dodatna ojačanja presvlake poput kevlara prišivenog na mjesta koja su najviše izložena habanju.
Šine Šine sjedala tačka su povezivanja s ostatkom bicikla. One prolaze duž donje strane sjedala od nosa do stražnjeg dijela. Većina sjedala ima dvije paralelne šine za koje se učvršćuje cijev sjedala, ali dizajn varira od jedne do četiri šine. Šine omogućavaju podešavanje sjedala naprijed-nazad, obično za približno dva do tri centimetra. Mogu biti izrađene od punog ili šupljeg čelika, titanija, aluminija, mangana ili karbonskih vlakana, pri čemu se obično traži kompromis između cijene, težine, čvrstoće i fleksibilnosti. Novija inovacija, koja se koristi kod karbonskih školjki i šina, predviđa integraciju šina u školjku cijelom njihovom dužinom.
Konfiguracije šina uključuju: Dvije standardne okrugle šine prečnika 7 mm Dvije uvećane šine (tipično za brdske i BMX bicikle) Okrugle prečnika 8 mm Okrugle prečnika 9 mm (često) Dvije šine od karbonskih vlakana (novije) Okrugle 7 mm Ovalne 7 mm × 9 mm Ovalne 7 mm × 10 mm Okrugle 8,5 mm Okrugle 9,6 mm Jedna I-šipka (novije) Četiri šine (npr. šira kožna sjedala Brooks) Vlasnički sistemi
Stezaljka sjedala Dio koji povezuje šine s cijevi sjedala naziva se stezaljka sjedala. Može biti ugrađena u vrh cijevi sjedala, ili sama cijev može biti obična cijev s cilindrom na vrhu za koji se pričvršćuje odvojena stezaljka. Gornja tačka pričvršćivanja mora biti kompatibilna s konfiguracijom šina (iako je konfiguracija s dvije okrugle šine od 7 mm veoma česta), a donja tačka mora odgovarati prečniku cijevi sjedala ukoliko nije fabrički ugrađena. Zbog svog neobičnog oblika, neka sjedala fizički su nekompatibilna s određenim cijevima, stezaljkama ili okvirima, jer udaraju u druge dijelove ili blokiraju vijke za podešavanje i pričvršćivanje.
Najčešći tip odvojeno prodavane stezaljke ima jedan horizontalni vijak s maticom koji prolazi iza vrha cijevi sjedala. Zatezanjem ovog vijka spajaju se četiri dijela metala (po dva sa svake strane) koji imaju okrugle utore za hvatanje standardnih šina. Unutrašnji dijelovi koji hvataju šine imaju isprepletene utore s druge strane koji ulaze u diskaste oblike na vanjskim stranama centralnog dijela koji hvata cijev. Daljnje zatezanje vijka uzrokuje da se centralni dio blago zatvori oko vrha cijevi. Da bi se podesio položaj sjedala, otpuštanje vijka omogućava šinama klizanje naprijed-nazad te naginjanje gore-dolje oko ose vijka.
mini|desno|Dijelovi stezaljke sjedala s jednim vijkom. Grebeni na donjem dijelu su istrošeni. Ova stezaljka neće držati sjedište na mjestu.
