Edward Bradford Titchener (11. januar 1867 – 3. august 1927) bio je psiholog engleskog porijekla koji je najveći dio svoje akademske karijere ostvario u Sjedinjenim Američkim Državama. Studirao je kod Wilhelma Wundta na Univerzitetu u Leipzigu, gdje je 1892. stekao doktorat. Najpoznatiji je po razvoju strukturalizma, psihološkog pravca usmjerenog na analizu strukture svjesnog iskustva. Nakon što je 1892. došao na Univerzitet Cornell, osnovao psihološku laboratoriju i razvio najveći doktorski program iz psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama u to vrijeme. Njegova prva doktorantica, Margaret Floy Washburn, postala je 1894. prva žena u Sjedinjenim Američkim Državama koja je stekla doktorat iz psihologije.

Biografija

Rani život i obrazovanje

Titchenerovi roditelji, Alice Field Habin i John Titchener, vjenčali su se 1869. nakon što su pobjegli od svojih porodica, zbog čega se njegova majka otuđila od svoje ugledne porodice iz Sussexa. Njegov otac obavljao je različite poslove kao službenik i računovođa, prije nego što je 1879. umro od tuberkuloze. Porodica je imala petero preživjele djece, četiri kćeri i jednog sina, a tokom tog perioda najmanje deset puta mijenjala je mjesto stanovanja. Kada je imao devet godina, Titchener je poslan da živi s djedom i dvjema tetkama po ocu. Njegov imenjak, djed Edward Titchener, bio je uspješan pravnik i investitor te bivši gradonačelnik Chichestera. Pobrinuvši se za njegovo obrazovanje, najprije mu je osigurao privatnu poduku, a zatim školovanje u gimnaziji. Međutim, njegova ulaganja propala su 1881, a nekoliko mjeseci kasnije je umro. Zbog pogoršane finansijske situacije porodice, Titchener je daljnje obrazovanje finansirao uz pomoć stipendija, plaćenim radom i poduzetničkim aktivnostima.

Titchener je pohađao "The Prebendal School" i koledž "Malvern", a zatim je od 1885. do 1890. studirao na Univerzitetu u Oxfordu, na koledžu Brasenose. Godine 1889. diplomirao je iz klasičnih nauka s rijetkim uspjehom double first, odnosno najvišom ocjenom u dvije oblasti. Tokom studija njegova interesovanja počela su se usmjeravati prema biologiji.

Na Oxfordu je Titchener počeo proučavati djela Wilhelma Wundta. Tokom studija preveo je s njemačkog na engleski jezik prvi tom trećeg izdanja Wundtovog djela Principles of Physiological Psychology. Godine 1890. ostao je još jednu godinu na Oxfordu, gdje je radio s fiziologom Johnom Burdonom-Sandersonom i usavršavao se u primjeni naučne metodologije.

U jesen 1890. Titchener je otišao u Leipzig u Njemačkoj, gdje je studirao kod Wilhelma Wundta. Doktorski studij završio je 1892. disertacijom o binokularnom vidu. U ljeto iste godine vratio se u Oxford, gdje je ponovo radio s Burdonom-Sandersonom i predavao u okviru Ljetne škole Univerziteta u Oxfordu.

U jesen 1892. Titchener je započeo rad na Univerzitetu Cornell. Budući da psihologija tada još uvijek nije bila potpuno samostalna, predavao je filozofiju i psihologiju u okviru Sage škole filozofije kao nastavnik bez stalnog zaposlenja. Ubrzo je uspio razviti psihološku laboratoriju i izgraditi zapažen akademski ugled, da bi 1895. dobio stalno zaposlenje i zvanje profesora, čime je postigao veću samostalnost u odnosu na filozofski odsjek.

Na Univerzitetu Cornell Titchener je razvijao i predavao vlastitu koncepciju psihologije zasnovanu na strukturalističkom pristupu. Njegova interpretacija Wundtove psihologije i vlastiti razvoj strukturalizma učinili su ga jednom od najutjecajnijih ličnosti rane američke eksperimentalne psihologije.

Privatni život

Titchener se 1894. oženio Sophie Bedloe Kellogg, nastavnicom u javnoj školi iz Mainea. Imali su četvero djece, tri kćeri i sina. Nakon što je dobio stalno zaposlenje na Univerzitetu Cornell, Titchener je do kraja života finansijski pomagao majku. Nakon smrti njegovog oca, ona i Titchenerove sestre živjeli su u teškim materijalnim okolnostima; njegove sestre jedno su vrijeme provele u sirotištu, a potom su radile kao kućne pomoćnice.

