thumb|right| Majka drži svoje dijete. thumb|right| Majka morskog lava i mladunče. thumb|right|A majka žutotrbuhog mrmota ljubi svog štene. Majčinska veza je odnos između biološke majke/staratelja i njenog djeteta ili bebe. Iako se obično povezuje s trudnoćom i porođajem, majčinska veza se može razviti i u kasnijim slučajevima u životu kada dijete nije u srodstvu, kao što je slučaj s usvojenim djetetom ili slučaj s mješovitom porodicom.
I fizički i emocijski faktori utiču na proces veze majke i djeteta. Kod poremećaja separacijske anksioznosti dijete postaje uplašeno i nervozno kada je daleko od voljene osobe, obično roditelja ili drugog staratelja. Nove majke ne osjećaju uvijek trenutnu ljubav prema svom djetetu. Umjesto toga, veza se može s vremenom ojačati ili se ne razviti. Razvijanje veze može trajati satima, danima, sedmicama ili mjesecima.
Trudnoća Majčinska veza između žene i njenog biološkog djeteta obično počinje da se razvija tokom trudnoće. Trudnica često prilagođava svoj način života potrebama novorođenčeta u razvoju, naprimjer, jedenjem ili izbjegavanjem određene hrane ili poduzimanjem ili izbjegavanjem određenih aktivnosti. Oko 18. do 25. sedmice, majka počinje osjećati kako se fetus kreće. Slično kao što prvi put vidi svoje dijete na ultrazvuku, ovo iskustvo često dovodi do toga da se majka osjeća više vezano za svoje dijete. Kada se dovoljno razvije, fetus u razvoju ima određenu svijest o majčinom otkucaju srca i glasu i može reagovati na dodir ili pokret i čuti zvukove iz okolnog okruženja. Do sedmog mjeseca trudnoće, dvije trećine žena izvještavaju o snažnoj majčinskoj vezi sa svojim nerođenim djetetom.
Neke majke koje nisu željele trudnoću možda nemaju blizak odnos sa svojim djetetom zbog osjećaja stranosti/nepoznavanja. This reference cites:
Vjerovatnije je da će patiti od postporođajne depresije ili drugih problema s mentalnim zdravljem i rjeđe će dojiti.
Porođaj i period nakon trudnoće Porođaj je iskustvo koje može ojačati vezu između majke i djeteta. Faktori poput traumatskog porođaja, majčinog djetinjstva, medicinskog stresa, nedostatka podrške i uticaja supružnika ili partnera/porodice ili socioekonomskih faktora poput siromaštva mogu oslabiti vezu.
Fizički kontakt između dojenčadi i njegovatelja vrlo je važan za izgradnju, a povezivanje je i dalje moguće za dojenčad kojoj je potrebna bolnička njega, što smanjuje mogućnosti za fizički kontakt, naprimjer za dojenčad koja je rođena prijevremeno. Roditelji i prijevremeno rođena djeca i dalje se mogu povezati maženjem i zagrljajem, dodirivanjem u i oko inkubatora i igrom, pri čemu su čvrsti kontakti poput kože na kožu posebno efikasni.
Teorija emocijskog povezivanja prvi put se pojavila sredinom 1970-ih teorije o vezivanju koje opisuju i uzroke dobrog i lošeg vezivanja uspostavljene su sredinom 1980-ih.
Oksitocin Proizvodnja oksitocina tokom porođaja i dojenja povećava parasimpatičku aktivnost. Stoga se anksioznost teorijski smanjuje. Kaže se da majčina cirkulacija oksitocina predisponira žene za vezivanje i pokazuje ponašanje vezivanja, iako je ovo bilo osporavano.
Vjeruje se da dojenje njeguje vezu putem dodira, reakcija i međusobnog gledanja, jer stimulira iskustvo s bebom koja gleda majku odozgo dolje i pije iz majčinih bradavica.
Majčina separacijska anksioznost Počevši od dobi 9 –10 mjeseci, kada bebe počinju puzati, a zatim, kada počnu hodati oko 12 mjeseci, počinju razvijati sposobnosti fizičkog istraživanja svijeta daleko od majke. Ove sposobnosti sa sobom nose separacijsku anksioznost jer dojenče postaje ranjivije kada je daleko od majke. Ovaj novostečeni motorni razvoj prati intelektualnu znatiželju dojenčadi, te kognitivni i jezički razvoj dok počinju pokazivati i imenovati, te zajedno s majkama pratiti svoju okolinu počevši od 9–10 mjeseci. Većina roditelja pozdravlja ova istraživanja i ovu povećanu nezavisnost. Međutim, u kontekstu majčine depresije, traume ili poremećene povezanosti u njenom ranom životu, neke majke imaju značajne poteškoće u podnošenju istraživanja i/ili dojenčetove anksioznosti.
Ova separacijska anksioznost se povećava kada se dojenčad i mala djeca osjećaju ugroženo ili se društveno pozivaju na svoje majke radi utjehe. Istraživanje je pokazalo da majke, na primjer, s historijom izloženosti nasilju i posttraumatskim stresnim poremećajem pokazuju manju aktivnost u medijalnom prefrontalnom korteksu, području mozga koje pomaže u ublažavanju i kontekstualizaciji reakcija na strah, te stoga vjerovatno nisu u stanju ugasiti svoju reakciju na strah nakon gledanja snimljene scene odvajanja majke od malog djeteta na skeneru magnetne rezonance.
Separacijska anksioznost kod djece Neizbježno je da djeca koja su rijetko bila odvojena od majke postanu anksiozna kada su odvojena na duži period. To se najčešće doživljava kada počinju pohađati školu. Separacijska anksioznost može uzrokovati da djeca ne budu otvorena za nova iskustva, poput redovnog pohađanja škole. Postoji veza između separacijske anksioznosti kod djece i odbijanja škole.
Vezanost se javlja nakon porođaja i ne formira se, te je vjerovatno fluidnija kako odmičete kasnije u životu. Ova anksioznost se može ponovo pojaviti ako majke moraju napustiti svoju porodicu da bi radile. U oba slučaja, anksioznost djeteta (i roditelja) može se smanjiti pripremom, tj. pripremom djeteta za iskustvo prije njegovog nastanka i stvaranjem i održavanjem dijaloga i veze između odsutnog roditelja i djeteta tokom razdvajanja. Mnoga djeca mogu iskusiti takvu anksioznost u različitim oblicima. Separacijska anksioznost kod djece može biti naučeno ponašanje koje se može pojaviti tokom vremena, a počinje od urođenih strahova od odvajanja ili trauma.
Također pogledajte Porođajno zatočeništvo Ljudska veza Očinska veza Efekat Pepeljuge Majčin dječak Nošenje bebe, Zajedničko spavanje Dojenje i mentalno zdravlje
Reference
Kategorija:Evolucijska psihologija Kategorija:Intimni odnosi Kategorija:Majčinstvo