Postoje dva uobičajena tipa ugrađenih stezaljki za standardne šine, a oba su povezana s generičkim zaštitnim znakovima: Cijevi sjedala "Campagnolo" (starije) koriste dva vertikalna vijka za spajanje dvaju dijelova koji hvataju šine. Otpuštanje jednog vijka omogućava podešavanje sjedala naprijed-nazad; otpuštanje jednog i zatezanje drugog podešava nagib gore-dolje. U nekim slučajevima postoji poseban vijak koji kontrolira nagib preko namjenskog okretišta. S obzirom na to da ovi sistemi ne zavise od utora, podešavanje nagiba je kontinuirano umjesto stepenasto, pa su ove cijevi poznate kao cijevi za mikropodešavanje. Cijevi sjedala "Laprade" (novije) koriste jedan vertikalni vijak (tipično inbus vijak) koji zatezanjem spaja dva dijela za hvatanje šina. Donja površina donjeg dijela je konveksna i užljebljena, te se poklapa s konkavnim utorom na vrhu cijevi sjedala. Zakrivljenost omogućava podešavanje ugla sjedala kada se vijak otpusti, a otpuštanje također omogućava klizanje šina naprijed-nazad. Zavisno o uglu sjedala, vertikalni vijak nije okomit na ugao šina, ali utori sprečavaju klizanje i zauzimanje potpuno horizontalnog ugla. Ovaj mehanizam za ugaono podešavanje naziva se okretni i čest je na BMX biciklima. Budući da su utori finiji nego kod diskova u odvojenim stezaljkama, ponekad se i Laprade cijevi prodaju kao "mikropodesive", iako podešavanje nije potpuno kontinuirano kao kod Campagnolo stila.
Šine oblika I-šipke su duge i omogućavaju širok opseg podešavanja naprijed-nazad. Stezaljke za I-šipke koriste dva stezna vijka za dijelove koji hvataju tu jednu šinu. Ostale historijske varijacije stezaljki uključivale su kombinaciju sjedala Ideale i cijevi Zeus, koja je koristila posebnu cijev dizajniranu tako da izbjegne potrebu za stezaljkom radi maksimalne uštede na težini.
Amortizacija mini|desno|Kožno sjedalo s amortizerima marke Brooks montirano na cijev sjedala s amortizerom. mini|desno|Stolica Sella, koju su dizajnirali Achille Castiglioni i Pier Giacomo Castiglioni za kompaniju Zanotta (1957).
Sjedalo može sadržavati jednu ili više komponenti za amortizaciju kako bi se poboljšala udobnost vozača apsorpcijom ili prigušivanjem vibracija i udara koje prenose okvir i cijev sjedala.
Sjedala mogu inkorporirati gel, gel-pjenu i/ili pjenu različitih gustoća za ublažavanje udara s ceste, dok integrisane šine mogu biti dizajnirane s dodatnom dužinom kako bi se vertikalno savijale, pružajući ograničenu apsorpciju udara i neravnina.
Drugi metod, koji se susreće kod rekreativnih, komfornih ili 'cruiser' sjedala, obuhvata pričvršćivanje para čeličnih spiralnih opruga na stražnji kraj šina sjedala, koje su na drugom kraju spojene za stražnji dio sjedala. Neki noviji dizajni amortizacije zamjenjuju dvostruke opruge s četiri ili više elastomernih opruga u obliku krofne. Korištenjem zamjenjivih elastomera različitih gustoća, sjedalo s amortizacijom može se prilagoditi težini i stilu vožnje vozača.
Još jedan metod amortizacije koristi mrežastu opružnu platformu sačinjenu od osam ili više spiralnih opruga postavljenih horizontalno ispod školjke sjedala. Ove opruge međusobno su povezane u približnom centru sjedala, s krajevima radijalno spojenim na rub okvira sjedala, tvoreći paukovu mrežu. Udar koji se prenosi na sjedalo djelomično apsorbira ova mrežasta platforma. U nastojanju da se smanje troškovi i težina, neka sjedala s amortizacijom koriste skeletni, fleksibilni najlonski okvir umjesto čelične opružne mreže.
Proizvođači mogu ugraditi dva ili više ovih dizajna amortizacije u sjedalo u nastojanju da pruže dodatnu udobnost i apsorpciju udara, kao što se radi još otkako je biciklizam prvi put postao popularan osamdesetih godina 19. vijeka.