Glavne ideje

Titchenerove ideje o funkcionisanju uma bile su pod snažnim utjecajem Wundtove teorije voluntarizma, kao i njegovih shvatanja asocijacije i apercepcije. Međutim, Titchener je Wundtove ideje razvio u vlastitu koncepciju strukturalne psihologije. Njegov cilj bio je utvrditi osnovne elemente svjesnog iskustva, način na koji se oni međusobno povezuju i zakonitosti njihovog povezivanja. Titchener je smatrao da se svjesno iskustvo može raščlaniti na osnovne elemente, slično kao što se u hemiji složene supstance mogu razložiti na svoje sastavne elemente. Na primjer, kao što se voda može razložiti na vodik i kisik, tako se složeni sadržaji svijesti mogu raščlaniti na osnovne psihičke elemente, među kojima su bili osjeti i ideje.

Prema Titcheneru, svaki osjet imao je četiri osnovne svojstva: intenzitet, kvalitet, trajanje i ekstenziju. Pojedina svojstva bila su povezana s odgovarajućim karakteristikama podražaja, iako neki podražaji nisu bili dovoljni da izazovu sva relevantna svojstva osjeta. Osjete je dalje razlikovao prema njihovoj vrsti. Tako je, na primjer, slušne osjete dijelio na "tonove" i "šumove".

Titchener je smatrao da se ideje i percepcije formiraju na osnovu osjeta. Vrsta ideje bila je povezana s vrstom osjeta na kojem se zasnivala, na primjer sa zvukom ili vidnim iskustvom, odnosno s izgovorenim riječima ili riječima napisanim na stranici. Smatrao je da bi određivanjem i klasifikovanjem osnovnih elemenata svijesti bilo moguće utvrditi strukturu složenijih psihičkih procesa i viših oblika mišljenja.

Introspekcija

Introspekcija je bila osnovna metoda kojom je Titchener nastojao utvrditi elemente svjesnog iskustva. Za razliku od svakodnevnog posmatranja vlastitih mentalnih stanja, Titchener je zahtijevao sistematsku i strogo kontrolisanu introspekciju, uz posebno obučene posmatrače i precizno određene uslove eksperimenta.

U njegovoj metodologiji ispitaniku je bio predstavljen određeni podražaj ili predmet, na primjer olovka, nakon čega je trebao opisati neposredno iskustvo tog predmeta. Međutim, nije trebao navesti naziv predmeta, jer bi imenovanje predmeta usmjerilo pažnju na njegovo značenje umjesto na neposredne elemente iskustva. Titchener je ovu grešku nazivao "greška podražaja".

U djelu "Eksperimentalna psihologija: Priručnik za laboratorijsku praksu" () Titchener je detaljno opisao postupke svojih introspektivnih metoda. Kao što i sam naslov sugeriše, priručnik je bio zamišljen tako da obuhvati cjelokupnu eksperimentalnu psihologiju uprkos usredotočenosti na introspekciju. Prema Titcheneru, van introspekcije nisu mogle postojati valjane psihološke eksperimentalne metode, te je dio "Uputstva studentima" započeo definicijom: "Psihološki eksperiment sastoji se od introspekcije ili niza introspekcija provedenih pod standardizovanim uslovima." Priručnik je sadržavao detaljna uputstva za izvođenje eksperimenata koji su se odnosili na optičke iluzije, Weberov zakon, vizuelni kontrast, naknadne slike, slušne i mirisne osjete, percepciju prostora, ideje i asocijacije među idejama. Titchener je posebnu pažnju posvećivao standardizaciji postupaka i ponašanju istraživača tokom eksperimenata.

Eksperimente su najčešće izvodila dva obučena istraživača koji su naizmjenično preuzimali uloge posmatrača i eksperimentatora. Eksperimentator je pripremao eksperiment i bilježio introspektivne izvještaje posmatrača, nakon čega su istraživači mijenjali uloge i ponavljali eksperiment. Titchener je naglašavao važnost usklađenosti i komunikacije između istraživača, jer su zdravstveno stanje, uznemirenost ili drugi faktori koji utječu na posmatrača mogli utjecati na rezultate eksperimenta.

Titchener je pridavao veliki značaj radu Gustava Fechnera, čija su istraživanja u oblasti psihofizike doprinijela razvoju ideje da se psihički fenomeni mogu sistematski mjeriti i proučavati.