Podešavanje Položaj sjedala treba se podešavati u odnosu na osovinu pogona, a ne u odnosu na tlo ili upravljač. Naprimjer, ako je udaljenost do upravljača prevelika, bolje je nabaviti kraću lulu nego pomicati sjedalo naprijed od njegove idealne pozicije. Tačnije, visina sjedala treba se podesiti u odnosu na položaj pedala, jer bi postavljanje različitih pedala ili pogonskih poluga druge dužine zahtijevalo ponovno podešavanje sjedala. U praksi se udaljenost od vrha sjedala do centra osovine pogona koristi kao mjera visine sjedala (npr. prilikom podešavanja novog bicikla koristeći mjere s drugog), jer je to lakše izmjeriti. Postoje i druge metode i kalkulacije za određivanje visine sjedala, poput LeMondove formule. Neka sjedala sada pružaju još viši nivo podešavanja tako što omogućavaju promjenu prednje i stražnje širine radi pravilnog prilagođavanja anatomiji bicikliste.
Visina Visina sjedala trebala bi se podesiti tako da noge pri pedaliranju ostanu blago savijene čak i kada su pedale najudaljenije. To znači da, ako je visina sjedala pravilno podešena, na biciklima s tradicionalnom geometrijom vozač ne može staviti obje noge ravno na tlo dok sjedi na sjedalu. Ako to može, sjedalo mu je prenisko, osim u slučaju da je bicikl ležeći, dizajniran s pomjerenim pogonom prema naprijed, BMX ili neka druga vrsta posebnog bicikla.
Nagib Sjedalo bi trebalo biti gotovo ravno, iako će visina upravljača i stil vožnje utjecati na varijacije. U profesionalnom biciklizmu, pravila UCI-ja nalažu da sjedalo mora biti pod uglom od najviše 3° u odnosu na horizontalu.
Naprijed i nazad Konvencionalna mudrost nalaže da se sjedalo treba pozicionirati tako da, kada su pogonske poluge horizontalne, a stopala na pedalama, vrh lisne kosti prednje noge bude približno iznad osovine pedale u vertikalnoj liniji. Međutim, brojni autori tvrde da za to ne postoji anatomska osnova. Nadalje, relativni položaj sjedala i osovine pogona varira između cestovnih, velodromskih i triatlonskih bicikala.
Opseg podešavanja razlikuje se za svako sjedalo, a poređenje sjedala u pogledu povećanih raspona podešavanja može biti zbunjujuće zbog njihovih različitih oblika. Prilikom poređenja, treba uzeti u obzir opseg podešavanja njihovih tačaka udobnosti, a pošto je to pitanje pretežno subjektivno, teško mu je posvetiti odgovarajuću pažnju. Opseg podešavanja naprijed-nazad kod sjedala s dvostrukim šinama rijetko prelazi dva do tri centimetra, ali oglašivači tvrde da sjedala s I-šipkom mogu pružiti i do 200% veći raspon podešavanja od nekih navedenih modela.
Kada je potrebno dodatno proširiti opseg podešavanja naprijed-nazad u odnosu na ono što stezaljka dozvoljava, moguće je dodati korektor sjedala. Jedan takav korektor montira se na postojeću stezaljku sjedala i omogućava do 40 mm pomicanja naprijed ili nazad. Drugi metod za povećanje podešavanja naprijed-nazad jeste unazad zakrivljena cijev sjedala, kod koje cijev ima krivinu približno 15 centimetara prije sjedala. Zbog blagog nagiba cijevi, njen gornji dio ne može ući u donji dio okvira, pa je ovo rješenje korisno samo kod visoko postavljenih sjedala.
Veličine mini|desno|Klasično cestovno sjedalo Turbo marke Selle Italia. Iako su za dječije bicikle dostupna mala sjedala, primarni parametar veličine kod sjedala za odrasle predstavlja širina. Sjedala za performanse, poput onih za utrke, obično su uska. Komforna sjedala, koja se često nalaze na hibridnim biciklima, obično su široka.
Varijacije mini|desno|Reklama iz 1890-ih za sjedalo koje pruža podršku ishijadičnim kostima, s centralnom šupljinom. "Anatomska sjedala" tada su bila popularna. mini|desno|"Banana sjedalo". Stručnjaci su razvili nekoliko varijacija, bilo iz estetskih razloga ili s ciljem rješavanja problema navedenih u narednoj sekciji.
Sjedala s prorezom imaju šupljinu po srednjoj liniji.