Strukturalizam je tokom prve četvrtine 20. stoljeća postepeno izgubio dominantan položaj u američkoj psihologiji. Njegov utjecaj oslabio je razvojem novih pristupa, posebno funkcionalizma i kasnije biheviorizma, koji su odbacivali ili kritikovali oslanjanje strukturalista na introspekciju kao osnovnu metodu psihološkog istraživanja.

Pažnja

Edward B. Titchener formulisao je sedam osnovnih zakona pažnje. Četvrti, zakon prvenstva, tvrdio je da "objektu pažnje svijest pristupa brže nego objektima kojima ne posvećujemo pažnju". Ovaj zakon bio je predmet brojnih istraživanja i rasprava tokom 20. i početkom 21. stoljeća, posebno u vezi s pitanjem djeluje li pažnja na perceptivnom nivou i može li ubrzati obradu podražaja.

Bihevioralna istraživanja koja su ispitivala brzinu opažanja podražaja kojima je usmjerena pažnja pružila su dokaze u prilog Titchenerovoj pretpostavci da pažnja može utjecati na brzinu perceptivne obrade. Kasnija istraživanja primjenom snimanja mozga također su pružila dokaze da pažnja može ubrzati određene aspekte perceptivne moždane obrade, uključujući ranije promjene u evociranim moždanim odgovorima povezane s procjenom vremenskog redoslijeda podražaja.

Život i naslijeđe mini|desno|300px|Edward B. Titchener (prvi red, drugi slijeva) s učesnicima konferencije na Clark Universityju 1909. Titchener je bio poznat kao snažan i uvjerljiv govornik, a njegov autoritativan stil imao je značajan utjecaj na njegove studente i saradnike. Strukturalizam je imao značajan utjecaj u američkoj psihologiji tokom njegova života, ali nakon njegove smrti 1927. nije opstao kao zasebna dominantna škola. Historičari psihologije kao jedan od razloga za njegovo slabljenje navode usko određeno područje psihologije koje je Titchener smatrao legitimnim predmetom istraživanja, kao i strogo ograničenu metodologiju koju je prihvatao. Razvojem drugih pristupa, posebno funkcionalizma i biheviorizma, strukturalizam je izgubio svoj raniji položaj.

Titchenerov utjecaj na razvoj američke psihologije ipak je bio širi od strukturalizma. Na Univerzitetu Cornell vodio je psihološku laboratoriju i obrazovao veliki broj psihologa. Njegovi studenti nastavili su djelovati u različitim područjima psihologije, a neki od njih imali su značajan utjecaj na kasniji razvoj discipline.

Odnos prema Wundtu

Titchener se često opisuje kao psiholog koji je Wundtove ideje prenio u Sjedinjene Američke Države, ali njegova psihologija nije bila jednostavan nastavak Wundtove koncepcije. Dok je Wundt naglašavao odnose i procese kojima se elementi svjesnog iskustva organizuju, Titchener je veći naglasak stavljao na utvrđivanje i klasifikovanje osnovnih elemenata svijesti. U svom djelu "Osnove psihologije" () iz 1897. pokušao je sistematizovati veliki broj elementarnih kvaliteta svjesnog iskustva.

Empatija

Titchener se povezuje s uvođenjem engleske riječi empathy (empatija) u psihološku literaturu 1909, kao prijevoda njemačkog izraza Einfühlungsvermögen, odnosno pojma Einfühlung koji je krajem 19. stoljeća bio predmet filozofskih i psiholoških rasprava, posebno u djelima Theodora Lippsa. Međutim, Titchenerov pojam empatije nije u potpunosti odgovarao savremenom značenju tog termina. U svojim radovima koristio ga je za više međusobno povezanih pojava, uključujući način na koji se određeni sadržaj iskustva može neposredno doživjeti ili zamisliti iz određene perspektive.

Utjecaj na historiografiju psihologije

Na kasniju sliku Titchenerovog mjesta u historiji psihologije značajno je utjecao njegov student Edwin Boring. Boringova knjiga "Historija eksperimentalne psihologije" () bila je veoma utjecajna u oblikovanju načina na koji se historija eksperimentalne psihologije proučavala i podučavala. U njoj je Titcheneru posvetio znatno više prostora nego nekim njegovim savremenicima, što je kasnije potaknulo pitanje je li njegov historijski značaj time djelimično precijenjen.